Referendum u Kurdistanskoj regiji i turske opcije

Šanse da će Masud Barzani odgoditi referendum u pokrajini na sjeveru Iraka iz dana u dan su sve manje. Nasuprot tome, eskaliraju stavovi strana koje se protive održavanju referenduma, posebno vlada u Bagdadu, Teheranu i Ankari.

Niko u regiji ne spori da je učinjena historijska nepravda Kurdima i da su im decenijama uskraćivana mnoga prava u četiri države koje naseljavaju u regiji, odnosno Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu.

Dugo su sanjali san o stvaranju kurdske države u ovim zemljama, koji su pokušali ostvariti u više navrata kroz historiju. Najznačajniji pokušaj bio je formiranje republike Mahabad u Iranu, što se pretvorilo u katastrofu. Međutim, Kurdi Iraka imali su više sreće od svojih sunarodnjaka u drugim zemljama. Iskoristili su rat u Zaljevu i invaziju na Irak kako bi uspostavili adekvatne pretpostavke za željenu državu, iako je irački Ustav 2005. godine jasno kazao da se radi o federalnom sistemu.

Međutim, postoje brojni drugi faktori koji danas navode Barzanija da insistira na održavanju referenduma u predviđenom roku, bez obzira na sve pritiske, nakon što je ranije pokušaje odgađao u nekoliko navrata.

Ekonomske i političke krize

Na prvom mjestu, posljednji razvoj događaja u regionu, posebno u Iraku i Siriji, predstavlja historijsku priliku za Kurde. Oni sada postaju značajan faktor koji ima američku i međunarodnu podršku, čime se otvara put za scenarij podjele i federalizacije. Barzani želi sprovesti referendum prije nego što se završi rat protiv organizacije Islamska država Irak i Levant, nakon čega bi značaj Kurda i faktori njihove snage mogli oslabiti.

Više od toga, kurdske snage Pešmerge osigurale su širi i veći utjecaj na spornim područjima, prije svega u Kirkuku, nakon ISIL-ove okupacije Mosula 2014. godine i kasnijeg razvoja događaja koji su okončali nedavnim protjerivanjem ove skupine iz grada i ostalih iračkih područja. Stoga Kurdi polažu nade na provođenje referenduma u ovim regionima kako bi ih pripojili svom teritoriju, ili da, u najmanju ruku, ojačaju svoj pregovarački status oko tih teritorija nakon što referendum bude održan.

Pokrajina Irački Kurdistan opterećena je nagomilanim ekonomskim i političkim krizama. Barazani je izabran za predsjednika pokrajine 2005. a zatim je dobio još jedan mandat 2009. godine. Pokrajina još od tada čeka na izborna/politička prava s obzirom na zategnute odnose između njega i Bagdada, što se reflektiralo i na kašnjenje isplata sredstava iz budžeta još od 2014. godine. Izgleda da je Barzani odlučio da pobjegne iz ovih kriza naprijed putem referenduma.

Na kraju, ostaje faktor koji se ne može zanemariti: Mesud Barzani nakon svih ovih godina želi okruniti svoj život i “ovjekovječiti svoje ime” kao kurdski lider koji je proveo referendum i napravio prvi korak na putu nezavisnosti.

Održavanje referenduma je u skladu s općim principima, poput prava naroda na samoopredjeljenje, ali je u koliziji sa drugim stvarima, kao što su irački Ustav i međunarodno priznati instrumenti za ostvarivanje samostalnosti, između ostalog i postizanje dogovora sa centralnom vladom. S obzirom na navedeno, referendum nije obavezujući i neće imati nikakve direktne pravne ili političke posljedice, ali se njime jača pozicija pokrajine u pregovorima s Bagdadom.

‘Irački građanski rat’

Uprkos tome, postoji široko rasprostranjeno protivljenje provođenju referenduma na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Skoro da nema nikog ko stoji javno uz Barazanija osim okupatorske države Izrael, dok je Washington suzdržan kada se radi o odabiru vremena za održavanje referenduma, iako se u načelu slaže s njim.

Što se tiče Ankare, podjelu Iraka smatra nečim što je neprihvatljivo jer to može izazvati haos koji će se reflektirati na samu Tursku. Pored toga, tu su i direktne negativne refleksije na pitanje Kurda u Turskoj, zbog čega referendum smatra “pitanjem nacionalne sigurnosti”.

Zbog toga se turske izjave i stavovi pooštravaju kako odmiče vrijeme i smanjuju se mogućnosti za ukidanje ili odgađanje referenduma. Tako ministar vanjskih poslova počinje upozoravati na “irački građanski rat”, a premijer prijetiti da će doći do “turskog odgovora”. Također je pomjeren i termin sjednice Vijeća nacionalne sigurnosti Turske na 22. septembar, dok turske oružane snage izvode vojne vježbe u blizini graničnog prijelaza Habur s Irakom.

Iako je Ankari stalo do dobrih odnosa s Barzanijem, ona nagovještava i izjavljuje kako neće stajati skrštenih ruku pred projektom ‘”proglašenja vještačke države” na svojoj granici. Turska ima nekoliko aduta koje može upotrijebiti za vršenje efikasnog pritiska u sučeljavanju sa kurdskom pokrajinom, među kojima su najvažniji:

Prvo, ekonomske pitanje. Turska se smatra plućima na koja kurdska pokrajina diše – u kontekstu njenih nesuglasica sa centralnim vlastima u Bagdadu. Između ove dvije strane se odvija kopnena trgovina, dok preko turske teritorije prelaze naftovodi prema drugim državama. Uzimajući u obzir prijetnje Teherana da će zatvoriti kopnene granice s pokrajinom, u kontekstu izjava Ankare da će “hitno reagirati” na referendum ako do njega dođe, može se pretpostaviti da će ekonomsko pitanje imati najveći prioritet u cijeloj ovoj priči.

Instrumenti pritiska

Drugo, političke veze. Ankaru i Erbil vežu dobri odnosi već godinama, koji bi se mogli tumačiti i kao savezništvo, na temelju dogovora da se suprotstave Radničkoj partiji Kurdistana i zajedničkim nesuglasicama sa Bagdadom. Reduciranje ili zatezanje ovih odnosa također predstavlja instrument pritiska u rukama Ankare.

Treće, vojna sila kao adut kojim Ankara počinje prijetiti tek odnedavno, s tim da je uvijek bio prisutan kroz vojnu nazočnost u bazi Ba'shiqah i kontinuirane zračne operacije na uporišta PKK na planini Qandil.

Međutim, Barazanijevo odbijanje međunarodnog prijedloga koji mu je dostavljen prije nekoliko dana i približavanje datuma najvaljenog referenduma izvukli su na svjetlo dana i instrumente pritiska koji su se podrazumijevali, što pokazuju i vojne vježbe koje je turska vojska započela u blizini iračke granice 18. septembra. Može se reći da je ovo više nego jasna poruka, kako zbog tajminga, tako i zbog same geografske pozicije.

Erbil je shvatio turske poruke suzdržanosti i pritiska, stoga je glasnogovornik vlade Iračkog Kurdistana Sven Dzia izjavio da je pokrajina ostala posvećena dobrim odnosima s Ankarom, nudeći dijalog ovoj strani kako bi se objasnila potreba za referendumom i razbili strahovi Ankare vezano za to pitanje.

Gore navedeno ne znači da će Turska upotrijebiti nužno sve instrumente pritiska prije ili odmah nakon referenduma. Prvo, jer vjeruje da će doći do njegovog odgađanja, iako je ta mogućnost sve manja kako vrijeme odmiče. I drugo, Turska na ovo pitanje gleda iz više uglova.

Kako izbjeći regionalni sukob

Za Tursku je danas prioritet da doprinese naporima koji se ulažu kako bi se izvršio pritisak i pružile alternative Barzaniju s ciljem da odgodi referendum. Izjave turskih zvaničnika i mjere koje vlada poduzima dolaze više u tom smislu, nego u kontekstu direktne intervencije ili strogih procedura, pogotovo jer rezultati referenduma nisu obavezujući.

Prema tome, kakav će biti stav Turske prije svega zavisi od pravca kojeg će pokrajina odabrati nakon rezultata. Ankaru zabrinjava “nezavisnost” Kurdistanske pokrajine, a ne provođenje “referenduma” samo po sebi. Između daljeg koračanja u pravcu ostvarivanja nezavisnosti i internacionalizacije ovog pitanja i toga da pokrajina dobije snažniju pregovaračku poziciju s Bagdadom Turska vidi ogromnu i bitnu razliku.

U skladu s tim, očekuje se da će Ankara izraziti svoju odlučnost i ozbiljnost u odbacivanju puta nezavisnosti kroz neke direktne ekonomske sankcije, kao što su zatvaranje graničnog prijelaza Habur, zaustavljanje letova turske aviokompanije i zamrzavanje rada nekih turskih kompanija u pokrajini. Međutim, sve ostalo će se odrediti naknadno i isključivo prema razvoju događaja.

Kirkuk se smatra drugim prioritetom u turskom pristupu odnosima s Irakom nakon borbe protiv PKK, stoga predstavlja ključnu odrednicu u oblikovanju turskog stava prema aktualnoj krizi. Ovaj region ima historijski, simbolički i ekonomski značaj, no tu je još i demografski faktor koji se tiče turkmenske komponente, budući da Ankara vidi sebe kao zaštitnika i patrona ove zajednice.

Održavanje referenduma u Kirkuku, kao spornom području izvan granica pokrajine, ili njegovo neodržavanje bit će predmet pažnje turskih donositelja odluka. To će bez daljnjega oblikovati njihov stav, posebno uzimajući u obzir odlučne reakcije iz Bagdada i odluke iračkog Ustavnog suda, kao i smjenu gradonačelnika te dovođenje snaga Pešmergi u grad.

Ankaru najviše zabrinjava pitanje da li će spor oko Kirkuka dovesti do lokalnog vojnog sukoba između Pešmergi i Narodne mobilizacije na temelju etničkih podjela, što se vrlo brzo može pretvoriti u regionalni sukob povezan sa ekonomskim značajem provincije jednako kao i njenom etničkom mapom.

‘Savremena nacionalna država’

Dugoročno posmatrano, politike koje se vode u Kurdistanskom regionu također će predstavljati važnu varijablu za Ankaru. Istina je da se Barzani do sada pokazao kao prijatelj Turske i najbliži od svih kurdskih struja u regionu. Međutim, možda budućnost nosi sa sobom mnoge promjene, na ličnom ili na nivou pokreta, posebno u pogledu rukovodstva u regionu koje ne izgleda baš jedinstveno ne samo po pitanju provođenja referenduma nego i po pitanju političke budućnosti i pravca političkog djelovanja.

Možda Kurdi Iraka griješe u tome što u 2017. godini još uvijek razmišljaju logikom iz perioda nakon Prvog svjetskog rata i širenja nacionalizama. Oni insistiraju na putu nezavisnosti i osnivanja nacionalne zemlje, dok se većina naroda danas žele okrenuti ideji građanskog koncepta i jednakih prava svih etničkih skupina i vjera.

Kao da se “savremena nacionalna država” pokazala uspješnom u arapskom svijetu, na primjer, ili da otcjepljenje Južnog Sudana nije izazvalo kontinuirane konflikte i sukobe.

Prema tome, možda bi Barzani danas trebao pažljivo i iznova promisliti o scenarijima za dan koji dolazi nakon referenduma, ako bude insistirao da se on provede u predviđenom terminu, kako se ideja o državi, koja ima za cilj stabilnost i razvoj, ne bi pretvorila u faktor nestabilnosti i prijetnju koja će uništiti sve što je postignuto do ovog trenutka. Možda je iskustvo s Mahabadom, ali i drugim slučajevima dovoljna lekcija šta znači kada se vanjski svijet odrekne njihovih zahtjeva te koliko je opasno povlačenje jednostranih poteza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera