Radioaktivni ubica ‘na slobodi’

Iako je u svakodnevnom životu manje poznato, prirodni plin radon koji se nalazi posvuda oko nas u  životnom prostoru, drugi je najveći uzročnik karcinoma pluća. Poslije pušenja, Tako ga je svrstala Svjetska zdravstvena organizacija. Iz istih razloga i zbog najnovijih naučnih spoznaja o narastajućem prisustvu i štetnosti ovog prirodnog ubice, Evropska unija je 2013. propisala i posebnu Direktivu za radon koja je stupila na snagu početkom februara ove godine, a ovih dana je iz Brisela naređena dodatna provjera njene primjene u svim zemljama članicama.

E, upravo ovaj posljednji potez Generalne direkcije EU-e za energiju koja je zajedno s Evropskom agencijom za atomsku energiju – EURATOM sunadležna za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, u nekim mlađim članicama EU izazvala je neočekivanu  uznemirenost javnosti jer su, zahvaljujući novinarima, prvi put u javnost dospjeli službeni podaci o koncentracijama radona u životnoj sredini u tim zemljama.

Iako sve države članice EU-a (i one koje imaju ambiciju jednoga dana to biti) imaju stručna državna tijela za radiološku i nuklearnu sigurnost, neke od njih ni do danas nemaju obavezujuće Akcione planove za radon. Hrvatska je, na primjer, tek sredinom februara dobila Radnu grupu za izradu nacionalnog akcionog plana za nadzor na ovim radioaktivnim prirodnim ubicom, koji bi trebalo da bude odobren do kraja godine. Radna grupa je formirana pri Državnom zavodu za radiološku i nuklearnu sigurnost koji, kao i u većini država-sljednica bivše Jugoslavije, korijene vuče iz 80-tih godina prošlog stoljeća i tadašnjeg saveznog zakonodavstva iz ove oblasti. Međutim, sva mjerenja prisutnosti radona u zraku su sve do ovih dana u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Grčkoj i svim zemljama tranzicije, bila uglavnom predmetom znanstvenih istraživanja i državne statistike. Informacije o njegovoj koncentraciji u životnoj sredini bile su namijenjene isključivo nacionalnim vladama i parlamentima, te za potrebe nadležnih međunarodnih tijela kao što su već spomenuta Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna agencija za atomsku energiju i EU.

Djeca su najugroženija

Uznemirenost hrvatske javnosti ovih dana su izazvale medijske vijesti o nedozvoljenim dozama radona na više lokacija u ovoj zemlji, a u nekim objektima u Istarskoj županiji među kojima je i veliki broj osnovnih škola i vrtića, koncentracija ovog radioaktivnog plina je bila četverostruko veća od maksimalno dozvoljene –  1200 bekerela po kubnom metro zraka umjesto maksimalno dozvoljenih 300 mjernih jedinica.

Dodatni strah, a u nekim istarskim općinama i paniku, izazvala su zvanična tumačenja fizičara i drugih resornih stručnjaka po kojima radon nastaje sam po sebi, prirodnim procesom radioaktivnog raspada radija, da se iz zemlje širi kontinuirano i da ga u manjim ili većim, dozvoljenim ili nedozvoljenim dozama, ima svakodnevno u svakom životnom prostoru –  u zemlji, zraku i vodi, te da se prikrada i u sve zatvorene prostore u kojima je zbog povećane koncentracije i neprovjetrenosti, najopasniji po ljudsko zdravlje. Sva živa bića su, kaže struka, od rođenja do smrti izložena djelovanju jonizirajućeg zračenja u kojem radom ima glavnu ulogu. Ovaj radioaktivni plin je, navodno, najveći prirodni izvor zračenja živih bića i okoliša, jer čini više od pola doze godišnje radijacije koju primamo iz svih drugih radionukleida zajedno.

Radon je, eto, nus-produkt geološke strukture našeg planeta i tu se ništa ne može promijeniti. Od ćudi prirode najčešće ne možemo pobjeći, svi uzrasti i svi slojevi društvene hijerarhije su u milosti i nemilosti majke prirode. Pa i vlast koja je, čini se, najmanje svjesna svoje svjetovnosti. No, može li se ipak za čovjeka učiniti više? Može li zdravlje nacije biti važnije od statistike ili naučnih pokusa?

Pouke hrvatskog slučaja

Primjer susjedne Hrvatske je više nego poučan. Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost u sadašnjem kapacitetu i s nadležnostima, osnovan je Zakonom o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti iz 2013., dakle tek u godini u kojoj je Hrvatska primljena u EU. Samo dvije godine poslije, u nekim područjima u Hrvatskoj su utvrđene povišene doze koncentracije radona u zraku i vodi, ali takvi nalazi nisu bili dostupni javnosti zbog koje i Zakon o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti i sam Državni zavod postoje, već su pohranjeni u službene ladice, dio podataka je objavljen na službenoj web-stranici Zavoda, a dio je složen u godišnje izvještaje o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti. I time je, eto, ovaj renomirani Državni zavod završio svoju društvenu misiju!?

Štaviše, iz ureda ravnatelja ovog Zavoda je ovih dana pojašnjeno da oni “kao državna ustanova” nemaju zakonsku obvezu bilo koga obavještavati o svojim nalazima. “Rezultate mjerenja radioaktivnog plina radona smo dužni objaviti samo na radonskom zemljovidu na našem portalu, a tamo gdje se pokaže da su vrijednosti štetnog plina veće od dozvoljenih, uradit ćemo posebni Akcijski plan za suzbijanje rizika. Plan aktivnosti za radon u Hrvatskoj trebalo bi da bude završen do kraja godine, a za povećane vrijednosti radona tek ćemo utvrdit određene preporuke”, izjavio je tim povodom direktor ovog zavoda Saša Medaković, svjesno ili nesvjesno potvrđujući da Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost u ovoj zemlji kao i većini drugih država u tranziciji upravo postoji zbog samog sebe, zbog vlade, države i godišnjih izvještaja. Ne zbog građana koji finansiraju i Državni zavod, i Vladu, i državu, i izradu godišnjih izvještaja.

Kakvo je stanje u BiH?

Kao i ostale sljednice bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je imala solidnu osnovu za organiziranje kvalitetnih mehanizama monitoringa jonizirajućeg zračenja na svom teritoriju od sticanja neovisnosti. Međutim, tek u oktobru 2007. godine, dobila je, u Briselu visoko ocijenjen, Zakon o radijacijskoj i nuklearnoj sigurnosti, a ubrzo zatim i državno regulatorno tijelo za ovu oblast. Državna regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, nezavisno je ekspertno tijelo u nadležnosti Vijeća ministara.

Zakonom o radijacijskoj i nuklearnoj sigurnosti u Bosni i Hercegovini utvrđen je “sistem kontrole nad izvorima jonizirajućeg zračenja, zaštita ljudi, sadašnje i budućih generacija, kao i okoline od ekspozicije (proces izlaganja jonizirajućem zračenju) ili potencijalne ekspozicije jonizirajućem zračenju”. Cilj ovog Zakona je “osigurati zaštitu od jonizirajućeg zračenja – radijacijsku i nuklearnu sigurnost građana Bosne i Hercegovine na sljedeći način: a) Uspostaviti i implementirati sistem koji omogućava razvoj i korištenje izvora jonizirajućeg zračenja u skladu sa zahtjevima za zaštitu zdravlja ljudi i sigurnosti; b) Uspostaviti i održavati regulatorni program za izvore jonizirajućeg zračenja i time osigurati kompatibilnost s međunarodnim standardima o sigurnosti izvora zračenja i za zaštitu od jonizirajućeg zračenja; c) Osnovati državno regulatorno tijelo za radijacijsku i nuklearnu sigurnost s odgovarajućim nizom funkcija i odgovornosti, te potrebnim resursima za uspostavljanje regulatorne kontrole”.

Državna regulatorna/regulativna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, iako zbog budžetskih restrikcija tek polovično kadrovski popunjena, u međuvremenu je izrasla u respektabilno ekspertno tijelo koje se vlastitim aktivnostima, godišnjim planovima rada i inicijativama, za kratko vrijeme uspjelo inkorporirati u sve relevantne međunarodne organizacije i radna tijela zadužena za kontrolu nuklearnih aktivnosti, te u tijela za radijacijsku i nuklearnu sigurnost. Međutim, u našoj zemlji je kao i u većini drugih država tranzicijskog kruga, forma bila i ostala važnija od suštine.

Suštinu je ‘pojela’ forma

Po ovoj pogubno lošoj birokratskoj navici, godišnji izvještaji o stanju nuklearne i radijacijske sigurnosti u Bosni i Hercegovini, Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara su podneseni tek od 2013. godine, a informacije o dozama jonizirajućeg zračenja u svakodnevnom životnom prostoru ni do danas nisu postale dio javnog diskursa. Zašto? Zato što još niko iz Brisela nije naredio-

Takvi nalazi ostaju u ladicama Vijeća ministara, u parlamentarnim klupama, godišnjim izvještajima koji su do sada bili izvan dosega najšire javnosti i eventualno u uskim naučno-stručnim krugovima. Ni mediji se ovom temom do sada uglavnom nisu bavili.

Uprkos svim dosadašnjim godišnjim izvještajima o radu državne agencije DARNS, za potrebe ovoga teksta nigdje nisam mogao pronaći podatak o tome da li se ikada do sada ovo državno tijelo bavilo uzorkovanjem radioaktivnog radona i eventualnim mapiranjem područja s povišenim ili nedozvoljenim dozama ovog opasnog prirodnog plina. Imajući, međutim, u vidu da u BiH i dan-danas zuba vremena izjeda na desetine metalnih i betonskih skeleta nekadašnjih industrijskih pogona, takve lokacije bi potencijalno mogle biti izvorištem visoke radijacije. Neovisni stručnjaci također upozoravaju da je i geološka struktura pojedinih područja naše zemlje pogodna za radonska isparavanja (stjenovito tlo). Zbog svega toga, tvrde stručnjaci u sjedištu EU, krajnje je vrijeme da se sa forme pređe na suštinu: da zdravlje nacije bude važnije od godišnjih izvještaja o radu nadležnih državnih tijela, koja su do sada, očito, bila sama sebi svrha.

Nema mjesta panici

Pripremajući se za ovaj tekst i pismeno sam se obratio nadležnima u DARNS-u u Sarajevu s molbom da mi se ustupe informacije o tome “da li su i kada obavljana ikakva mjerenja koncentracije prirodnog radioaktivnog plina radona u zraku u Bosni i Hercegovini”, te “gdje je moguće pronaći Izvještaj o tome  za 2017. godinu”. Podsjetio sam da je najnoviji izvještaj o tome Vijeće ministara usvojilo prije mjesec dana, 26. aprila, te da takav izvještaj nisam uspio pronaći na web-stranici Vijeća ministara, niti među godišnjim izvještajima Državne regulatorne agencije DARNS. Odgovor nisam dobio. No, imajući u vidu da se informacije u vremenu “globalnog sela” ne mogu dugo skrivati, za povjerovati je da će javnost u Bosni i Hercegovini kao ovih dana u Hrvatskoj, uskoro saznati da li su i koliko građani ozračeni iz prirode, jesu li koncentracije radiokativnog radona u granicama dozvoljenog, te šta se preduzima s državnog nivoa ukoliko negdje takve doze prelaze granicu zdravstveno dopuštenog zračenja.

Prema Direktivi Evropske komisije smatra se da su koncentracije radona manje od 300 bekerela po kubnom metro zraka u životnom prostoru ili u objektima, zdravstveno prihvatljive, odnosno da je uz takve doze ozračenja radonom rizik od karcinoma zanemariv. Uznemirenosti ili panike, dakle, ne bi trebalo biti sve dok se ne dokaže da opasnost po kolektivno zdravlje ljudi eventualno postoji.

Iako se za ovaj radioaktivni plin i njegovu rizičnost po životnu sredinu naučno zna još od 1900. godine, o konkretnim posljedicama radonskog zračenja se i u mnogim zemljama članicama EU-a sve donedavno nije  govorilo u javnosti. Među zemljama koje su najsvjesnije rizika ovog radioaktivnog plina po zdravlje nacije su skandinavske zemlje, Irska, Njemačka i Češka. Od zemalja regiona svaka od njih ima državne resore za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, većina ih ima i Akcione planove i dobre formalne odnose s međunarodnim institucijama. Ono što nedostaje je svjesnost o tome kome takvi mehanizmi služe.

Hrvatska, primjerice, iako članica EU od početka jula 2013. nije razmišljala o Akcionom planu za radon sve dok u februaru ove godine Direktiva za radon iz Brisela nije stupila na snagu. Ovom direktivom je svakoj članici nalaženo donošenje godišnjeg akcionog plana i poduzimanje svih drugih mjera zaštite od prekomjernog zračenja ljudi i prirode radiokativnim zrakama ovog podmuklog zemnog ubice.

Šta bi, pitanje je, bilo s kancerogenim radonom u Hrvatskoj, i do kada bi se ljudi i djeca trovala ovim opasnim plinom u Istri, da nije bilo evropske Direktive o kontroli prisustva radona u domovima, školama i vrtićima, u životnom okolišu? Zašto baš u svakoj oblasti života i rada u tranzicijskim zemljama, mjeru i standarde moraju uspostavljati autoriteti izvana?  Da li je moguće da je i nakon četvrtstoljetnog postojanja novonastalih balkanskih država, država sama sebi svrha i cilj, a građanin tek biračka mašina, statistički podatak ili sredstvo državnopolitičkoj ‘eliti’ za manipulaciju nacionalnim strastima? Zašto su državi toliko nebitni građani? Čak toliko nebitni da su im važniji i loše izrežirani politički trileri od zdravlja nacije!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera