Radnica Borca: Ostavljeni smo da umremo

Piše: Vedrana Maglajlija

Jasmini Kahrimanović prije četiri godine dijagnosticirano je teško oboljenje kičme, zadobijeno na radnom mjestu u Konfekciji “Borac” Travnik, jednoj od velikih bh. kompanija koje su nakon rata propale.

Nekadašnji gigant koji je zapošljavao više od 5.000 ljudi definitivno je dokrajčen katastrofalnom privatizacijom, a trenutno 194 od 1.763 radnika, koliko ih je ostalo u Konfekciji, nigdje nije raspoređeno.

Među njima je 27 teško oboljelih radnika. Oni ne primaju platu, nisu sposobni da se vrate na radno mjesto, nemaju zdravstveno osiguranje kako bi se liječili niti uvezan radni staž da bi mogli u penziju.

“Mi smo nigdje, jednostavno ostavljeni da umremo”, Kahrimanović kratko opisuje agoniju radnika.

Nakon 30 godina provedenih u Konfekciji “Borac”, ona je zbog povrede kičme 2010. otišla na bolovanje. Poslije joj je utvrđena invalidnost drugog stepena zbog čega se nije mogla vratiti na stari posao, a Borac je bio dužan da joj osigura novo radno mjesto u skladu sa njenim sposobnostima.

Međutim, Uprava kompanije tvrdi da oni tog mjesta nemaju, te je Kahrimanović na čekanju, bez primanja i zdravstvene knjižice.

“Bolje bi mi bilo da sam u zatvoru u Zenici, barem bih imala doručak, ručak i večeru”, u očaju govori, jer platu nije dobila već tri godine.

‘Novac posuđujem od oca penzionera’

A zbog raznih zdravstvenih tegoba koje su uslijedile nakon povrede kičme, samo za tablete joj treba 100 eura mjesečno.

“Od lijekova uzimam ono što mi neko da. Poslije kičme otišlo mi je srce, pritisak mi je otišao, rekli su da će mi i vid otići, dobila sam bakterije na ženskim organima.”

Liječnici su joj propisali da svaka dva mjeseca obavezno mora raditi papa test kako ne bi došlo do pogoršanja i malignih oboljenja. Međutim, ona ga nije radila već dvije godine, jer ne zna kako bi to platila.

“Vjerujete li da meni jedna stara nena daje tablete za pritisak. To je ružno. Kaže mi: ‘eto, da imaš popiti, jer su te tvoje iste kao moje”, kaže Kahrimanović, dok rukama briše suze.

Ostale “osnovne troškove života”, kao što su hrana i režije, pokriva, kako navodi, tuđim novcem.

“Za vodu i smeće sam dužna, za struju mi daju sestra i otac koji je u penziji”, govori ova radnica koja živi sa nezaposlenim 28-godišnjim sinom, također, srčanim bolesnikom.

Dodaje da je “čak spala i na to da joj za Bajram donose vitre”, što je pomoć i milostinja koja se za ovaj praznik daje siromašnima.

Prodaja imovine Borca

Prema riječima Zahirovića, nedavno je došlo do prodaje hotela Lipa u Travniku koji je bio u vlasništvu Konfekcije “Borac”.

“Vlada Federacije BiH nam je obećala da će resto tog novca ići na povezivanje radnog staža 194 radnika koji su trenutno kod kuće i na čekanju”, navodi.

Međutim, kako kaže, na snazi je novi zakon.

“Zbog toga nam je Porezna uprava FBiH povećala uplatu doprinosa. Prije nam je za jednog radnika trebalo nekih 10.000 maraka [5.000 eura], a sada je to blizu 17.000 [8.500 eura], tako da ne znam da li ćemo to uspjeti.”

Dodaje da većina radnika koji su na čekanju nekako preživljavaju od primanja drugih članova porodice, a nekada “dolaze kod direktora i traže pomoć”.

Kako kaže, prijavila bi se za pomoć u Opštini Travnik ili Merhametu, ali ne može jer je još u radnom odnosu u Borcu gdje je stekla gotovo 30 godina radnog staža koji joj nije uvezan od 2000. 

Nalazi, rješenja, odluke, žalbe…

Dok jedva hoda, zbog oštećene kičme, donosi gomilu papira – rezultata nalaza, otpusnih pisama iz bolnice, rješenja o bolovanju, odluka iz Borca…

“Bila sam jako dobar radnik. Radila sam i za mašinom i na kapiji, nije mi ništa bilo teško. Zarađivala sam od 250 do 300 eura mjesečno i mogla sam živjeti od toga”, priča dok drhtavim rukama prebire po papirima i sama se podsjeća u kojim je sve bolnicama bila.

Objašnjava kako je, dok je radila, osjećala veliku bol u nogama, sve dok prije četiri godine nije završila na operacionom stolu.

“Htjela sam da skinem čizme nakon pauze na poslu i samo me pokosilo. Nisam se mogla pomjeriti. Odmah su me odveli u Travnik u bolnicu, a ja sam vrištala jer nisam mogla stati na noge.”

Nakon toga odlazi na magnetnu rezonancu i operaciju u Sarajevo. Dijagnosticirana joj je diskopatija, teško oboljenje kičme koje je posljedica napornog rada.

Utvrđena joj je invalidnost, zbog čega Federalni zavod za penziono i invalidsko osiguranje donosi rješenje da je poslodavac dužan da joj osigura novo radno mjesto koje će odgovarati njenim sposobnostima.

“Ali meni su doktori napisali da ne smijem dugo ni da stojim ni da sjedim, a gdje ima da se to ne radi”, očajna je Kahrimanović koja pokazuje rješenje.

Odmah pruža drugi papir – odgovor Konfekcije “Borac” u kojem se navodi da u firmi nema tog radnog mjesta koje bi odgovaralo oboljeloj radnici.

“Meni je direktor tada rekao: ‘Da vam ja dam svoju fotelju, vi to ne biste mogli raditi jer ste bolesni”, uznemireno govori Kahrimanović.

Obavještenje: Plata nema

A na kapijama njene firme stoji obavještenje koje je postavio predsjednik Sindikata Konfekcije “Borac” Samir Zahirović.

“To je obavijest za radnike da trenutno Konfekcija ‘Borac’ nema sredstava da im isplati plate”, objašnjava Zahirović.

Trenutno se svi prostori koji pripadaju Borcu ili prodaju ili iznajmljuju. Kompanija “Fortitudo”, članica AS grupacije iz Tešnja i Master Fashion iznajmile su njegove pogone.

Međutim, Zahirović kaže da kirija koju plaćaju ne ide na račune Borca, jer su oni blokirani zbog tužbi 90 posto radnika.

“Svi radnici su, također, upoznati da je kiriju koja je trebala biti uplaćena Konfekciji uzela Uprava za indirektno oporezivanje, jer je prijašnja uprava firme neplaćajući PDV dovela Borac na spisak poreskih dužnika”, navodi.

Fortitudo i Master Fashion su, također, zaposlili radnike Konfekcije, ali samo dio njih.

“Sada ovih 1.200 radnika ima redovnu platu, ima zdravstvo, nakon 15 godina nedavno su dobili regres”, navodi Zahirović.

Kada je riječ o ostalim radnicima, objašnjava da je sindikat tražio da se i oni prime.

“Međutim, novi zakupoprimci primaju radnike sa biroa i ne vraćaju naše radnike. Zapravo, oni imaju sva imena naših radnika, a vjerovatno je problem u godinama, kada vide 1970. godište neće da ih prime, a kamoli 1960. ili 1950.”

‘Mi smo kao mrtvi’

Navodi da je najveći problem 194 radnika koji trenutno nisu nigdje raspoređeni.

“Zapravo, radi se o radnicima koji trenutno nemaju od novog zakupoprimca poziv na posao ili su teško oboljeli”, ističe Zahirović te dodaje da je i Jasmina Kahrimanović jedna od njih.

Naglašava da pokušavaju sa vlastima Federacije BiH dogovoriti neko rješenje za te radnike, kako bi im se “barem uvezao radni staž”.

“Plače mi se, jer ni kanton ni država nemaju sluha za to. Ja ne znam od čega ta žena Jasmina živi. Radnik koji faktički umire nema nikakvo pravo u ovoj državi.”

“Nemam šta kriti ni lagati, svako ko dođe ovdje može samo plakati”, ogorčeno završava predsjednik Sindikata i vraća se u prostorije Konfekcije “Borac”.

Njeni bolesni radnici ostaju prepušteni sami sebi, kao i Kahrimanović koja je, kako kaže, ostavila svoj život i zdravlje u Borcu, a sada “nema ni za komad hljeba”.

“Sve su nam oduzeli, oduzeli su nam dostojanstvo i još samo da nam identitet oduzmu, jer nas ionako više nema. Mi smo kao mrtvi, ne postojimo”, bespomoćno zaključuje, slažući sve svoje papire nazad u fasciklu.

Izvor: Al Jazeera