Rat bez pobjednika u Svetoj zemlji

Piše: Mirnes Kovač

Izraelski teror i ubijanje Palestinaca na jedinstven način obuzimaju naše umove.

Ovaj, najteži konflikt modernog doba, koji dobrano traje sedmu deceniju zaredom, ističe u prvi plan brojna pitanja koja se potiho kopkaju po našim savjestima, glavama, dušama. Izvorno pitanje koje svi danas postavljaju jeste: kuda ovo vodi?

Jer, osim što svoje vojne operacije “Lijevano olovo” iz 2008. i posljednju, “Stub od oblaka”, nazivaju starozavjetnim biblijskim terminima, vođe Izraela tvrde da zagovaraju iste vrijednosti kao, navodno, moralni Zapad.

Dakako, te vrijednosti Izrael uistinu fizički “štiti” najsavremenijim zapadnim oružjem. Tvrdi kako se bori protiv “terororizma” i “barbarizma” upravo u ime tog Zapada.

Jedina stvar koja je u ovom trenutku potresnija od krvavih scena iz Gaze jeste način na koji svijet (ne)reagira na brutalnosti konačne scene etničkog čišćenja ove palestinske enklave.

Stoga je retorika američkog predsjednika Baracka Obame i njegove državne sekretarke Clinton, koji se u svojim istupima nisu udostojili pozvati svog saveznika na obuzdanost, razumljiva:  Jer, Izraelci, to smo mi. Oni to čine za nas i u ime nas. Hamas je naš neprijatelj kao i njihov. To što su Palestinci pogrešno izabrali, eto im sada nek trpe posljedice svoje arogantnosti i odvažnosti biranja onih koje nisu smjeli…

Zar se ovoj logici i ovakvoj postavci stvari ima šta dodati ili oduzeti? Ništa, ni trunka! Upravo sve to, uokvireno u starozavjetnu priču o spasenju i “stubovima od oblaka i ognja”, kojima Gospod pokazuje puteve Izraelćanima u njihovom egzodusu (vidi: Egzodus 13:21-22), ustvari tvori ovu savršenu sliku brutalnosti kakvu danas svjedočimo. Još malo i stigli smo, čini se, do “Kraljevstva nebeskog”? Zar ne?

Brutalnost posmatranja

Ono što u posljednjem sukobu prevladava je osjećaj duboke potresenosti zbog neprestanih zvjerstava i zločina koji se čine protiv naroda Palestine. Neki će reći i Izraela…

Međutim, ma koliko to izraelska propaganda nastojala fokusirati kako bi izbalansirala situaciju i opravdala zločinačke poteze režima, granate iz Gaze nisu ništa više od ogrebotina koje žrtva u pokušaju odbrane nastoji nanijeti napadaču ne bi li ga spriječila u njegovoj opakoj nakani. 

Jedina stvar koja je u ovom trenutku potresnija od krvavih scena iz Gaze jeste način na koji svijet (ne)reagira na brutalnosti konačne scene etničkog čišćenja ove palestinske enklave.

Upravo to: veliki i moćni svjetski promatrači ne upiru prstom u davljenika i njegovu muku, već svu pažnju i fokus upiru u ogrebotine na licu davitelja! Zašto se taj “davljenik” već jednom ne opusti i na miru pristane da bude zadavljen?! – kao da pitaju.

Zar se od svijeta, od takvih velikih i moćnih, koji već šest godina gledaju najbrutalniji državni teror i otvoreni logor u kome živi preko 1,6 miliona stanovnika i koji je hermetički zatvoren za humanitarne konvoje, treba očekivati da riješe sudbinu ljudi Gaze?

U okolnostima i neizvjesnosti svakodnevnog terora, zatočeništva i poniženja koje su ti isti omogućili već šestu godinu zaredom – zar od njih treba očekivati pomoć i rješenje!?

Moram biti iskren i priznati. Bio sam idealista i vjerovao da je mir u Svetoj zemlji moguće postići. Danas u to sve manje vjerujem. Posebno nakon što sam lično posjetio Izrael i okupirana palestinska područja Zapadne Obale.

Kada sam se oči u oči susreo sa svim dimenzijama sofisticiranog aparthejda koji se sprovodi u Svetoj zemlji, moje iluzije su nestale.

Tumor oboljelog duha

Sve više sam uvjeren da bi mir i pomirenje sa ovako beskrupuloznom silom bio kapitulacija ljudskog roda, opasan udarac njegovom ljudskom dostojanstvu. Možda će nihilistički zvučati, ali izgleda da je časna smrt Palestinaca dostojanstvenija opcija. 

Pa, ipak, nemam ni trunke sumnje da će ovakva politika zločinačkog režima, kojeg je Zapad instalirao u srcu muslimanskog svijeta, doživjeti potpuni kolaps.

Doživjet će propast, jer obruč nasilja (zuluma) puca onda i tamo gdje je najdeblji. Za ovu konstataciju nema potrebe nabrajati historijske dokaze kojih je napretek – i to upravo na teritoriji Svete zemlje.

U ovom trenutku – u momentima dok uživo gledamo ogromne kratere od izraelskih bombi koje su pogodile civilne objekte u Gazi, dok gledamo ogromne vatrene oblake koji se izdižu nakon “hirurški preciznih” izraelskih aviobombardiranja, dok gledamo beživotna tijela izmasakrirane djece i civila – lično me i dalje više zabrinjava hipokrizija i i moralno dno koje je dotakla suvremena civilizacija, suvremeni čovjek i ljudski rod u cjelini.

Opsada Gaze i decenijska borba Palestinaca za dostojanstvo i pravo na slobodu i život je priča o herojstvu i dostojanstvu naroda suočenog sa nemilosrdnim svijetom nasilja u kojemu živimo.

Vjerovatno se svi pitamo šta je to toliko fundamentalno duboko što tjera svjetske lidere da bez imalo grižnje savjesti gledaju potiranje jednog cijelog naroda, jedne kulture, jedne nacije?

Šta leži iza razorne hipokrizije predsjednika Obame, koji unatoč krvavim ulicama i licima Gaze strašno i bezosjećano ustrajava na ponavljanju mantre o neupitnoj podršci Izraelu i njegovom “pravu na samoodbranu”?!

U vremenu globalnog širenja liberalnih vrijednosti, izraelsko-palestinski konflikt budi egzistencijalna pitanja i već sedmu deceniju zaredom razbija sve zadovoljavajuće odgovore.

Možda je lakše prihvatiti logiku sile i (egzistencijalne) razloge koji iza te logike leže, ali je daleko teže i daleko veći moralni poraz ljudskom rodu ne učiniti ništa da se takva logika ne počne mijenjati i da ona ne počne prerastati u standarde. 

Jer izraelsko-palestinski konflikt ukazuje na to da se nešto daleko mračnije i opakije dešava ispod površine dima i baruta kojeg danas gledamo na televizijskim ekranima. Ispod slika ubijene i umotane djece, razorenih zgrada i ubijenih majki…

Ispod slika bijelih tragova fosfora po nebeskom plavetnilu Gaze, naime, kriju se slike kancerogenih tkiva i tumora našeg oboljelog duha, naše oboljele humanosti, trulež naše tehnologije i naše budućnosti.

To što razotkriva Gaza, krv njene djece i civila, jeste brutalna slika ugroženog svjetonazora našeg današnjeg svijeta koji se oteo vrlinama i vrijednostima bez kojih nema naprijed nikome. Zbog toga je tragedija Gaze tragedija svih ljudi! 

Ljudski rod radi sebe mora početi tražiti duhovne, intelektualne i emocionalno zadovoljavajuće odgovore na ovu jedinstvenu krizu ljudskog roda koju svjedočimo.

Kakve koristi imamo od različitosti koje slavimo i poštujemo ako ih, na koncu, poništavamo i namećemo uniformnost?

Kakav je smisao egzistencije ukoliko je svaki dan izokrećemo i niječemo njenu transcendentnu dimenziju i mogućnost njenog sklada i jedinstva?

Crne analize

Sveti rat u Svetoj zemlji prolijeva svetu ljudsku krv – ukidajući tako i efikasno poništavajući “sveto” iz svakodnevnog života.

Na pitanja poput ovih koja postavljamo sebi svakodnevno ne možemo naći valjane odgovore. Možda upravo zbog toga ljudski rod dopušta zločin u Gazi, jer ga ona opominje na nepodnosivost stanja življenja u vlastitim obmanama i uređenja svijeta na lažnim premisama.

Uvjeren sam da ova pitanja ustvari leže iza svog divljaštva i barbarstva koje izravno svjedočimo u Gazi i sve hipokrizije savremenog posrnulog svijeta kojeg ova mala palestinska enklava razotkriva.

A to što razotkriva Gaza, krv njene djece i civila, jeste brutalna slika ugroženog svjetonazora našeg današnjeg svijeta koji se oteo vrlinama i vrijednostima bez kojih nema naprijed nikome. Zbog toga je tragedija Gaze tragedija svih ljudi! Zbog toga se svijet mora dići na noge i spasiti sebe.

Zbog toga je danas morbidno iznositi bilo kakve analize i procjene, jer su one u konačnici crne za sve strane.

U Svetoj zemlji, zbog svekolike kompleksnosti ovog sukoba i njegovog decenijskog trajanja, nemoguće je da ijedna strana izađe kao pobjednik.

Baš kao što je to maestralno prije šest-sedam godina na filmskom platnu prenio redatelj Ridley Scott u filmu “Kraljevstvo nebesko”.

Moguće je samo dostojanstveno pristati na mir i dogovoriti fer uslove primirja. A za ovo posljednje, za dostojanstven mir, nužno će trebati i hrabri likovi poput onih Scottovih (inspirirani stvarnim historijskim velikanima), a ne uplakani ministri muslimanskih zemalja koji se snebivaju nad ubijenom djecom Gaze. 

Jer, naposlijetku, da se vratimo brutalnom poređenju Izraelskog nasrtaja na Gazu sa situacijom mnogo nadmoćnijeg davitelja i nemoćnog davljenika.

Zločin koji se desi nakon takvog čina jednako je poguban i po davitelja i po (za)davljenog, ali i po, dakako, onog trećeg – onog koji posmatra.

P.S. U srijedu navečer potpisano je primirje između Hamasa i Izraela. Hoće li uspjeti i koliko će trajati, te koji su njegovi detalji, to ostaje da se vidi. Kako god da bude, ukoliko stanje ostane po starom onda pitanje s početka ovog teksta “Kuda ovo vodi?” postaje još teže, a odgovor na njega još neizvjesniji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera