Razumijevanje talibana će biti ključ za mir u Afganistanu

Talibani žele da njihovi lideri budu skinuti sa međunarodnih lista sankcija (Reuters)

Nakon pregovora u katarskoj prijestolnici Dohi, vašingtonski glavni pregovarač Zalmay Khalilzad nedavno je najavio da SAD i talibani konačno imaju “nacrt okvira” za sporazum koji bi mogao otvoriti put za mirovne pregovore s afganistanskom Vladom. Khalilzadovi komentari su, bez sumnje, potaknuli nade za napredak u iscrpljujućem 17-godišnjem sukobu.

Historijski je, zbog svoje strateške lokacije, Afganistan često služio kao bojno polje, na kojem su globalne i regionalne sile rješavale svoja rivalstva. Niz invazija, intervencija, ratova i dugoročnih konfrontacija uzrokovali su velika razaranja i gubitak za sve uključene strane, a najvišu cijenu je neizbježno platio afganistanski narod. Tokom godina zaraćene strane su učestvovale u bezbrojnim krugovima razgovora i pregovora, ponekad kreirajući oprezni optimizam. Međutim, zbog kratkovidosti donositelja odluka, pretjeranog samopouzdanja i odbijanja da se uči iz prošlih grešaka, mir se uvijek pokazao kao neuhvatljiv i patnja miliona je nastavljena.

Izgleda da smo danas suočeni s još jednom prilikom da prekinemo ovaj krug nasilja i počnemo mirovni proces, koji bi konačno omogućio narodu Afganistana da se ujedini, izliječi i napreduje. Međutim, kako je dokazano mnogo puta u prošlosti, održivi mir ne može biti postignut osim ako sve strane ne nauče iz prošlih grešaka, ne razumiju potrebe i motivacije svojih neprijatelja i ne smisle rješenje koje zadovoljava lokalnu populaciju kao i regionalne i globalne sudionike. Zato je ključno na ovom historijskom spoju ispitati faktore koji su doveli do uspona talibana 1990-ih i motivacija koje vode ovu grupu do današnjeg dana.

Šta talibani žele?

Talibani su oformljeni početkom 1990-ih, kao frakcija “mudžahedina”, muslimanskih afganistanskih boraca koji su se opirali sovjetskoj okupaciji Afganistana (1979-89). Iskoristivši vakuum moći koji je kreiralo povlačenje sovjetskih vojnika, ova grupa je lagano proširila svoju sferu utjecaja u godinama nakon svog formiranja i preuzela je kontrolu nad Afganistanom 1996. godine. Držala je kontrolu nad većinom države dok ih nije zbacila sa vlasti američka invazija na Afganistan u decembru 2001. godine nakon napada 11. septembra na New York i Pentagon.

Nakon svrgavanja talibanskog režima, članovi ove grupe su bili spremni i voljni prihvatiti mirovni sporazum koji bi im omogućio skromno, ali dostojanstveno postojanje u državi. Pa ipak, političari i donositelji odluka – i unutar, i van Afganistana – zaneseni svojom odlučnom pobjedom, odbili su ovu opciju i brzo su izbacili talibane sa pregovaračkog stola. Na Konferenciji u Bonu, koja je odredila sudbinu ove države, oni su u potpunosti ignorirali osnovne zahtjeve ove grupe i uredili su formiranje stroge antitalibanske vlade. Ovo je bila fundamentalna greška, koja je bila okidač za najnoviji krug krvoprolića u Afganistanu i doveo nas do mjesta na kojem smo danas.

Danas se borimo s grupom čiji se članovi vide kao svete ratnike, koji su uspjeli poraziti nepravednu stranu invaziju. U proteklih 17 godina bezbrojni talibanski lideri su ubijeni, poniženi i nagnani na egzil od američkih sila. Oni koji nisu imali sreće završili su u kavezima u Guantanamu ili Bagramu, gdje su podvrgnuti neizrecivoj torturi i degradaciji. Sve je ovo uzrokovalo da članovi ove grupe vide svoju borbu protiv američkih sila kao neizbježnu, nužnu, pa čak i svetu.

Narod je spreman za mir

Štaviše, vladajuće sile su prisilile članove talibana da žive u tako ozbiljnim uslovima – kao bjegunci uvijek u bijegu – da je ulazak u bojno polje postao lagani, čak prirodni izbor za njih. Možda još važnije, tokom godina talibani su nastavili širiti svoju zonu utjecaja u Afganistanu i počeli su razmišljati o sebi kao o pobjedniku u ovom sukobu. Ova grupa je, također, uspjela osvojiti srca i umove dijela razočarane ruralne populacije, koja vidi centralnu vladu kao neefikasnu u osiguravanju osnovnih usluga i većinom utopljenu u endemsku korupciju. Sada, kao utjecajan politički i vojni entitet, koji priznaju sve uključene strane, talibani žele postići dva dugoročna cilja: potpuno povlačenje svih stranih vojnika iz Afganistana i uspostavljanje inkluzivne islamske vlade.

Naravno, ova grupa, koja vjeruje da je u povoljnijem položaju u ovim pregovorima, također ima više kratkoročnih zahtjeva, čiji je cilj izgradnja povjerenja. Talibani žele da njihovi lideri budu skinuti sa međunarodnih lista sankcija, da njihovi zatvorenici budu oslobođeni i da njihov politički ured u Dohi bude međunarodno priznat. Za razliku od perioda nakon poraza 2001. godine, talibani sada vjeruju da su stekli pravo da ostanu značajna politička sila u Afganistanu nakon sporazuma. Imaju jasnu političku viziju i žele postaviti neke parametre za svoje buduće međunarodne osnove. Zbog tog žele potpisati bilateralne sporazume o neagresiji s regionalnim i međunarodnim silama. Pregovori koji su u toku mogu uspjeti jedino ako sve uključene strane priznaju talibansku poziciju i izbjegnu potcjenjivanje ove grupe.

Prošlogodišnji uspješni trodnevni bajramski prekid vatre između talibana i afganistanske Vlade – prvi od početka američke invazije 2001. godine – bio je jasna indikacija da su obični Afganistanci spremni za mir s talibanima. Zaista, moj narod je očajan za povratkom normalnosti nakon četiri desetljeća rata. Međutim, to ne znači da su spremni prihvatiti bilo kakav mirovni sporazum s ovom grupom. Mnoge afganistanske žene misle da će mirovni sporazum s talibanima ograničiti njihova prava. Članovi manjine Hazara, koji su muslimani šiiti, također vjeruju da loše osmišljen mirovni sporazum može izložiti njihovu budućnost u ovoj državi riziku.

Samo da ne ponove ranije greške

Da bi postigla održivi mir, afganistanska Vlada, uz pomoć SAD-a, trebat će pogoditi ravnotežu između priznavanja potreba i očekivanja talibana i pružanja nužnih zaštita za segmente afganistanske populacije koji se osjećaju ugroženi od ove grupe. Štaviše, svi lokalni sudionici – Vladini zvaničnici, lideri opozicije i plemenske starješine – trebat će postići konsenzus među sobom o tome šta žele od mirovnog sporazuma. Za sada, svi oni izgledaju više fokusirani na zadržavanje svojih pozicija nakon narednih sporazuma, nego na postizanje sporazuma s talibanima. Ako nastave biti više fokusirani na zadržavanje moći nego na donošenje stabilnosti svojoj državi te odbijati da ispregovaraju sporazum o dijeljenju moći, sva nastojanja za mir će biti osuđena na propast.

Dodatno komplicirajući situaciju, regionalne i međunarodne sile nisu još postigle konsenzus o specifičnostima mirovnog sporazuma u Afganistanu. Inkluzivni regionalni konsenzus je imperativ; SAD neće moći ovo postići sam ako želi održivi mir u Afganistanu. Moskva, Peking, Islamabad, Teheran, New Delhi i Ankara bi željeli da se pitaju za glavni sporazum. Pa ipak, kao afganistanski državljanin, ja sam više oprezno optimističan nego što sam bio ikad ranije o izgledima za mir u Afganistanu. Talibani i dalje odbijaju govoriti direktno afganistanskoj vladi, ali ovaj put je SAD visoko motiviran da ove dvije strane spoji. Predsjednik SAD-a Donald Trump jasno je dao na znanje da on žarko želi svoju državu izvući iz “glupih ratova” u inozemstvu i jedini realističan način za njega da postigne ovaj cilj je da dovede i talibane, i Kabul za pregovarački stol.

Nema sumnje da smo mi, Afganistanci, u konačnici odgovorni za to i trebamo posjedovati i voditi ovaj mirovni proces, ali da bismo postigli ovaj cilj, treba nam pomoć i dobra volja svih naših susjeda i partnera. Samo se nadamo da ovaj put neće ponoviti prošle greške i da će nam pomoći da nađemo način da izađemo iz ovog sukoba, uzimajući u obzir očekivanja i potrebe svih uključenih strana dok guraju pregovore naprijed. Krajnje je vrijeme da Afganistan prestane biti bojno polje za strane sile i da ispuni svoj istinski potencijal i postane centralni centar povezanosti u srcu Azije. Danas je ovaj san unutar našeg dometa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera