Ravna Gora: Samo zastave sa mrtvačkom glavom

Na Ravnoj Gori, mjesec dana otkako je Viši sud u Beogradu okončao suđenje i vratio građanska prava generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću, komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini, i poništio presudu od 15. maja 1946. godine, nema nikakvih posebnih aktivnosti koje ukazuju da se nešto promijenilo u odnosu na ranije stanje, donosi Anadolija u svojoj reportaži.

Do Ravne Gore stiže se lošim asfaltnim putem koji je na pojedinim dijelovima u potpunosti oštećen, pa se pretvorio u makadam. Nisu rijetke ni rupe koje znatno otežavaju saobraćanje ka Ravnoj Gori.

Vrijeme je učinilo svoje, jer davno je bila 1992. godina kada je Vuk Drašković i Srpski pokret obnove (SPO), za vrijeme učešća u vlasti tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, pomogao u izgradnji desetak kilometara puta ka Ravnoj Gori.  

Prije osam godina dolazio je princ prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, a jedan od posjetilaca bio je i general-pukovnik Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je koordinirao vođenje rata u BiH i Hrvatskoj.

Ravna Gora, odnosno najveća kota na 734 metara nadmorske visine, udaljena je od Mionice oko 27 kilometara, a ako se dolazi iz Valjeva onda još 20 kilometara. Zbog lošeg puta od Valjeva do Ravne Gore potrebno je oko sat i po vremena.

Iako je za očekivati, na samoj Ravnoj Gori nema previše obilježja koja govore da se nalazite u središtu nekadašnjih okupljanja četnika u Drugom svjetskom ratu. Tek poneka crna zastava sa mrtvačkom glavom.

Rehabilitacija dočekana kao pobjeda

U Memorijalnom domu na Ravnoj Gori novinar Anadolije zatekao je Vladana Radosavljevića koji brine o kompleksu u okviru kojeg se nalazi crkva svetog Đorđa i spomenik Draži Mihailoviću, a tu boravi od srijede do nedjelje popodne.

Vladan je, inače, sin kapetana Miloša Radosavljevića, komandanta valjevskog ravnogorskog korpusa Jugoslovenske vojske u otadžbini čija slika stoji uz Dražinu u Memorijalnom domu, a piše kako je nestao u Bosni u junu 1945. godine.

“Malo je ekonomska situacija oslabila. Inače, kada je otkriven spomenik 1992. godine 80.000 ljudi je bilo ovdje. Ljudi su se pešice penjali uz celu Ravnu Goru. To je napravljeno zahvaljujući Vuku Draškoviću i SPO-u. Tada su bili na vlasti i imali su mogućnosti. Napravili su 10 kilometara put uz planinu”, navodi Vladan.

Kaže kako je nakon odluke suda o rehabilitaciji Mihailovića, ipak, povećano interesovanje za dolazak na Ravnu Goru, ali da će se to tek ostvariti u narednom periodu. 

“Imao sam bezbroj telefonskih poziva ljudi sa pitanjem kada da dođu. Interesovanje, već ima ljudi: imam već najavljene neke ljude da će doći jer njihovi potomci ovde žive. Dolazili su nam Slovenci. Čak i iz Hrvatske nekoliko ljudi, intelektualaca se zanima koji nisu ni znali ko je komunista, ni ko je Draža. Oni su na neki način hteli da vide i to. Biće interesovanja dosta. U blizini je Banja Vrujci, izuzetno lečilište gde dolazi veliki broj ljudi iz BiH i Vojvodine na oporavak i onda dođu ovde kada je loše vreme za kupanje”, naglašava Radosavljević.

Ističe kako se rehabilitacija vodi već sedam-osam godina u Srbiji. Tvrdi da je za sljedbenike Mihailovića “rehabilitacija uspela prvo pravno jer je njegovo suđenje bilo montirano i pravno je dokazano da to što je urađeno nije tako bilo”.

“Osim rehabilitacije samoga Draže, oficira i patriote, dolazi i do rehabilitacije Ravnogorskog pokreta. U građanskom ratu nema cvećke. U svakom žitu ima kukolja, pa je bilo i u Ravnogorskom pokretu onih koji su svašta radili, kao što je bilo i kod komunista. Ovo je rehabilitacija svih Ravnogoraca koji su bili pošteni, koji nisu radili nikakava zlodela koji su se jednostavno borili protiv neprijatelja. To je i rehabilitacija samih preživelih Ravnogoraca kojih u Srbiji ima negde oko 200 još uvek. Oni su dočekali da više nisu izdajnici, kao što nije ni Mihailović kojem su to stavljali na teret na suđenju da je izdao državu. Koju državu kada se zakleo za kralja i otadžbinu? Država je bila druga”, veli Radosavljević.

Od ikonografije do ordenja

U Memorijalnom domu s ponosom predstavljaju Orden za zasluge (Legion of merit) najviše američko odlikovanje za strance američkog predsjednika Harryja Trumana koji je posthumno odlikovao Mihailovića 1948. godine, kao i Ratni krst kojim je komandant francuskog pokreta otpora general Charles de Gaulle odlikovao Dražu 2. februara 1943. godine.

Američki orden Memorijalnom domu na Ravnoj gori ustupila je Dražina kćerka Gordana, koja je umrla prije nekoliko godina.

“Njegova kćerka i sin Branko pripadali su naprednoj socijalističkoj omladini, a srednji je poginuo na Zelengori. Američko ordenje ima strog režim kako se to dodeljuje – prvo porodici. Kćerka je zatezala oko toga da li da primi ili ne. Prvo nije htela. Ipak, ubedili smo je i ona je rekla: ‘Daću ordenje, ali bez ikakve pompe, slikanja’. Tako smo ga doneli na Ravnu Goru. Imamo i orden De Gaullea, koji je general Mihailović dobio za života 1943. Na suđenju Draži de Gaulle je rekao Titu: ‘Nemojte ga ubiti, a osudite ga kako hoćete’. Nije to urađeno i tada je De Gaulle rekao: ‘Niti mi treba Tito u Francuskoj, niti ću ja doći u Jugoslaviju dok sam živ’. To se desilo. Nikada Tito nije bio u Francuskoj dok je bio De Gaulle, niti je on došao u Jugoslaviju”, priča Radosavljević.

O tome koliku vrijednost ima u SAD-u njihov orden koji je Mihailović dobio posthumno, najbolje govori činjenica da ih je, kako kaže Radosavljević, dodijeljeno svega 12 u svijetu i to strancima koji su zaslužni za njihovo spašavanje.

“U neposrednoj blizini Ravne Gore je spašeno oko 480 pilota i padobranaca. To je dokaz da Draža nije bio saradnik okupatora. Da je bio njihov saradnik, on bi ih izručio Nemcima”, kaže Radosavljević. 

Na zidovima Memorijalnog centra nalazi se i biografija Draže Mihailovića, njegova završna riječ sa suđenja u sažetku, kao i potjernica za Dražom na 100.000 “rajhsmaraka”.

Tu je i poklon preživjelog logoraša Mauthausena, Ravnogorca Pavla Miloševića o dokazu svog boravka u njemačkom logoru do 6. maja 1945. godine.

Da su uz Dražu bili i intelektualci, Radosavljević pokušava potkrijepiti i slikama koje se nalaze u Memorijalnom domu na kojima je akademik Dragiša Vasić, ali i Živko Topalović, socijaldemokrat koji je predsjedavao Baškim kongresom 28. januara 1944. godine kao pandanu zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu gdje su učestvovali, kako se navode, sve stranke osim Komunističke partije i Seljačke stranke Stjepana Radića. 

Radosavljević pokazuje na spisak na kojem se nalazi 60.000 imena osoba koje su kako tvrdi ubili komunisti, a bili su sa Dražom Mihailovićem ili su podržavali njegovu ideologiju.

“Imamo jedan spisak koji je izvađen iz arhiva. Po svim istorijskim istraživanjima komunisti kada su došli na vlast, odnosno Tito 1944. pa su onda temeljito vršili likvidaciju svih koji su bili u četnicima, a ljudi su otišli iz patriotizma kao što su oni otišli u partizane da se borimo protiv okupatora. Mi smo dobili 60.000 imena koje su ubili. Oni su ubijeni bez ikakvog suđenja. Sve je to trajalo do početka prve polovine 1945. Zašto? Zato što 1945. bilo glasanje da se narod izjasni da li će monarhiju ili ne. Tada su oni odstranjivali sve te u koje su sumnjali – od Srbije, Crne Gore, Slovenije, Bosne i Hercegovine, jedan broj Hrvata. Imamo preko 150 sveštenih lica. Ubijali su ih jer su znali da sveštenici neće nikada odstupiti od krune jer crkva nosi krunu, kao što svaki patrijarh nosi krunu. Uklonili su ih da ne bi vršili nikakve propagande. Osam vladika, srpskih i crnogorskih, je likvidirano”, navodi Radosavljević.

Dražina veza sa Ravnom Gorom

Navodi i kako se njegov otac, čim je Draža došao na Ravnu Goru, javio na raspolaganje generalu Mihailoviću.

“Tada je raspoređen da vrši organizaciju četničkih odbora. Tokom rata je bio komandant brigade, komandant korpusa. U Bosnu je otišao 1944. da brani srpski narod i od ustaša. Nije uspeo da pređe preko Drine i nismo nikada doznali gde je. Neke su priče da je oko Višegrada nastradao u selu Borovljak, kod crkve. Tragao sam za nim, ja i još dva brata. Međutim, stric i ja stupili smo u kontakt sa oficirom UDBA-e i on je rekao: ‘Nemojte da tragate. Svaki oficir koga smo mi zarobili ubili smo na licu mesta’. To se isto desilo i sa Dražom. Vrlo teško je naći njegove posmrtne ostatke. Sumnjam da će se od njegovih posmrtnih ostataka išta naći”, priča Radosavljević.

Ravnogorci, kako sebe nazivaju, dolaze na Ravnu Goru svake prve subote nakon Đurđevdana. Ima jedna grupa ljudi, navodi Radosavljević, koja smatra da je to Draža došao na Ravnu Goru na Markovdan.

“Međutim, nije. Istorijski je dokazano da je došao 10. na 11. maj 1941. godine. Skupe se tu ljudi, kampuju”, naglašava Radosavljević.

Pojašnjava nam zašto se Draža Mihailović identificira kroz Ravnu Goru.

“General Draža Mihailović je u Prvom svetskom ratu bio oficir, komandant mitraljeske čete koji je bio kod vojvode Živojina Mišića. Ravna Gora je bila značajnija tada jer se tu odigrala Suvoborsko-kolubarska bitka. Tada je vojvoda Mišić izvršio protivudar i proterao Austrougare. General Mihailović je po kapitulaciji Jugoslavije želeo da dođe na Ravnu Goru jer je znao njen geografski položaj, kao i okolna sela koja će pomoći tim ljudima, odnosno njegovoj vojsci, oficirima u hrani. Zbog toga je odabrao Ravnu Goru”, priča Radosavljević.

Ravna Gora je bila vrlo nepristupačna planina, navodi Radosavljević, a Mihailović je tu stigao sa grupom od 30-tak oficira.

“Sa Ravne Gore se spustio u kuću vojvode Mišića i našao svog druga Aleksandra Mišića, sina vojvode Mišića da se dogovore kako da se organizuje otpor okupatoru”, naglašava Radosavljević.

Inače, rodna kuća Živojina Mišića nalazi se u Struganiku u blizini Mionice, a pretvorena je u muzej. U njemu su predmeti iz doba djetinjstva i života vojvode Mišića, ali i ratni u vrijeme komandovanja. Naime, vojvoda Mišić je neposredno komandovao srpskom Prvom armijom u Kolubarskoj bici, a prilikom proboja Solunskog fronta je bio načelnik Vrhovne komande. Ispred kuće – muzeja vojvode Mišića nalazi se top iz Prvog svjetskog rata. Interesantno je da je u blizini rodne kuće vojvode Mišića održan susret Mihailović – Tito s početka rata.

Izvor: Agencije