Radnici Feroelektra: Jadniji smo od penzionera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Munevera Dragovac 26 mjeseci nije primila plaću. A svaki dan ide na posao. Ova 59-godišnjakinja ujutro u svoju tašnu stavi kozmetičku torbicu lila boje i s Malog Sedrenika, naselja na strmim padinama Sarajeva, pješice ode do, kilometrima udaljenog, svog radnog mjesta u Feroelektru, u centru grada, a onda se poslije podne opet pješice vrati kući.

Ta kozmetička torbica ne služi joj za držanje ogledala, pudera i ruža za usne. Njena sadržina je ono što je održava na nogama i daje joj nadu da će dočekati dan kada će na račun leći plaća.

“Pogledajte mi nesesera”, kaže dok nervozno otvara torbicu, a iz nje iskaču table s lijekovima.

“Vidite ovo – to mi je za pritisak, ovo mi je protiv bolova. Bez ovog lijeka ne mogu, jer sam imala moždani udar, ne mogu ni bez ovog… A sve se ovo plaća. A ja od jula 2012. godine nisam primila platu, niti imam zdravstveno osiguranje. Ne smijem da se razbolim, jer ko će platit’ ako zapadnem bolnice… Gori sam slučaj od penzionera s najnižom penzijom. Oni bar dobiju onih 320 [konvertibilnih] maraka [160 eura], a mi u Feroelektru ni to. Jadniji smo od najjadnijih”, žali se Munevera, udovica s dvoje djece.

‘Boja moga tena je boja roblja’

Ona ustaje, zavrće rukave ljetne majice i pokazuje preplanulu kožu.

“Vidi ove boje, ovaj ten – neko misli da sam bila na moru, da sam se sunčala.  Al’, ljudi moji, ovo je boja robova… Ja sam rob koji, kad se vrati sa posla, ide na planinu i bere borovnice, gljive, trave… a onda to prodaje da preživi. Ja sam pocrnila po livadama, a ne na plaži, pocrnila sam od muke. Mi smo gladni. Nama je bolje bilo u ratu, bar smo tada dobijali humanitarnu pomoć, a sad ništa. Tražili smo i jednokratnu socijalnu pomoć, ali nam ni to nisu dali.”

Ni njenom kolegi Harisu Abdičeviću, komercijalisti u Feroelektru i članu Sindikata, kaže, nije ništa lakše.

“Nekad sam s ponosom govorio da radim u petoj najboljoj firmi u Evropi po izvozu. Imao sam 13, nekad i 14. plaću, regres, stimulaciju, a sada – sada hodam praznih džepova. Obradujem se kad me neko zovne na mobu. Kažu mi: kopaj kanal – ja kopam; nosi crijep – ja ga nosim… Samo Boga molim da ima takvih poslova. Ponekad prodajem knjige na ulici, snalazim se kako znam. Ali, prije toga, svako jutro prvo dođem ovdje, na ‘posao’, posao koji su nam ukrali, jer su većinski vlasnici malo-pomalo ugasili svih 11 sektora.”

Dok razgovaramo u njihovim praznim kancelarijama u centru grada, a u kojima je isključeno sve osim struje, ulazi jedan od zaposlenika i kad zaključi o čemu razgovaramo, brzo nestaje iza vrata.

“Ovo je naš pravnik, pobjegao je od stida. Stid ga je reći da nema feninga u džepu, da su mu isključili i struju, i vodu, i plin… sve – jer nije imao da plati, a u kući ima bolesnu majku. On ide u narodnu kuhinju po hranu, ali obraza ne da”, objašnjavaju njegove kolege i nabrajaju ko se sve od zaposlenika u proteklih deset godina, otkako je većinski vlasnik postala kompanija “Stanić Invest” iz Kreševa, “razbolio, otiš'o na živcima”.

Na polici drže uramljenu sliku Mirsada Salčina, nekadašnjeg kolege.

“Vidite tog čovjeka – on se od silne sekiracije razbolio i umro u 52. godini. Nije imao zdravstvenog, morao se snalaziti, a samo on zna kako”, kažu i uglas dodaju kako svi najviše strahuju da se ne razbole.

‘Dotakli smo dno dna’

Ekonomistica Ediba Hamamdžić se stidi, kaže, same sebe.

“Živim s majkom i tetkom i preživljavamo od njihovih penzija. Zamislite koja je to sramota – umjesto da ja njih hranim, one hrane mene. Svaki dan pješice dolazim na posao, uostalom kao i sve druge moje kolege. Nemamo za prevoz, nemamo za sendvič. Dotle smo dogurali da nam jedan penzioner svakog mjeseca donese kilu kafe, da bar po šoljicu možemo popiti. Slobodno mogu reći da smo dotakli dno dna.”

Ovo troje zaposlenika Feroelektra sa sjetom govori o minulom vremenu – onom kada su s ponosom govorili u kojoj firmi rade i nisu se plašili za svoju budućnost. No, s privatizacijom su njihovi životi krenuli drugim tokom.

Okuka: Feroelektro niko nije htio kupiti

Direktor Feroelektra u ime Stanić Investa tvrdi da Feroelektro nije vrijedan koliko njegovi radnici pričaju.

“Niko nije iskazao ozbiljan interes za kupovinu kapitala. Ovo je bitno naglasiti, jer se u javnosti udomaćila netačna predodžba da se radi o izuzetno, izuzetno kvalitetnoj firmi. A, ako je doista tako, zašto se niko nije niti zainteresirao?! “, pita se Đoko Okuka, direktor u kompaniji koja je kupila Feroelektro.

 

Više od 60 posto dionica Feroelektra 2004. godine prodano je firmi “Stanić Invest” iz Kreševa, koja se kupoprodajnim ugovorom obavezala u roku od tri godine od dana potpisivanja ugovora investirati 12 miliona eura u Feroelektro i zaposliti još 200 radnika.

Međutim, broj radnika se od početnih 167 smanjio na 57, plaće su veoma brzo smanjene na minimalne, a potom skroz ukinute, kao i doprinosi za zdravstveno osiguranje, dok je finansijska revizija pokazala kako je firma “Stanić Invest” u Feroelektro investirala tek 800.000 eura ili samo sedam posto ugovorenog.

Zaposlenici, koji su vlasnici preostalih 40 posto dionica, tvrde da je Goran Stanić, jedan od vlasnika “Stanić Investa”, “namjerno siromašio Fereoelektro, a jačao svoje privatne kompanije te da je, nakon kupovine Feroelektra, sebi kupio helikopter i jahtu”.

“Samo ova zgrada u Sarajevu, koja je u centru grada, donosila je godišnje dva milona od zakupa, jer smo prostorije izdavali UNDP-u, imali smo nenaplaćena potraživanja od banaka i drugih kompanija od ranije, a Stanić je sve to pokupio. Feroelektro se na kraju prestao baviti svojim baznim poslom, a Stanić je ojačao svoju mesnu i građevinsku industriju. ‘Stanić Invest’ je 2006. godine digao kredit u iznosu od pet miliona maraka [2,5 miliona eura], a pod hipoteku založio našu poslovnu zgradu u Titovoj ulici i taj novac odnio u Kreševo”, kaže Abdičević, dok Hamamdžić dodaje da su ih većinski vlasnici pokušavali dislocirati iz centra grada i odmaći od očiju javnosti.

“Jedno po jedno su prebacivali na Stup [predgrađe Sarajeva]. Htjeli su nas sve odavde prebacit’ tamo, jer su shvatili da je ovo centar grada i da smo tu pred očima i građana, i medija. Nama su novinari mnogo pomogli i ovi su to htjeli spriječiti. Mislili su – ako nas nema u centru grada, nema nas nigdje”, rezonira Munevera i dodaje da je “Stanić Invest” nudio radnicima da pređu u firmu kćerku Feroelektro trgovina i servis, ali da oni nisu pristali, te da je bilo otvorenih ponuda mita.

Abdičević kaže da je baš njemu menadžment mjesečno nudio 100 do 200 KM (50 do 100 eura) “stimulacije”, koje je u početku i uzimao, “dok nije shvatio o čemu se radi”.

“Ima ljudi koji su pristali na ucjenu i oni rade i primaju platu, ali ne u Feroelektru, već u Stanićevim drugim firmama. Njemu je Feroelektro samo zlatna koka iz čijeg gnijezda izvlači jaja, jer vrijednost Feroelektra prelazi 300 miliona eura. Mi da smo prešli u tu firmu kćerku, Feroelektro bi se skroz ugasio, a to bi značio i naš kraj. Propala bi i kompanija i naše dionice, jer njega nije briga za ovu kompaniju”, kaže Abdičević.

I direktor bez plaće

Upravo to Đoko Okuka, izvršni direktor Feroelektra, kojeg je postavio “Stanić Invest”, navodi kao jedan od ključnih razloga zbog kojih radnici ne primaju plaće. On tvrdi da su radnici imali priliku, ali su je odbili te da “ništa ne privređuju i, stoga, ne mogu dobiti plaće koje nisu zaradili”.

Okuka krivi i Agenciju za privatizaciju entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, “koja je ‘Stanić Invest’ obavezala da, bez obzira ima li potrebe i realne mogućnosti, u ravnopravnom statusu zadrži sve radnike zatečene 2004. godine”.

“Nažalost, ni moja malenkost ne prima plaću već duži vremenski period”, kaže Okuka i kao razlog navodi blokadu žiroračuna “Stanić Investa”, a zbog “pozajmice Feroelektru od više od četiri milona KM [blizu dva miliona eura], koja nikad nije vraćena”.

Zbog neispunjenih obaveza iz kupoprodajnog ugovora, Federalna agencija za privatizaciju tužila je “Stanić Invest” i tražila raskid kupoprodajnih ugovora, a Federalna finansijska policija i Sindikalna podružnica Feroelektra podnijeli su više prijava protiv Uprave i Nadzornog odbora Feroelektra, između ostalog, i zbog utaje poreza i napada na ekonomski i privredni sistem Bosne i Hercegovine.

Krajem 2012. godine, na osnovu tužbe Agencije za privatizaciju, Općinski sud u Sarajevu donio je nepravosnažnu presudu kojom je raskinut kupoprodajni ugovor između većinskog vlasnika Feroelektra – kompanije “Stanić Invest” i Agencije za privatizaciju.

Međutim, zbog niza proceduralnih grešaka koje je, kako kažu, načinio postupajući sudija, kupac “Stanić Invest” je iskoristio mogućnost žalbe i Kantonalni sud je vratio proces na početak.

Dvije godine kasnije, 14. ovog mjeseca, Općinski sud u Sarajevu donio je prvostepenu presudu kojom se raskida kupoprodajni ugovor između Feroelektra i “Stanić Investa”. Na ovu presudu kupac “Stanić Invest” ima pravo žalbe.

Na pitanje hoće li to pravo opet iskoristii, Đoko Okuka je za Al Jazeeru odgovorio: “Bit ću ‘fin’, pa ću se praviti da ga niste postavili. Otprilike, ima li smisla pitanje razigranom djetetu – hoće li sladoled? Naravno da hoće.”

Ipak, radnici Feroelektra nadaju se da do toga neće doći ili da će Sud, u krajnjem slučaju, odbiti tu žalbu.

Smatraju da je “agonija zvana Stanić Invest” konačno završena i nadaju se “normalnom” kupcu koji će im pomoći da vrate uzurpiranu imovinu, napune rafe u skladištima, krenu s proizvodnjom i trgovinom i konačno dobiju plaće.

Izvor: Al Jazeera