Razorena Gaza: 100.000 Palestinaca bez krova nad glavom

Raseljeni Palestinci koriste reciklirano drvo za izgradnju privremenih domova (Al Jazeera)

Piše: Patrick Strickland

BEIT SAFIYYA, GAZA – U ovom uglavnom poljoprivrednom području sjevernog dijela Pojasa Gaze, mještani su teško pogođeni sukobima s Izraelom koji su trajali 51 dan i koji su završili prekidom vatre u augustu.

„Pobjegli smo kada je Izrael započeo invaziju na Gazu“, rekao je za Al Jazeeru Abu Rashad Safiyya (22). „Pokušali smo se vratiti svojim kućama za vrijeme primirja, ali izraelska vojska je sve u potpunosti uništila“.

Safiyya i njegova porodica potražili su sklonište u obližnjoj školi kojom upravlja Agencija Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice (UNRWA).

„Vratili smo nakon rata i od tada živimo u šatoru od najlona“, kaže on, opisujući apokaliptične scene razaranja koje je zatekao po povratku. „Automobili su bili prevrnuti i spaljeni. Kuće su bile sravnjene sa zemljom i još su se pušile, a većina naše stoke, ovce i krave, bila je mrtva i razbacana po poljima“.

Početkom jula, kada je Izrael pokrenuo operaciju ‘Zaštitni rub’ – treću izraelsku vojnu ofanzivu na blokirani obalni pojas od kraja 2008. godine – većina mještana je našla utočište u školama UNRWA-e  i drugim objektima.

Sada, poslije više od tri mjeseca, Palestinci širom Gaze su frustrirani užasno sporom obnovom.

U područjima Gaze kao što su Beit Hanoun i Shujayea, čitave četvrti su sravnjene sa zemljom do neprepoznatljivosti.

Izraelske snage su ovog ljeta napale Gazu iz zraka, sa kopna i mora, dok su oružane palestinske frakcije u Pojasu Gaze ispaljivale rakete na južni dio Izraela i pokrenule prekogranične napade protiv vojnih položaja izraelske vojske.

Sto hiljada raseljenih

Prema podacima UN-a, Gaza, u kojoj živi gotovo 1,8 miliona Palestinaca i koja predstavlja jedan od najgušće naseljenih područja na zemlji, je imala „rekordan broj civilnih žrtava, razaranja civilnih objekata i infrastrukture i veliki broj raseljenih“.

Od 2.257 ubijenih Palestinaca, UN procjenjuje da je najmanje 1.563 civila, od kojih su 538 djeca. Od novembra, nekih 100.000 ljudi širom opkoljene priobalne enklave i dalje je interno raseljeno te žive u improviziranim skloništima, školama ili sa udomiteljskim porodicama.

U većini mjesta, obnova jedva da je započela. Prema podacima Shelter Palestine, UN-ovog tijela za humanitarnu pomoć, zbog izraelske sedmogodišnje blokade Gaze i međunarodnog nedjelovanja, uvoz građevinskog materijala u novembru „iznosio je 13 posto oktobarskog nivoa iz 2013. godine, što predstavlja manje od 30 posto materijala uvezenog prije blokade“ koja je počela 2007. godine.

Glasnogovornik UNRWA-e Chris Gunness rekao je da je 300.000 Palestinaca živjelo u 90 škola za vrijeme rata.

Danas, on procjenjuje da je najmanje 20.000 interno raseljenih osoba ostalo u 19 škola širom Gaze.

„To su ljudi koji nemaju drugog izbora i nemaju gdje otići“, rekao je Gunness za Al Jazeeru. „Procjenjujemo da je 20.000 domova u potpunosti nepodobno za život, bilo da su u potpunosti uništeni ili oštećeni u tolikoj mjeri da se u njima ne može živjeti“.

Masovno raseljavanje posebno je teško pogodilo djecu, kaže on. „Možete zamisliti kako je djeci koja idu u školu i imaju zadatke, a onda se vrate u druge škole koje se nalaze u zajedničkim životnim sredinama. Te škole su napravljene u obrazovne svrhe, ali nisu napravljene da prime hiljade ljudi na neodređen period“.

Dokumentovanje razmjera uništenja i istraživanje navodnih kršenja međunarodnog prava za vrijeme ljetnih sukoba bio je izazov, kaže istraživač Human Rights Watcha, Bill Van Esveld.

Od početka rata, Izrael i Egipat konstantno zabranjuju ulazak organizacijama za ljudska prava u Gazu. Specijalnom izvjestitelju UN-a za ljudska prava na palestinskim teritorijima također je zabranjen ulazak u okupiranu Zapadnu obalu i Gazu. 

Phillip Luther, direktor programa Amnesty Internationala za Bliski istok i Sjevernu Afriku, rekao je da egipatska vojska nije odgovorila na brojne zahtjeve za ulazak u Gazu preko prijelaza Rafah.

„Izrael je zakomplikovao proceduru tako što podnošenje zahtjeva i sigurnosna provjera traje mjesecima“, rekao je Luther za Al Jazeeru. „U teoriji, naši zahtjevi se moraju pregledati i moraju proći sigurnosnu provjeru delegata, ali to je de facto odbijanje“.

Kako bi završio izvještaj, Amnesty International bio je prisiljen zaposliti istraživače za ljudska prava koji se već nalaze u Gazi. U izvještaju „Ništa nije pošteđeno: Izraelsko uništavanje ključnih zgrada u Gazi“, detaljno se navodi izraelsko ciljanje tri stambena i poslovna tornja u Gazi, kao i trgovačkog centra u južnom gradu Rafahu posljednjih dana sukoba.

„Četiri napada trebala su biti istražena samostalno i nepristrasno“, stoji u izvještaju. „Stav Amnesty Internationala je da u Izraelu trenutno ne postoji službeno tijelo sposobno da provede takvu istragu“.

Izraelski ministar vanjskih poslova napao je Amnesty u saopćenju koje je naknadno objavljeno, tvrdeći da organizacija nije uspjela „istražiti Hamasovo sistematsko i namjerno ispaljivanje raketa i minobacača na izraelske civile“.

U saopćenju stoji da „izvještaj nudi dekontekstualiziran opis događaja koji se oslanja na svjedočenja koja su prikupili neimenovani lokalni ‘predstavnici na terenu’, koji nisu identificirani i čija se vjerodostojnost nikada ne dovodi u pitanje“.

Na pitanje zašto istraživači za ljudska prava ne mogu ući u Gazu, izraelski ministar vanjskih poslova i glasnogovornik vojske odbili su dati komentar za Al Jazeeru.

‘Nisam prepoznao rodni grad’

U Beit Safiyyi, mještani procjenjuju da je izraelska vojska za vrijeme kopnene invazije u potpunosti uništila 36 domova, ili gotovo 90 posto zgrada u tom području.

„Pošto se nalazimo samo 600 metara od granice, tenkovi su bili postavljeni oko sela“, kaže Safiyya. „Iako sam ovdje odrastao, nisam prepoznao svoj vlastiti grad kada sam se vratio“.

Frustrirani zbog nedostatka humanitarne pomoći i kašnjenja rekonstrukcije, mještani Beit Safiyyae počeli su graditi drvene kolibe kao sklonište za vrijeme kišne zimske sezone.

Osim što troše svoju kompletnu ušteđevinu, Safiyya i njegova porodica morali su posuditi novac kako bi platili materijal u vrijednosti od 1.500 dolara za izgradnju jedne dvosobne drvene kuće.

„Ja sam nezaposlen i ne mogu naći posao, a plata moje braće također je veoma mala“, kaže on. „To je velika suma novca za nas“.

Umjesto da žive u skloništima i školama napravljenim od hrđajućeg materijala, 35-godišnji Yusef Abu Shreti došao je na ideju da izgradi drvene kuće. Bivši uposlenik Palestinske samouprave, uzeo je kredit od lokalne banke kako bi kupio potrebni alat i opremu.

Već je nadgledao završetak dvanaest dvosobnih kuća od po 10 kvadratnih metara, koristeći reciklirano drvo starih sanduka i drugih spremnika; trenutno se gradi još dvanaest ovakvih kuća.

„Naša druga opcija bila je živjeti u školama ili napolju dok neko ne bi došao da nam pomogne, a nijedna humanitarna organizacija još nije došla“, rekao je Abu Shreti za Al Jazeeru.

„Ali kakav je to život? Izraelske rakete i tenkovi su nam ukrali naše domove, tako da moramo negdje živjeti dok ih ne dobijemo nazad“.

Bager kopa po ruševinama zgrada u četvrti Zafira u Gazi [Dan Cohen/ Al Jazeera]

Izvor: Al Jazeera