Oglasi

Recikliranje holivudske filmske zaostavštine

Kako se najstariji holivudski trik sastoji u tome da staroj priči daš novo ruho, tako je na red došao još jedan pokušaj adaptiranja knjige Ben-Hur: A Tale of the Christ
Koliko u Hollywoodu drže do originalnosti svjedoci smo konstantno u kinima gledajući remakeove, sequele, prequele i varijacije na teme Ustupljeno Al Jazeeri

Piše: Sead Vegara

„Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremena, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.“, zapisao je jedan od najvećih holivudskih reditelja John Huston u svojoj autobiografiji An Open Book (Otvorena knjiga). Dokaz njegovoj tvrdnji je upravo najnoviji pokušaj holivudskih moćnika da ponovo na velikom ekranu ožive klasik Ben-Hur iz 1959. godine nagrađen sa ukupno 11 Oscara, kao prvi film u filmskoj historiji koji je osvojio toliko nagrada Američke filmske akademije.

A kako se najstariji holivudski trik sastoji u tome da staroj priči daš novo ruho, tako je na red došao još jedan pokušaj adaptiranja knjige Ben-Hur: A Tale of the Christ koju je 1880. objavio general Lew Wallace, heroj američkog Građanskog rata. Onaj u kojem nas pokušavaju uvjeriti da je ova verzija mnogo bliža originalnom književnom predlošku u odnosu na verziju reditelja Williama Wylera (Roman Holiday) sa kraja pedesetih godina prošlog stoljeća. Sama po sebi ideja snimanja nove verzije Ben-Hura se činila stupidnom.

Jer, šta novo reći sa (ipak) remakeom filma koji je osvojio 11 Oscara? Apsolutno ništa što neće učiniti remake Ben-Hura standardno skupom holivudskom produkcijom koja izgleda i čini se tako jeftinom. Kazahstanski reditelj Timur Bekmambetov (Night Watch) uspio je napraviti film u kojem ne postoji niti jedna jedina jedinstvena scena po kojoj će vam se film urezati u sjećanju. Čak ni scena trke dvokolicama koju su uz pomoć CGI-a (kompjuterski generirane slike) pokušali učiniti grandioznom u odnosu na onu iz 1959.

Varijacije na teme

Ben-Hur iz 1959. počinje dolaskom trojice mudraca koji će svjedočiti rođenju Isusa, a u biti pripovijeda priču o fiktivnom židovskom princu Judi Ben-Huru (Charlton Heston) i njegovom usvojenom bratu Messali (Stephen Boyd), Rimljaninu koji se nakon godina izbivanja na frontu vraća u tadašnju Judeju (sadašnji Jerusalem) kao visokopozicioniran vojnik u rimskoj vojsci tražeći od Jude da mu pomogne u gašenju pobune protiv Carstva. Sve se loše završi po Judu i njegovu porodicu; on biva odveden na rimske galije, a sestra i mati u zatvor. Pri odlasku na galije Ben-Hur će se po prvi put susresti sa Isusom koji će ga napojiti vode kada niko drugi nije smio.

Zanimljiva činjenica vezana za Wylerovu adaptaciju jeste da je Isusa uvijek prikazivao sa leđa i “hvatajući“ reakcije na licima onih koji su pred njim. Nakon pet godina provedenih na moru, veslajući na galiji uz druge osuđenike, Juda uspijeva spasiti iz borbe kapetana broda, bogatog rimskog generala, a on će ga po povratku u Rim posvojiti i proglasiti za nasljednika. Juda će tako postati ugledni član rimske zajednice i po povratku u Judeju u potrazi za majkom i sestrom susrest će se sa Messalom, te ga izazvati u trci dvokolicama u areni. Ta famozna scena trke dvokolicama i naravno Hestonov performans, te sama grandioznost filma koji ipak priča malu intimnu priču (ali i priču o osveti), ono je po čemu se pamti Wylerov rediteljski uradak.

Koliko u Hollywoodu drže do originalnosti svjedoci smo konstantno u kinima gledajući remakeove, sequele, prequele i varijacije na teme koje su svima već odavno poznate. To je slučaj koji je danas jednostavno trend, a to da je bio, mada nikako u tolikoj mjeri, i u davnim slavnim vremenima govori činjenica da je Ben-Hur iz 1959. upravo remake crno-bijelog nijemog filma iz 1925.

Ono što nam u skoroj budućnosti spremaju iz holivudske tvornice snova jeste tzv. kopija kopije. Riječ je o remakeu westerna The Magnificent Seven (Sedam veličanstvenih) reditelja Johna Sturgesa iz 1960. koji u biti predstavlja remake samurajskog epa Akire Kurosawe Seven Samurai (Sedam samuraja) iz 1953. Kopija kopije koju nam Hollywood i reditelj Antoine Fuqua (Training Day) pokušavaju proturiti kao nešto neviđeno na velikom ekranu malo je kontradiktorna prema samom materijalu i vremenu u koje je smještena. Priča neće puno odudarati od već poznate, tako da u biti govori o ženi (Haley Bennet) koja unajmi revolveraše da odbrane selo od terora bandita. Samo ono što se ne slaže sa vremenskim okvirom jeste da je predvodnik sedmorice revolveraša Afroamerikanac (Denzel Washington), a među „sedmoricom veličanstvenih“ nalaze se još Kinez (Byung-hun Lee) i Indijanac (Martin Sensmeier).

Manjak ideja

Možda još gora vijest koja ide u prilog holivudskoj neinventivnosti jeste najavljeni remake Disneyevog klasika Mary Poppins. Opravdanje za takvo nešto niti u jednom slučaju ne postoji. Uz živu Julie Andrews koja je portretirala naslovnu junakinju, Emily Blunt će da “popuni“ njene cipele!? A ono na što se vade producenti jeste da je to u biti nastavak – Mary Poppins Returns baziran na jednoj iz serije knjiga spisateljice L.P. Travers. Najavljuju je kao dosta mračniju verziju u odnosu na onu iz 1964. Ali zaista, kome treba uopšte išta drugo od stihova „Spoon full of sugar helps the medicine go down...“ razdragane Julie Andrews i djece koja je slušaju?!

Bez sumnje možemo reći da posljednjih par desetljeća, a i puno, puno duže, Hollywoodu manjka ideja, gotovo u svakom pogledu. Nezaustavljivo recikliranje holivudske filmske zaostavštine je dovelo do toga da su zapravo rijetki oni filmovi zasnovani na novom, originalnom scenariju. Sve se svelo na puko prepričavanje starih priča, dotjerivanje i Bogu više otrcanih klišea, a o snimanje nastavaka (sequela, prequela) da i ne govorimo. Sve dok ti i takvi filmovi budu punili dolarima džepove holivudskih producenata i mi kao publika ih željeli gledati, tako će i ostati.

„Film je umjetnost za mase, industrija kojom vladaju zakoni tržišta i profita.“, zapisala je u svojoj knjizi „Industrija iluzija: Film i propaganda“ prof. dr. Lejla Panjeta. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.