Rastakanjem EU se rastače i mirovni poredak

Rastakanjem Unije rastače se i mirovni poredak koji se gradio procesom evropske integracije (AP)

Piše: Davor Gjenero

Vjerojatno nema ispraznije fraze od one: „Nakon ovoga, ništa neće biti kao do sada“. Međutim, kad govorimo o Brexitu, ta se otrcana fraza nameće kao pravi opis započetog procesa. Proces je do te mjere višeslojan, da je vrlo teško predvidjeti što će sve on donijeti sa sobom.

Odjednom su se pod upitnikom našli i opstojnost Ujedinjenog Kraljevstva i perspektiva Europske unije. Kad su građani Škotske na referendumu u jesen 2014. odlučili da ostaju u sastavu Velike Britanije, odlučujući faktor za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je činjenica da bi istupanjem iz njega Škotska prestala biti članicom EU i da bi pred njom bio relativno složen proces pristupanja Uniji, a da bi Britanija, kao članica, pritom imala svojevrsnu veto poziciju. Škoti su na referendumu glasovali racionalno, donoseći tako odluku o smanjivanju neizvjesnosti i ostajanju u Velikoj Britaniji.

Sada su, međutim, građani Britanije donijeli odluku, koja se ne temelji na smanjivanju neizvjesnosti, pa je odluka Škota ex post postala upitna. Kad je u pitanju status Sjeverne Irske, u Britaniji su birači zaboravili da mirovni aranžman u tom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva proizlazi iz činjenice da su i Republika Irska i Velika Britanija bile članice Unije i da je granica među njima bila tek administrativna.

Europska unija od svog je početka bila mirovni projekt, a to su građani na zapadu Unije pomalo zaboravili, a na trajan mir gledaju kao na nešto što se podrazumijeva. Rastakanjem Unije rastače se i mirovni poredak koji se gradio procesom europske integracije. Britanci su zaboravili da je i rješenje njihova najozbiljnijega sigurnosnog problema – pitanja građanskog rata između unionista i separatista u Sjevernoj Irskoj – riješeno, između ostaloga, i zahvaljujući efikasnosti euro-integracijskog mirovnog procesa. Osim u Irskoj i Škotskoj, vjerojatno će se uskoro postaviti i pitanje neovisnosti Walesa.

Cameron bez takta

Na Brexit mnogi u Uniji dugo nisu gledali kao na realnu opasnost, jer su bili uvjereni da je David Cameron svoje predizborno obećanje o provođenju referenduma o istupanju Britanije iz Unije dao samo zato da bi povećao svoj pregovarački kapacitet s Bruxellesom i izborio privilegirani položaj Britanije u Uniji. U tom smislu on je, kao i svi njeni nasljednici, bio „dijete“ Margaret Thatcher, ali za razliku od svoje prethodnice, trenutni britanski premijer očito nije imao niti dovoljno takta, niti svijesti o tome koliko se smije riskirati, a s druge strane pokazalo se da nije lider koji bi osigurao da ga većina građana slijedi i nakon što on naglo promijeni politički smjer.

Iako je zapaljivo pitanje referenduma on sam stavio na stol pred građane, kad je u pregovorima unutar Europskog vijeća uglavnom dobio što je htio, više nije mogao obuzdati probuđeni populizam. U pravu su oni koji smatraju da će David Cameron, koji je porazom na referendumu, u skladu s britanskom političkom kulturom, dospio do kraja svoje političke karijere, možda biti zapamćen kao onaj koji je poigravanjem populističkim prijetnjama referendumom, prouzročio, s jedne strane, duboku krizu Europske unije, njenih institucija, ali i početak raspada Ujedinjenog Kraljevstva.

Proces, koji će sada započeti u novim pregovorima europskih institucija i britanskog državnog vodstva okvirno je reguliran, ali se do sada nikad nije dogodio. Valja riješiti mnoštvo tehničkih stvari, definirati status i prava britanskih državljana koji trajno žive na području drugih članica Unije te odnose i prava britanske privrede na tržištu članica EU, i obrnuto. Jedna od stvari, na koju su britanski glasači, glasajući za izlazak iz Unije, zaboravili životni je stil dijela britanske srednje klase, onih koji se nakon umirovljenja sele u Španjolsku ili Francusku, zemlje s jeftinijim nekretninama i nižim troškovima života u odnosu na Britaniju.

Glavninu plaćaju građani

Sloboda kretanja jedna je od sloboda što su je Europejci počeli tretirati kao samorazumljivu, ali niti ona nije „Bogom dana“, nego je posljedica eurointegracijskog procesa. Za sada se čini da bi glavnu cijenu Brexita mogli platiti britanski građani i britanska privreda, a oprezna financijska industrija u ozbiljnoj je panici nakon odluke o istupanju Britanije iz Unije.

Doduše, u financijskom i ekonomskom pogledu, Britanija je u većoj mjeri ovisna o atlantizmu, nego o europeizmu.

SAD su za Britaniju možda i važnije tržište nego Europa, a britanska se politika uvijek trudila uspostavljati status svojevrsne karike koja povezuje EU i SAD. Ta uloga sada je definitivno propala, a uspiju li do kraja Obamina mandata EU i SAD definirati TTIP, Britanija će se i u odnosu na SAD naći u marginalnoj poziciji.

Neki će se, naravno, Brexitu izuzetno radovati. Komični promotor automobilskih utrka, neki Bernie Ecclestone, izjavio je kako bi Amerikom morao vladati Trump, a Europom Putin. Oni koji u autokratskom azijatskom vođi vide alternativu europskim demokratskim institucijama, silno se vesele izlasku Britanije iz EU, a kompletna Putinova klijentela u Europi, koju čine vođe radikalskih protusistemskih stranaka, poput Marine Le Pen i njene Nacionalne fronte u Francuskoj, Geerta Wildersa i njegove Stranke za slobodu u Nizozemskoj, ili bliže nama Heinza-Christiana Strachea i njegove Slobodarske stranke u Austriji. Oslabi li Europa, Rusija će sve više prodirati svojim utjecajem na njeno područje, a Putin  već dugo sustavno nastoji razbiti zajedničke europske politike, poput politike energetske sigurnosti.

Politika proširenja na udaru

Zajednička energetska politika nije jedina koja sada, u novim uvjetima, postaje ranjivijom nego dosad. Prva će se pod udarom naći zajednička europska politika proširenja, a to je politika o kojoj je u dobroj mjeri ovisila cjelokupna konstrukcija europskog mirovnog poretka. Najkomičnija situacija nastaje u Srbiji, gdje interese EU predstavlja Michael Davenport, koji sam uskoro prestaje biti državljaninom Europske unije.

Naravno, u uvjetima smanjenih kapaciteta liderstva Europske unije, s kojima se već godinama suočavamo, politika proširenja na Balkanu skliznut će u drugi plan, u odnosu za zajedničku politiku „razdruživanja“ kojom će se Europsko vijeće i Europska komisija sada, prvi put u europskoj povijesti, morati baviti.

Niti jedna država na prostoru Zapadnog Balkana nije posebno snažno ekonomski vezana uz Britaniju, i u tom smislu Brexit neće imati utjecaja na ove države kao što će ga imati na Španjolsku ili Francusku, ali posljedično, štete zbog zaustavljanja ili usporavanja politike proširenja, ali i zbog smanjenja koncentracije europskih institucija na procese koji se događaju u europskom susjedstvu, mogle bi nadići one kratkoročne štete država članica  naročito snažno izloženih britanskom ekonomskom utjecaju.

Politika europske integracije prvi je put u ozbiljnoj je krizi. Ne radi se samo o tome da više ne stoji argument, koji se često upotrebljava u najprimitivnijem zagovaranju članstva u Uniji, da do sada niti jedna članica nije napustila europsku integraciju. Istupom Britanije, pod upitnikom se našla cjelokupna arhitektura europske integracije. Istina, motori integracije uvijek su bili, prije svega, Francuska i Njemačka. Njemačka je javnost bila najviše angažirana u uvjeravanju britanske u to da je ostanak u Uniji vrijednost na koju se isplati igrati, a u Francuskoj perspektivu članstva osporavaju samo još uvijek marginalni nacionalistički radikali. Hoće li oni ostati marginalni i nakon narednih parlamentarnih izbora, vjerojatno će jesenas sa zebnjom iščekivati cijela Europska unija. 

Pritom bi Balkan mogao biti jedno od prvih polja pokušaja snažnog prodiranja Putinove Rusije. Izgubi li Srbija europsku perspektivu, Unija kao da Srbiju „na pladnju“ nudi Putinu, a prvi dramatični procesi u slučaju prodora Rusije na Balkan mogli bi se dogoditi u Bosni i Hercegovini, jer Rusija već sada manji entitet tretira kao „corpus separatum“ i u njemu i u energetskom, i u ekonomskom, i u političkom smislu, vidi vlastitu interesnu sferu.

Brexit, u slučaju da Unija odabere najgoru moguću strategiju suočavanja s krizom i posve zaledi politiku proširenja te zemljama Zapadnog Balkana izmakne perspektivu članstva, može postati uvod u novu geopolitičku borbu Rusije i Zapada, a Europa bi u tu borbu ušla slabija nego ikad, bez jednog od uporišta u vječitom europskom geopolitičkom trokutu, što ga čine Njemačka, Francuska i Britanija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera