Ratni vihor Damaska: Jedni piju kafu, drugi krvare

Tekst: Hrvoje Ivančić
Foto: Goran Šafarek

Na tržnici Zablatani, Zakharia Hag Hosen pokazuje mjesto na kojem je prije godinu dana, zbog eksplozije granate, poginuo njegov sin. Diže ruku i prstom pokazuje u daljinu okrivljujući za smrt militante koji se nalaze svega petstotinjak metara od tog mjesta. Granatiranje rubnih područja grada nije rijetkost.

Spomenuta tržnica centar je za preprodaju voća i povrća koje dolazi iz raznih dijelova Sirije. Od kraja 2015. prometni pravci postaju sigurniji i lakši za transport pa tako i namirnice iz mnogih dijelova zemlje stižu do glavnog grada.

“Cijene prijevoza su se udeseterostručile, a goriva uvijek manjka. Prisiljen sam kupovati skuplju naftu na crnom tržištu jer u regularnoj nabavci moram dugo čekati i posao pati”, govori Mohamed Daud, trgovac povrćem iz Latakije.

Oslabljena proizvodnja

Zbog cijene nafte oslabljena je i sama proizvodnja, a da ne govorimo kako je u mnogim dijelovima, zbog rata u potpunosti nemoguća. Sirija je nekad izvozila hranu, a danas jedva prehranjuje svoje stanovništvo, primajući donacije raznih humanitarnih organizacija.

Dok povrće stigne na tržnice u gradu njegova cijena već se udvostruči. Lako je primijetiti da se kupuje manje, iako su tržnice još šarene i pune života.

Na jednoj od njih, Bab el Jabi, trgovac Iman al Samman objašnjava navike svojih sugrađana i promjene cijena zadnjih nekoliko godina.

“Pogledajte ovu rajčicu. Nekome će ona poslužiti kao dnevni obrok i kupiti će samo nju. Ljudi često kupuju samo jedan komad povrća. Kilogram rajčice nekad je koštao pedeset funti, a danas košta četiristo. Ljudi uglavnom kupuju samo najosnovnije”, kaže on.

Organizacija UN-a, World Food Programme, svakodnevno dijeli pakete humanitarne pomoći na punktovima diljem Sirije. U paketu se nalaze najosnovnije stvari poput riže, ulja, bulgura ili konzervirane hrane. Trenutno se brinu o više od četiri milijuna ljudi, a taj broj je u konstantnom porastu. Neslužbeno smo uspjeli saznati da će se hrana uskoro distribuirati i u gradove pod kontrolom Islamske Države, u Al-Raqqu i Deir ez-Zor, zračnim putem.

Do trenutka objavljivanja teksta akcija je sprovedena, ali teroristi su uspjeli uništiti pakete dok su još bili u zraku. Poslije nekoliko dana je ponovljena i napokon je uspjela.

Niska primanja

Hrana koja se distribuira kupljena je u inozemstvu, kako se ne bi poremetilo tržište u Siriji što bi dovelo do porasta cijena i još gore situacije za stanovništvo.

Plaća nekoga tko radi kao službenik u vladinom uredu ili u telekomu često ne prelazi stotinu dolara. Inflacija je ta koja pogađa uvoznike jer dolar je prije rata vrijedio pedeset funti, a danas je njegova cijena četiristo četrdeset i raste na svakodnevnoj bazi.

Trgovac začinima, Nader al-Akkad, poduzetnik koji je stvorio pravo malo bogatstvo, izgubio je puno. S dvadeset i sedam radnika pao je na samo tri i na jednu trgovinu u centru grada.

“Da sam htio mogao sam otići u Europu i skrasiti se negdje gdje nema rata, ali Sirija je moj dom i odlučio sam ostati ovdje bez obzira na sve”, govori Nader al-Akkad u restoranu hotela Four Seasons u centru Damaska.

Mjesto u kojem vodimo razgovor elitni je prostor u kojemu se susreću poduzetnici i političari. Teško je ne pomisliti da se na samo nekoliko kilometara udaljenosti vode krave borbe. Nadrealnost ratnog vihora dolazi do svog vrhunca. Jedni piju kavu, dok drugi puštaju krv.

Kada prolaznike na ulici upitamo kakav im je život posljednjih nekoliko godina, najčešće odgovaraju da je sve u redu. Djeluje kao da je to nešto što moraju reći jer “sve u redu“ ne može biti ni u snovima.

U jednoj kavani nalazimo mladog čovjeka, očito pripadnika nekadašnje srednje klase, obrazovanog u Londonu. U neformalnom razgovoru govori nam kako je ekonomija loša i da zbog ratne situacije korupcija raste. Bogati se sve više bogate, a siromašni ostaju i bez onog malo što imaju. Čim smo odlučili uključiti kameru kako bi nam dao intervju, on svoju izjavu mijenja na način da zaobilazi kritiku situacije relativizirajući je uz izjavu kako je “sve u redu i kako u Damasku postoje mnoge prilike“.

“Moramo krenuti ispočetka, zaboraviti sve što se dogodilo, svu nevolju iz prošlosti i započeti novi život s novom odlučnošću kako bismo poboljšali životni standard i stvorili radna mjesta”, kaže između ostalog u svojoj litaniji.

Noćni život

Damask je oduvijek bio poznat po noćnom životu. Ovisnost boravka u kavani uz čaj, kavu i nargilu odrednica je mnogih njegovih stanovnika. Prilikom zadnjeg posjeta, u travnju 2015. očita je bila promjena takvog načina života. Već oko ponoći ulice su postale prazne i samo je pokoji automobil prošao širokom avenijom. Situacija je sad još gora. Već oko deset sati grad se pretvara u pustoš, a samo zvuk agregata prodire kroz noć. Ukoliko osluškujete moguće je čuti zvukove granata koji dopiru iz južnih predgrađa. Preko dana, do tamo se odvesti možete lokalnim taksijem. Život i smrt odvijaju se jedno pored drugog.

Još 2013. bilo je upitno hoće li se režim u Damasku održati, a samim tim i grad Damask. Militanti su ga praktički držali u poluokruženju nadirući taktikom tunelske borbe, koristeći faktore iznenađenja. U posljednje vrijeme, napose od ulaska ruskog zrakoplovstva, osjeća se napredak sirijske vojske, a predgrađa se sve više pretvaraju u izolirane džepove u kojima su okružene militantne skupine, ali i veliki broj civila.

Skupina je mnogo, a najveća je svakako Jaish al Islam, odnosno Vojska Islama koja se nalazi u Istočnoj Ghouti i Doumi, na sjeveroistoku ruralnog dijela Damaska i broji dvadesetak tisuća boraca. Na jugu, u kvartu Yarmouk i susjednom Hajar al Aswad još uvijek je u okruženju četiri tisuće vojnika Islamske Države koji već neko vrijeme pregovaraju povlačenje prema svojoj utvrdi, al-Raqqi.

U trenutku dolaska u Doumu, ispred grada stoji konvoj humanitarne pomoći u organizaciji Crvenog polumjeseca. Sirijski vojnici čuvaju liniju, ispaljuju pucnjeve prema drugoj strani, a borci Vojske Islama uzvraćaju istom žestinom. Udaljeni su svega stotinu metara. Tlo se zatrese od jake detonacije izazvane bombom bačenom iz zraka, ali život civila se odvija kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Djeca ganjaju loptu, na špagi se suši veš i trgovine mješovitom robom otvorene su iza svakog ugla.

Izvor: Al Jazeera