Ratni dnevnik Nine Zeljković: Ne plači, ja neću nestati

Piše: Vedrana Maglajlija

Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću… Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću…

Zapisala je to velikim slovima u svom dnevniku 12-godišnja djevojčica Nirvana Zeljković u ljeto 1995. godine u opkoljenom Sarajevu.

Na stranici čije je ivice spalila upaljačem, ljubičastom bojicom je nacrtala srce i u njemu ispisala riječ mir, te zalijepila sličicu “Nindža kornjače”.

Nina, kako su je svi zvali, nedugo nakon toga postala je žrtva ljudi kojima je uputila ovu poruku, dok se igrala u blizini škole s drugom djecom. Ranjena je tokom granatiranja Sarajeva sa okolnih brda.

Bitku za život je izgubila 2. septembra 1995. godine kao jedno od posljednje djece ubijene tokom opsade Sarajeva. Ukupno ih je ubijeno 1.601.

Dvadeset godina poslije njena majka Azemina Zeljković iz kutije ukrašene crvenom mašnom izvlači izblijedjele fotografije svoje kćerke, te svijetloplavu šnalu u obliku leptira, koju je stalno nosila. 

Na kraju, pažljivim pokretima vadi Ninin ratni dnevnik, prelazeći polako rukom preko korica oblijepljenih slikama izrezanim iz dječijih časopisa.

Spomen-ploča na mjestu gdje je Nina stradala [Foto: Al Jazeera]

Pobrao je brojne nagrade, između ostalih i međunarodni Emmy za najbolji dokumentarni film, te nagradu na Filmskom festivalu u Torontu.

“Tahir je došao iz Australije da pravi prilog o kulturi u ratu i bio je tu na takmičenju. Najviše je nju snimao, kao da je znao…”, govori Azemina.

Prisjeća se kako je njena kćerka još prije rata počela trenirati ples, a na takmičenja ju je vodila u najopasnijim situacijama.

“Sjećam se kako sam je 1992. godine odvela u Bosanski kulturni centar pod kišom granata. Bilo je pitanje hoće li je diskvalifikovati, jer nije imala adekvatnu haljinu za takmičenje. Ja sam joj sašila jednu da ima. Pustili su je i osvojila je prvo mjesto.”

Rumijevi stihovi u dječijem dnevniku

Ninina sestra Belma, koja se, također, bavila plesom, dodaje kako im je to bio spas u ratu.

“Družili smo se kroz ples. Sjećam se tog Nininog posljednjeg nastupa. Super je bilo, ali, nažalost, sljedeći dan se desilo šta se desilo.”

Ninina dženaza obavljena je po noći, kako bi u mraku ljudi bili sigurniji od snajpera i grantiranja.

Nakon toga njena majka je pročitala dnevnik u kojem je bilježila svoje dječije dane u ratu, prve simpatije, druženja i strah.

Najviše se iznenadila kada je na posljednjim stranicama pronašla ispisan stih Mevlane Dželaludina Rumija, pjesnika i sufijskog učitelja iz 13. stoljeća, koji se navodi i u knjizi Derviš i smrt Meše Selimovića.

Dječijim nesigurnim rukopisom 12-godišnja djevojčica je zapisala: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Izvor: Al Jazeera