Putinova evropska ‘peta kolona’

Piše: Bernard-Henri Levy

Širom Europe, branitelji Rusije i ruske politike ujedinili su se u nešto što bi se moglo izjednačiti sa petom kolonom. Nastanak nečega što bi se moglo nazvati „Putinova stranka“ u prijestolnicama Zapada je veoma opasan razvoj stvari, naročito zbog toga što oni koji je čine nisu samo uobičajeni sumnjivci iz redova ekstremne ljevice i ekstremne desnice. Pa, ko su onda „članovi“?

Za početak, bez obzira na to kojoj strani politike pripadaju, oni nemaju nikakvih kritika o prijemu koji je ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno u Kremlju, sa punim državnim počastima, priredio za tog okorjelog neprijatelja Zapada (i kasapina vlastitog naroda), sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. To su oni koje plašljivo uvjerenje da je „vladar“ istupio kako bi nametnuo red (svoj, vlastiti) u sirijskom neredu, sprečava da vide da je primarni efekt ruskog masivnog, nasumičnog bombardiranja ubrzanje protoka izbjeglica prema Europi.

To su i mnogi koji jednostavno ignoriraju faktore koji progone Putinovu oružanu diplomatiju (i to ne samo u Siriji) kao što je želja za osvetom onima koji su, u njegovim očima, bili odgovorni za raspad Sovjetskog saveza.

Putin je, poznato je, objavio kako je sovjetski kolaps bio „velika geopolitička katastrofa [20.] stoljeća“ i nikada za to nije prestao kriviti Sjedinjene Američke Države, Katoličku crkvu (i njenog poljskog papu) i Europu.

No, Putinova stranka više voli da ne vidi kako naizgled diskretna dešavanja čine strategiju Kremlja za odmazdu u Europi, njeno ponižavanje i na kraju njenu destabilizaciju. Ipak, pojedinci moraju svojevoljno biti skoro pa slijepi da ne vide kompletnu sliku jer je Putinova taktika – koja koristi najmanju pukotinu ili znak slabosti Europe kako bi posijala podjele – bila nevjerovatno konzistentna.

Podrška fašističkim partijama

Tako je, na primjer, Putin navodno kazao ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku u septembru 2014. godine: „Da želim, za dva dana bih imao ruske snage ne samo u Kijevu, već i u Rigi, Vilniusu, Talinu, Varšavi i Bukureštu“. Tog sam se novembra pitao „šta je to bilo loše“ u Paktu Molotov-Ribbentrop, odnosno sporazumu nacista i Sovjeta koji je otvorio put Staljinovoj invaziji na istočnu Europu i anektiranju baltičkih država i dijelova Poljske i Rumunije. I, na kraju juna, ruski tužitelji su najavili otvaranje istrage o legalnosti proglašenja nezavisnosti baltičkih država.

Mimo revizionističke retorike, 17. februara se Putin sastao sa doajenom njegove „stranke“ u EU, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom (sastanak čiji su odjek bile demonstracije na ulicama Budimpešte, a na kojim su se demonstranti protivili tome da država opet bude „ruska kolonija”). Tu su i stalni kontakti Putina sa grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom koji je otišao u Moskvu na vrhuncu nedavnog grčkog okršaja sa Europskom unijom, navodno kako bi tražio 10 milijardi dolara za štampanje nove drahme.

Potom, tu su i učestali upadi ruske vojske i kršenje zračnog prostora graničnih europskih država. I tu je prisutna sistematska podrška Kremlja populističkim, nacionalističkim i otvoreno fašističkim partijama koje, u svakoj EU članici, jedva čekaju da rastave Europu.

Gdjegod Putin ode, njegova će ga „stranka“ u Europi sigurno pratiti. Kada ukrajinsko građansko društvo objavi svoju ljubav prema EU i Putin to prevede kao neprijateljski gest ka Rusiji, njegove pristalice će stati uz Putina protiv Europe. Kada Putin opravdava svoje potraživanje Krima i Donbasa jezičkim nacionalizmom (”Rusi su svi oni koji govore ruski jezik”), njegovi branitelji u Europi – gdje su nacisti koristili istu strategiju u Sudetenlandu ”(Nijemci su svi oni koji govore njemački”) – smatraju to pitanjem jednostavno zdrave pameti.

Putinova ofanziva

Neki oklijevaju nazvati „Putinovu stranku“ samoubilačkom, mazohističkom ili vođenom mržnjom prema samome sebi ili jednostavno izdajničkom. Ipak, njeni članovi šute kada, prvi put od Hladnog rata, Kremlj silom mijenja granice od kojih ovisi kolektivna sigurnost kontinenta. Oni ne znaju, ili se prave da ne znaju, da je Putin kreator carstva, okružen ideolozima čija je vizija svijeta, premda kompleksna i robusna, u svim ključnim stvarima suprotna onoj koju ima Zapad.

Tako treba biti jasno svima nama šta ta vizija sadrži: Pravo i zakon u službi snage i sile, a ne obratno; red iznad slobode; institucionalizirano proganjanje homoseksualaca i drugih „devijantnih oblika“ koji predstavljaju suštinu dekadentnog Zapada prikrivenog otrovom kozmopolitizma.

Odlučen utjeloviti „muževnu“ euroazijsku alternativu zapadnoj demokratskoj civilizaciji, Putin je sada u ofanzivi i provjerava otpor susjeda. I alatke koje su mu na raspolaganju nisu više one koje su činile zastarjelu, korumpiranu vojsku u raspadu koju je naslijedio prije 15 godina. Nove ruske krstareće rakete Kalibr, ispaljene na mete u Siriji sa brodova u Kaspijskom moru, nedavno su iznenadile svijet svojom zastrašujućom preciznošću.

Sljepilo koje demonstriraju članovi „Putinove stranke“, od Francuskinje Marine Le Pen i Britanca Nigela Faragea, do Holanđanina Geerta Wildersa – očito nije bez presedana. Aktuelne opasnosti su me dovele do toga da čitam Thierryja Woltona o historiji komunizma i dobrovoljnim predajama koje su se desile u proteklim decenijama.

No, ono što zbunjuje je stepen do kojeg, da citiram Jean-Francoisa Revela (koji je moj prijatelj, kao i Wolton), znanje o prošlosti može tragično biti neiskorišteno i kako se iste greške i isto svojevoljno zanemarivanje, mogu vratiti – i ne uvijek, Marksovom dinamikom, kao farsa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate – The New Moscowteers