Ratni dnevnik: Gaza će biti naš Saigon

Gaza, palestinski Sharpeville, palestinska Guernica, postat će naš Saigon (AP)

Piše: Haidar Eid

Sjedim danima i noćima u svom stanu u gradu Gazi, gledajući nebo koje postaje sivo od gustog dima za vrijeme dana, a svijetlo žuto i narandžasto u tami noći. Siva i žuta i narandžasta su ljubaznost izraelskih bombi, raketa, granatiranja, zujanja – darovi ljudi iz Amerike stanovništvu Gaze. Mi ne želimo vaše darove, želimo našu zemlju, naše prirodno pravo. I zato što ga i Izraelci žele, mi moramo živjeti u otvorenom zatvoru, moramo biti meta vaših “najboljih” pilota, moramo biti dehumanizirani tako da nas možete ubijati i kriviti nas što vas tjeramo da nas ubijate…

Subota, 19. juli, 18:00 – U Gazi je ljeto, ramazan. Porodice bi trebale biti zajedno, sjediti na krovovima, iftariti, razrezati crvenu, sočnu lubenicu, jesti pečene košpice, razbijati orahe, ići u džamiju, ostati budan do kasno u noć klanjajući… To je vrijeme kada odvodimo našu djecu na plažu, kada ih zadirkujemo što su previše pametni ako imaju dobre ocjene i što nisu baš pametni ako im ocjene nisu dobre. To je vrijeme kada posjećujemo rodbinu u Sheikh Radwanu, u Rafahu, u Khan Younisu, kada iftarimo s braćom i sestrama, bratićima i sestrićima… Ali, posljednjih 12 dana se ne usuđujemo napustiti naše domove.

Moramo priznati našoj djeci da mi ne možemo posmatrati ramazan kao i svi drugi. Mi smo Palestinci, tako da su naši životi drugačiji, moraju biti drugačiji. I njihovi životi moraju biti drugačiji. Oni posjeduju zemlju koju Izraelci žele. Drugačiji su, Izraelci su u njihovim životima. Oni su nejevreji, neželjeni, Indijanci, “crnčuge” sa juga Amerike, “kafiri” iz Južne Afrike.

Subota, 19. juli, 18:30 – Palestinski otpor zahtijeva da Egipat trajno otvori prijelaz Rafah. Tu postoji priča koju moramo ispričati svojoj djeci: zašto je prijelaz Rafah zatvoren danas? Zašto je on, uglavnom, zatvoren od 2006. godine? Zar Egipat nije arapska zemlja? Zar Palestinci nisu Arapi, ili zar stanovnici Gaze nisu Arapi? Kako to objasniti djeci Gaze?

Počivajte u miru, naši lijepi dječaci

Djevojčici od pet godina čije noge amputiraju dok ovo pišem: zna li ona da je prijelaz Rafah zatvoren prije nego što se ona rodila? Zna li ona da je morala izgubiti svoje noge samo zato što je Palestinka, i zato što živi u Gazi, i da se Izrael boji nje? Toliko je se boje da joj kuću mora granatirati deset puta uzastopno? Toliko je se boje da je jedino ovolika količina oružja može zaustaviti da prestane plašiti Izraelce…

Subota, 19. juli, 19:00 – Dvojica kolega sa Univerziteta Al-Aqsa, Jamal Nasr i Khaled Nasr, izgubili su dva sina. Počivajte u miru, naši lijepi dječaci. Kako da se suočim s vašim roditeljima? Kako da se vaši roditelji suoče sa sutrašnjicom? I koliko izraelskih kolega suosjeća s nama?

Subota, 19. juli, 20:00 – Za 48 sati više od 100 Palestinaca je ubijeno u Gazi. Nas ima samo 1,8 miliona. Ovo je masakr. Oni su ludi. Ovo je etničko čišćenje. Svijete, probudi se!

Subota, 19. juli, 21:00 – Bolivijski predsjednik Evo Morales naziva ono što se dešava u Palestini genocidom. Neki govore da bi se to trebalo istražiti. Nema potrebe istražiti ako Izraelci ne kazne one koji potiču i izvršavaju genocid. Sudija Richard Goldstone nabrojao je optužnicu izraelske vojske u periodu od 2008. do 2009. godine. Niko nije okrivljen ili kažnjen. “Gaza Docket” o zločinima iz 2008-2009. godine je dat južnoafričkoj Vladi, koja bi mogla djelovati prema propisima Rimskog statuta. Niko nije pozvan na odgovornost ili kažnjen. Riječi su besmislene kada u jednom danu umre 60 ljudi, kada djeci amputiraju noge i kada sjede sami u mraku i plaču pored mrtvih tijela svojih roditelja.

Subota, 19. juli, 22:00 – Masivni protesti podrške Gazi u Londonu. Kažem prijateljima da ne trebaju zahtijevati ništa manje od protjerivanja izraelskog ambasadora, vojni embargo i sankcije Izraelu. To je jedini način da se zaustavi genocid nad Palestincima – holokaust 21. stoljeća. Užas!

Granice su zatvorene

Subota, 19. juli, ponoć – Crna, tamna ljetna noć. Bez vode, bez struje. Miris dima, straha i panike ispunjava noć. Nemilosrdni zvuk izraelskog granatiranja: bum, bum, bum… Cijelu noć. Ogromne eksplozije na istoku Gaze, Shujaya – jedini grijeh tih ljudi je što žive tik pored Izraela i što slijede “pogrešnu” religiju. Tako da cijelu noć moraju trpjeti mnogobrojne eksplozije. Ambulantnim vozilima nije dozvoljeno da uđu. Crveni križ ne ide tamo – previše je opasno. Pa šta će ljudi tamo raditi? Sjediti sa svojim ranjenim i mrtvim? Od tog zvuka neprekidnih eksplozija postajemo ludi od bijesa, straha, očaja… Koliko ih umire? Koliko ih je u bolovima? Gdje je svijet? Rekli su im da pobjegnu, jer će oni napasti, ali gdje da ti pobjegneš u Gazi? Granice su zatvorene. Izraelci žele da granice budu zatvorene, ali su Izraelci, također, oni koji kažu: “Bježi!”

Nedjelja, 20. juli, 02:00 – Ljeto u Gazi. Trebali bismo šetati obalama prekrasnog Sredozemnog mora, uživajući u ugodnom povjetarcu sada kada je sunce zašlo. Mladi bi trebali igrati noćni nogomet, saosjećati s fanovima Brazila na Svjetskom prvenstvu, prepričavati svaki sjajni trenutak iz utakmica Kolumbije, vrijeđajući one koji navijaju za Njemačku, zbijati šale na račun Španije… Mladi bi trebali plesati dabkhe (moderni arapski narodni ples), pripremati pozorišne predstave, planirati Bajram…

Ali, ovo je Gaza koju bombardira Izrael i mladi ljudi ovdje moraju mlađu braću i sestre držati čvrsto za ruku i u isto vrijeme provjeravati je li put siguran i nebo čisto. Nekada moraju nositi majku, nanu, bebu… i moraju trčati, trčati, trčati, brzo prije nego nas dronovi opaze. Brzo prije nego Izrael, ispunjen mržnjom, povuče okidač, brzo prije nego nas projektil koji su izradili Amerikanci raznese u nebo, da postanemo dio velikog, žutog plamena koji osvjetljava tamnu noć u Gazi.

Nedjelja, 20. juli, 04:00 – Ne mogu spavati, razmišljam o ljudima koje napadaju. Avioni F16 prolijeću gotovo pored mog prozora. Nakon svake eksplozije se pitam ko je nastradao? Koliko ih je? U kakvom su sada stanju? Ko je poginuo? Ko je ostao? Gdje će završiti? Sada znam kakav je okus smrti.

U zemlji tamnih Arapa

Nedjelja, 20. juli, 08:00 – Još jedna neprospavana noć. Izraelci neće dozvoliti Crvenom križu da uđe u Shujayu. Bombardiranje se nastavlja, a nema ko pokupiti tijela sa ulice, nema ko pomoći ranjenima. Hiljade porodica dolaze u Gazu sa sjevera, sa istoka, bježeći pred izraelskom vojskom, koja se približava. Je li ovo 1948. ili je 1967. godina?

Palestinci ponovo bježe pred Izraelcem sa smrtonosnim oružjem u ruci, spremnog da ubije da bi nam oteli još 20 metara zemlje. Stotinu ljudi, dvjesto ljudi, hiljadu ljudi – mala cijena, misle Izraelci, za još 20 metara dragocjene palestinske zemlje. Vole našu zemlju, ali nas mrze. Zašto su onda došli ovdje? Zašto nisu ostali u zapadnoj civilizaciji, koju tako mnogo cijene? Zašto su došli u zemlju tamnih Arapa, zemlju uzgajivača maslina, zemlju fedayeena (onih koji se žrtvuju) koje su oni kreirali svojim prisustvom ovdje?

Nedjelja, 20. juli, 10:00 – Pitanje koje su mediji uputili Palestincima: Izrael kaže da njegove odbrambene snage pokušavaju izbjeći civilne žrtve i da upozore civile prije bilo kakve vojne akcije u njihovom komšiluku? Naš odgovor: Ovo nije Manhattan ili London, s vozovima, autobusima, avionima… da nas odvezu odavde na željenu lokaciju. Mi smo pod opsadom još od 2006. godine, koju podržavaju i u kojoj učestvuju SAD, Velika Britanija, kastrirani Ujedinjeni narodi, socijalistička Vlada u Francuskoj, koja ne dozvoljava svojim građanima demonstracije u znak podrške Palestincima koje bombardira Izrael. Nisu dozvolili ljekarima da uđu u Gazu, ljekarima iz Malezije, Velike Britanije, Turske, brojnih država. Ljudima koji saosjećaju s nama, koji žele zaustaviti krv, ublažiti bol, zaštititi zjapeće rane na našim tijelima.

Nedjelja, 20. juli, podne – Sedamnaestero djece, 18 žena, 14 starijih (do sada) u Shujayi među 60 mrtvih. Danas je izraelska ratna mašina izmasakrirala 104 osobe; broj ranjenih u Gazi do sada je 3.000. U bolnicama nema gaze, nema lijekova protiv bolova, nema anestetika za operaciju, nema kreveta, nema sna za ljekare, nema mira za ranjene…

Nedjelja, 20. juli, 15:00 – Nasumična granatiranja i zračni napadi u Pojasu Gaze. Osmero ubijeno u mom komšiluku, Remalu.

Moja zemljo tužnih narandži

Nedjelja, 20. juli, 17:40 – Riječi Marka Regeva dopiru do mene u nevjerici. Pogledam vani i vidim ogromne oblake gustog sivog dima, istog onog dima koji okružuje Gazu posljednjih 12 dana, istog onog dima koji je zaklonio sunce i plavo Sredozemno more posljednja 24 sata. Ovaj glasnogovornik izraelskog režima aparthejda opravdava ubijanje palestinskih civila u Shujayi, jer je “najmoralnija” vojska na svijetu bacila letke da obavijesti ljude da će im bombardirati domove. “Napustite svoje domove ili ćemo vas poubijati i silovati” – to su Haganah i Stern Gang rekli mojim roditeljima 1948. godine; moji roditelji su umrli sanjajući da se vrate u svoju Zarnouqu. Nije bilo satelitske televizije, Facebooka i Twittera, mobilnih telefona, nije bilo načina da kažu svijetu šta im se dešava. Tako mnogo tehnologije, komunikacije, riječi, a tako malo djela, tako malo promjene. Gazo, o moja Gazo! Palestino, o moja Palestino! Moja zemljo tužnih narandži!

Nedjelja, 20. juli, 20:00 – Još jedna večer, još jedan sat izraelskog bombardiranja Pojasa Gaze. Hoće li se u Beit Hanounu i/ili Beit Lahiji, na sjeveru, desiti drugi masakr večeras. BBC i CNN ne nazivaju ovo što se desilo masakrom. Koliko ljudi treba poginuti da se uvjere urednici u Londonu i New Yorku da je to masakr?! Šta da njihovu djecu ubija Izrael, država aparthejda? Bi li to promijenilo njihov “neutralni stav”?

Da li bismo trebali prihvatiti egipatsku inicijativu za primirje, koja nas poziva da se predamo Izraelu? Primirje koje će rezultirati nastavkom opsade? Inicijativu koja naš otpor okupaciji i aparthejdu naziva “neprijateljstvom”? Zašto ljudi ginu? Da ostane status quo?

Ne!

Gaza, palestinski Sharpeville, palestinska Guernica, postat će naš Saigon. Ne možemo sebi priuštiti očaj.

Izvor: Al Jazeera