‘Rambo varijanta’ ili greška pilota

Piše: Enes Ratkušić

Makedonska Vlada je zatražila novu istragu vezanu za avionsku nesreću, odnosno pogibiju predsjednika Borisa Trajkovskog, njegovih saradnika i članova posade 26. februara 2004. godine kod Mostara.

Iz makedonskog Tužilaštva su izjavili da će, ukoliko im budu prezentirani novi detalji vezani za ovaj slučaj, zatražiti novu istragu, a glavni partner u tom poslu bit će Bosna i Hercegovina i njene institucije. No, to će, sudeći prema reagiranjima proteklih dana, predstavljati vrlo delikatan problem.

Ne treba čuditi činjenica da su Makedonci proteklih godina samostalno istraživali slučaj, ne obazirući se na međunarodne procedure, čikaške povelje i slične formalizme.

Gotovo je tragikomična tvrdnja, koja naprosto isključuje svaku drugu mogućnost, koju je izrekao Salko Begić, predsjednik komisije za istraživanje uzroka pada makedonskog predsjedničkog aviona, odnosno okolnosti vezanih za pogibiju Trajkovskog i njegovih saradnika nadomak Mostara.

Ne samo zbog činjenice što se u vjerodostojnost njegovog izvještaja, usklađenog s međunarodnim procedurama, sve manje vjeruje. Njegovo dosadno ponavljanje i naglašavanje kako je sve urađeno prema važećim standardima i procedurama ne bi bilo toliko problematično da te procedure barem ne idealizira gotovo do patološke razine, držeći ih “svetim slovom”, ne ostavljajući ni minimum prostora za bilo kakva dalja istraživanja, koja bi bacila tračak svjetla drugačije boje na ovaj tragični događaj.

Procedure su neminovnost

Svako ko se bavi određenom profesijom dobro zna da su procedure neminovnost, jer one su naprosto okvir za redoslijed poteza. Općepoznato je da one postoje radi efikasnijeg pristupa određenom problemu, ali nikako nisu okvir koji bi obuhvatio sve aspekte određenog pitanja i bezuvjetno razriješio svaku moguću dilemu. Štaviše, procedure se suštinski nadograđuju, a avionske nesreće su, nažalost, temelj njihovog usavršavanja, što će potvrditi svako ko je involviran u oblast avijacije.

I, na kraju, koliko je realno da neko, u ovom slučaju pilot aviona, koji je mostarsko područje bolje poznavao od rodnog kraja, napravi proceduralnu grešku prilikom slijetanja?

Sve su to pitanja, sudeći prema njegovim izjavama, kojima nije pridavana neka posebna važnost, niti su obuhvaćena Begićevim procedurama. Što se, međutim, tiče njihove važnosti na pojašnjenja uistinu ne treba trošiti riječi.

Ne poričući važnost svakog od navedenih pitanja, dvije konstatacije koje logički proizilaze treba izdvojiti kao najvažnije:

Ne pozvati spasilačke ekipe na mjesto nesreće samo po sebi predstavlja zločin. Jer, ko ima pravo takvom mjestu polaziti s apriornim uvjerenjem da nema preživjelih.

Drugi problem se, naravno, tiče “crne kutije”, tog famoznog zapakovanog odgovora. Ovdje ću spomenuti jedan zagonetan detalj.

Tajanstvena ‘crna kutija’

Zanimajući se za slučaj, odnosno njegove reperkusije, razgovarao sam s tri pilota i sva trojica su mi rekli isto. Pored jednodušne ocjene da je Begić, bez sumnje, jedan od najjačih eksperata u ovoj oblasti na području bivše Jugoslavije, svi su saglasni u još nečemu: 24 sata dovoljna su za svaku vrstu krivotvorenja “crne kutije”, ali to niko javno neće da kaže, iako svi oni znaju da je to istina. A ako je ovo istina, onda je i za tu vrstu rabote bilo dovoljno vremena.

No, što se famozne “crne kutije” tiče, čini se da u spomenutoj istrazi tome i nije pridavan poseban značaj. Begić je još tada izjavio kako je taj detalj nedovoljno pouzdan: “Radi se o kutijama koje su starije proizvodnje i više se ne primjenjuju. U pitanju su aluminijske trake na kojima se vrši zapis. Danas se takve kutije skoro i ne primjenjuju, nego se radi s magnetnim trakama, koje su daleko bolje, daju više podataka, sigurnije su…”, izjavio je Begić, “zaboravljajući” pri tome spomenuti najvažniju činjenicu, da se “crne kutije” dokopao iz “druge ruke”, umjesto da, kao predsjednik državne komisije, baš u skladu s međunarodnim procedurama, bude prvi u čijim će se rukama naći.

Dvadeset četiri sata dovoljna su za svaku vrstu krivotvorenja ‘crne kutije’, ali to niko javno neće da kaže, iako svi oni znaju da je to istina.

Suštinski, bosanskohercegovačka komisija je, s obzirom na 24-satno kašnjenje u dolasku na mjesto nesreće, praktično sve dobila iz “druge ruke”. To je, zapravo, najvažniji razlog zbog čega nijednu od naprijed navedenih “zagonetki” ozbiljna istraga, ma kako bila proceduralno naoružana, ne bi smjela ignorirati kao nebitnu.

Dok god naprijed navedene nedoumice ne budu adekvatno i ozbiljno tretirane, bosanskohercegovačka i makedonska javnost, porodice poginulih, makedonsko rukovodstvo i drugi bit će znatno bliže “Rambo verziji” cijelog događaja makedonskog advokata Ignata Pančevskog, koji tvrdi da su Trajkovski i njegovi saputnici brutalno likvidirani, nego Begićevoj “proceduralnoj grešci pilota”.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije