Ratko Orozović: Doživjeli smo devastaciju i kulture i umjetnosti

Viva škola filma je ta koja okuplja mladi kadar, kaže Orozović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Umjetnički direktor Viva Film Festivala, bh. reditelj i scenarista Ratko Orozović govori o samom festivalu, programima i selekciji filmova, mladim filmskim stvaraocima, te se prisjeća svojih početaka. 

“Onaj narod koji nema umjetnost, koji nema obrazovanje zapravo je siromašan […] Mislim da je novac glavna stvar u bh. kinematografiji. Ima autora, scenarija i mladih, perspektivnih ljudi. Idu širom svijeta i dobijaju nagrade. To su najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine”, smatra Orozović.

  • Viva Film Festival slavi svoje četiri godine postojanja i jedan je od najmlađih filmskih i općenito bh. festivala. Ove godine se održava u Art kinu Kriterion od 12. do 16. septembra, kao i gradovima širom BiH. Kako je uopšte došlo do pokretanja jedne takve manifestacije?

– Bio sam osnivač Jahorina Film Festivala i nekih osam godina sam proveo na toj poziciji, te sam shvatio da mi tu nije mjesto i da trebam napraviti novi festival. Pokrenuo sam Viva Film Festival i prvi svoj honorar za pozorišnu predstavu u Prijedoru uložio sam u pokretanje festivala. Prije četiri godine smo krenuli sa Viva Festom koji ima kategorije Ekološkog, Turističkog, Religijskog i Omladinskog filma.

Specifično za Viva Flm Festival jeste da prvi imamo religiju kao temu. Mnogi to izbjegavaju, a i ja sam bio u dilemi. Da li će biti problema, izazova, te da li će biti filmova? Na kraju sam uvidio da je to pravi pogodak, jer se prve godine u kategoriji Religijskog filma prijavilo oko 300 ostvarenja. Od 1.695 filmova koliko je stiglo na ovogodišnji Festival iz 110 zemalja svijeta, lakše mi je nabrojati one zemlje koje nemaju svoj film u selekciji. Muka je bila selekcionoj komisiji od tog velikog broja filmova svesti na odgovarajuću cifru pod tri sekcije.

Od toliko filmova, onih koji su ušli u zvaničnu selekciju za nagrade već su po izboru nagrađeni zato što je tu 99 filmova i u svakoj kategoriji po 33. Od 110 zemalja prijavljenih sveli smo na 51 zemlju, tako da je to bio naporan selekcioni rad koji je na kraju urodio plodom. U kategoriji Omladinskog filma nagrade su tri poluprofesionalne kamere koje su obezbijedili Avtera i Canon, dok Mekline obezbjeđuje još jedan dio opreme. Mladi će tako dobiti zavidne nagrade u odnosu na profesionalce. Prošle godine jedan od profesionalaca je upitao zašto oni ne dobivaju te kamere i tu opremu. Odgovor je bio da na mladima svijet ostaje. Ali, na mladima ostaju i dugovi koje smo napravili mi stari.   

  • S obzirom da Vaša “Viva škola filma” tokom cijele godine obilazi gradove po BiH i podučava mlade o filmu, historijatu i tehnikama snimanja, koliko su mladi uopšte zainterosovani za snimanje filmova?

– Mladi su izuzetno zainteresovani za snimanje filmova. Prošle godine smo imali Viva školu filma u 20 gradova. Ove u 18, ali smo dobili 22 filma u konkurenciji za nagrade. Mladi imaju svježe teme, aktuelne i emotivne, te se bave odličnom tematikom. Na Festivalu će se prezentirati dosadašnji rad Viva škole filma. Stalno se javljaju novi gradovi koji žele biti dio Viva škole filma.

Ono što je istina i činjenica jeste da BiH nema nijednu srednju filmsku školu. Viva škola filma je ta koja okuplja mladi kadar. Zanimljivost o ovogodišnjoj Viva školi filma jeste da se jedan momak iz prošlog ciklusa, iz Kiseljaka, toliko obučio da je ove godine došao i pomagao u procesu montaže u drugom gradu. Cilj nam je školovati kadar u čemu su nas pomogli mnogi. Prošle godine nas je donirao Fond Otvoreno društvo, dok smo ove godine imali nešto manje donacija. Tu su bili OSCE, Fondacija Hainrich Böll. Najmanje dobijemo iz BiH. To je tuga, ali je tako. Malo balansiramo između tih donacija. Pretočimo nešto od Festivala u Viva školu filma, i tako sve ukrug. Cilj nam je da obučimo mlade kadrove i da misle jezikom filma i da ne bježe iz ove zemlje. Jer, nažalost, mi školujemo kadrove koji odlaze u tamo neku drugu zemlju i stiču svoj hljeb.

  • Koliko se od začetaka 2015. pa do danas Festival promijenio i dobio na značaju?

– Sama činjenica je da smo od druge godine ušli među top 100 od 4.000 festivala u svijetu je značajna i to pokazuje gdje je Festival. Ako je 110 zemalja čulo za Viva Film Festival i ako su autori iz tih zemalja poslali filmove onda možete misliti koji je to značaj i koji je to podstrek nama da spremimo idući, jubilarni, peti po redu. Ponosni smo na mladu generaciju i na mlade autore. Tek sam postao svjestan nakon selekcije i poslije najave dolaska gostiju iz 18 zemlja koliko smo postigli.

Sa pratnjom dolazi djevojčica iz Indonezije koja ima 11 godina. Pošto u aplikaciji za Festival nije stajala dobna granica ona se nametnula sa svojim filmom i izabrana je u zvaničnu selekciju. To je jedan film o mačkama, veoma zanimljiv. Dolaze nam iz Francuske, Velike Britanije… Nema od kuda ne dolaze.

Festival gaji i taj drugi dio pratećeg programa u kojem ćemo imati okrugli sto o temi “Film i industrija” u Kakanj cementu koji je naš sponzor. Ekolozi iz cijeloga svijeta koji se bave filmom i koji su uradili filmove na tu temu biće učesnici tog okruglog stola. Onda odlazimo na piramide u Visokom gdje ćemo imati okrugli sto na temu “Arheologija i film”, te projekciju na otvorenom filmova gostiju Festivala. A divne žene iz Visokog spremaju narodnu večeru.    

  • Od 2016. godine ste pored Glavne nagrade, i nagrada iz sekcija Ekologije, Religije i Turizma uveli i kategoriju za Najbolji omladinski film.

– Treća je godina kako imamo selekciju Omladinskog filma i kako dodjeljujemo nagrade. Već smo podijelili šest kamera, što je urodilo plodom u Kaknju gdje su mladi napravili dva filma mimo Viva škole filma. U Ljubuškom smo pokrenuli inicijativu da mladi dobiju bioskop, jer je Ljubuški pravi filmski centar. Ove godine smo morali otkazati Livnu jer nemaju uslova; Odžak smo morali pomjeriti za iduću godinu, dok je Bijeljina zbog predizborne kampanje također pomjerena za iduću godinu.

Za nadati se da ćemo iduće godine imati cijelih 20 gradova na Viva Film Festivalu. U isto vrijeme kada se prikazuju filmovi u Sarajevu paralelno se prikazuju i po cijeloj Bosni i Hercegovini. Također imamo putovanja nagrađenih filmova u Niš i Novi Sad. A ove godine planiramo da idemo sa nagrađenim filmovima u Split, možda i do Slovenije, te da se širimo mimo regiona.    

  • Ove godine na četverogodišnjicu Festivala apliciralo je 1.695 filmova iz 110 država svijeta. Od toga će se za nagrade takmičiti 99 autora iz 51 zemlje. Koji su bili kriteriji po kojima ste birali filmove?

– Na prvom mjestu je bio kvalitet filma, onda aktuelnost, te regionalna zatupljenost. U zvaničnoj selekciji su svega tri filma iz BiH. Najviše ima iz Irana – četiri filma, a poslali su stotinu i više filmova. Iz Indije je stiglo 120 filmova, iz Francuske, Amerike, Velike Britanije…

  • Koji su planovi za budućnost Viva Film Festivala i šta možemo očekivati u nadolazećim godinama?

– Mislim da se Festival ne može ugasiti jer smo već utabali staze. Sistem je takav da ono što dobijemo donacija krenemo sa radom, a ako šta ostane onda isplaćujemo honorare. To je ekipa velikih entuzijasta koja se skupila oko Festivala i koji žive za Festival. Iduće izdanje će biti još bolji jer ćemo uključiti i ove zemlje koje se nisu prijavile ove godine. Proslavićemo jubilarni peti Festival, a ne vidim razloga da se ne proslavi i deseto izdanje.

  • Vi ste u nekadašnjoj državi Jugoslaviji kao scenarista i reditelj ostavili traga komedijama Vanbračna putovanja i nastavkom Bračna putovanja, svakako i brojnim TV emisijama i predstavama koje ste režirali, te mnoštvom filmskih i teatarskih kritika koje ste napisali. Ovim filmskim ostvarenjima kao da nedostaje treće da bismo to mogli posmatrati kao trilogiju. Da li je uopšte planirana trilogija i ako jeste zašto nikad nije došlo do realizacije tog trećeg dijela?

– Za prvi film Vanbračna putovanja sam čekao 20 godina da ga snimim i da postanem najstariji debitant na Pulskom filmskom festivalu. Pošto je taj film imao 1.200.000 gledalaca, da sam ja kao autor dobio po dinar imao bih milion i dvjesta hiljada dinara. Svi su se obogatili osim mene. Producenti pogotovo.

Dvije godine nakon toga, 1991. godine, stiže nastavak Bračna putovanja, a 1992. počinje rat. U tom filmu je trebao da igra Michael Douglas, ali producentska kuća Forum nije htjela da čeka Douglasa. Umjesto njega koji je trebao da igra direktora hotela, Amerikanca koji širi turističku ponudu u svijetu, ulogu je odigrao Boro Stjepanović. Douglas je htio da glumi bez honorara, ali da mu se daju prava za distribuciju filma u Australiji i Americi jer mu se dopao scenarij.

Treći dio će se zvati Tragikomična putovanja. Rat je stao, sve je stalo, samo djeca rastu. Imam već dobar dio scenarija napisan. Za realizaciju će mi trebati novac iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije. Jer filmska priča kreće iz Slovenije sa onim vojnikom koji je bio na Yutelu, a koji kaže: “Nije mi ništa jasno. Oni hoće da se otcijepe, a mi kao da im ne damo”.

Tu počinje priča, a rat se širi u Hrvatsku, Bosnu, pa se negdje i završava. Dvoje mladih hoće da se vjenčaju i stalno bježe od rata. Da bih ilustrovao ispričaću vam jednu scenu iz filma. U Bosni nemaju posla i hoće da idu dalje. U Srbiju su tada bile sankcije i oni dolaze u Šabac u kojem nema benzina, nema ničega sa čime bi mogli da se prebace do Beograda. Od Cigana kupuju konja kojeg su Cigani ofarbali u crno. Na putu od Šapca do Beograda padne kiša i oni ustanove da je konj ustvari bijel. Film završava u Crnoj Gori vjenčanjem na obali. Mlada bježi prema moru, a mladoženja pliva za njom.   

  • Kakvo je Vaše stanovište spram odnosa vlasti prema kulturi i ulaganju u kulturne manifestacije?

– U neko davno vrijeme bile su mecene koji su finansirali projekte. Danas treba da očekujemo od države da nam bude najveća podrška za kulturne manifestacije. Nažalost, izostaje istinska finansijska podrška. Izgleda da je nešto preče od umjetnosti i kulture.

Mi smo za Viva školu filma dobili donacije iz nekih evropskih zemalja; od Slovačke smo dobili dron i još opreme, dok se Francuska istinski zainteresovala za samu školu. Strane zemlje više ulažu u umjetnost i kulturu. Mi smo u našoj zemlji izgubili dosta bioskopa. Snimio sam dokumentarni film Ambasadori filma: Putujući bioskop koji se prikazao na teritoriji BiH, Srbije i Crne Gore. Samo Sarajevo je izgubilo mnoštvo bioskopa. Na neki način je došlo do devastacije i kulture i umjetnosti. Onaj narod koji nema umjetnost, koji nema obrazovanje je siromašan. Ako u BiH imamo 90.000 nepismenih to je tuga u 21. vijeku. Nemojte da govorim o nezaposlenosti.

  • Šta je po Vama najveći problem bh. kinematografije?

– Mislim da je novac glavna stvar. Ima autora, scenarija i mladih, perspektivnih ljudi. Idu širom svijeta i dobijaju nagrade. To su najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine. Ne može se finansirati film ako se jedan mali dio novca dobije od države, a za ostalo se po Evropi traže sredstva. Potrebno je dosta novca da bi se napravio jedan film. Ne da glumci igraju besplatno nego da svako bude nagrađen i isplaćen za svoj trud. Nekad je Bosna bila rasadnik talenata, za muziku, arhitekturu, slikarstvo, poeziju i film, naravno. I danas je to neiscrpan izvor koji treba njegovati i čuvati.

Izvor: Al Jazeera