Reforma eurozone i manjkavosti sistema

Piše: Erol Mujanović

Sve više ekonomskih stručnjaka danas preporučuje dubinsku reformu eurozone kako bi se nastavilo sa ekonomskim rastom, a taj proces je već počeo.

U 2012. godini jedno od najznačajnihih dostignuća lidera zemalja eurozone jeste upravo napredak u oblasti bankarske integracije, jer se pokazalo da su neophodne sistemske promjene.

U protivnom bi finansijske injekcije od po nekoliko stotina ili čak hiljada milijardi eura mogle zatrebati i drugim članicama eurozone osim Grčke, Portugala, Irske, Španije i Italije.

Od krize koja je u 2009 godini bila smatrana perifernom, jer je zahvatila Grčku, Portugal i Irsku, koji predstavljaju manje od pet posto bruto društvenog proizvoda (BDP) Evropske unije, nastala je znatno veća kriza povjerenja u kvalitet i budućnost same valute EU-a.

Prevare i lažiranja

Trenutna kriza je rezultat pogrešnog upravljanja finansijama. Bilo je, svakako, prevara i lažiranja računa i statističkih pokazatelja, ali je kriza u još većoj mjeri rezultat neuravnoteženosti i asimetrije velikih ekonomija eurozone koje su se razvile.

Uzimajući u obzir različite odabrane puteve ekonomskog razvoja velikih zemalja eurozone, jasno je da je u trenutku krize bilo teško naći zajednički jezik i mjere koje odgovaraju svim stranama, te se je, stoga, pristupilo prvo najlakšem rješenju (nametanje drastičnih mjera štednje Grčkoj i drugim ekonomijama, čije provođenje uslovljava pružanje finansijske pomoći).

Koristeći pripadnost eurozoni, isto kao i Grčka, Španija je maksimalno koristila povoljne uslove zaduživanja i niske kamatne stope, te učinila raspoloživim svom stanovništvu značajna sredstva i kredite, koje su banke posuđivale bez dovoljne kontrole. Domaćinstva su postala prezadužena, a hit je postala kupovina nekretnina, koje su vrlo brzo postale i precijenjene.

Izuzev domaće potražnje, vrlo brzo su se pojavili i investitori iz ostalih članica eurozone i još je više rastao mjehur od sapunice na tržištu nekretnina. Čak je i stopa pohađanja visokog obrazovanja opala, jer su se mladi okrenuli tržištu nekretnina i građevinske industrije, želeći zaraditi i živjeti san koji su zamišljali da se rađa (iste te nekretnine se danas prodaju i po 40 posto  nižoj cijeni na jugu Španije).

Trenutna kriza je rezultat pogrešnog upravljanja finansijama. Bilo je, svakako, prevara i lažiranja računa i statističkih pokazatelja, ali je kriza u još većoj mjeri rezultat neuravnoteženosti i asimetrije velikih ekonomija eurozone koje su se razvile.

U isto vrijeme rast njemačke ekonomije je imao drugu vrstu neuravnoteženosti. Njemačka je zbog ujedinjenja izgubila dio svoje konkurentnosti u devedesetim godinama i provedene su značajne reforme, a ekonomija je opet postavljena na pravi put, oslanjajući se u velikoj mjeri na izvoz, nauštrb domaće potražnje.

Vrlo brzo, zahvaljujući izvozu, Njemačka je imala značajna sredstva i zalihe novca, koje je odlučila plasirati u zemlje u koje je izvozila svoje proizvode, a među njima su već bile prezadužene Grčka i Španija.

Tadašnji predsjednik Evropske centralne banke Jean Claude Trichet je još 2005 godine ovakvu situaciju okarakterisao kao alarmantnu i trajno neodrživu, što je kriza 2009. godine i potvrdila, ali u trenutku kada je Trichet počeo skretati pažnju na važnost ovog problema, većina se jednostavno oglušila i nastavila uživati.

Bankarske integracije

Osim činjenice da je državama dopušteno pretjerano se zaduživati i neracionalno trošiti novac (uz nekoliko izuzetaka) kojem su naglo dobile pristup po odličnim uslovima, od 1999. godine, nakon stvaranja eura, postoji i drugi problem.

Jedan od mehanizama koji je nedostajao od početka u eurozoni jeste upravo mehanizam pomoći u slučaju krize, a koji je nedostajao u trenutku kada je privatni kapital povučen iz zemalja u krizi u koje su investitori izgubili povjerenje. 

Iako, u teoriji, banke mogu pružati svoje usluge širom EU-a, primjetno je bilo da je bankarski sistem fragmentiran i izgrađen na nacionalnim osnovama, u smislu da su države te koje garantuju za svoje banke i, na kraju krajeva, dijele njihovu sudbinu.

Tako je u Španiji prezaduženost domaćinstava dovela do bankarske krize, koja je dovela u finansijsku krizu i samu državu kojoj investitori više nisu željeli posuditi novac. 

Postignuti dogovori lidera EU-a tokom 2012. godine upravo idu u smjeru veće i snažnije bankarske integracije i koordinacije, uspostavljajući zajednička pravila i garancije za banke u eurozoni, kako bi se izbjegli gore navedeni dominoefekti kada nastupi kriza. 

Ova odluka će imati mnogo značajnije i dublje posljedice, odnosno koristi po eurozonu, nego same kratkoročne korektivne mjere koje će omogućiti ovaj finansijski inovativni mehanizam.

Juni 2012. godine je obilježio promjenu u načinu razmišljanja lidera članica EU-a i prešlo se je polako sa krivnje i osuđivanja vlada koje su previše trošile i previše se zaduživale na sistemski i širi način razmišljanja koji ističe povezanost svih ekonomija eurozone.

Kriza se više ne gleda isključivo kroz prizmu budžeta i grčkog deficita, nego se počinje shvatati da su zasigurno krive određene zemlje jer nisu poštovale pravila. Ali i pojedina pravila nisu koncipirana na pravi način od samog početka.

Iako, u teoriji, banke mogu pružati svoje usluge širom EU-a, primjetno je bilo da je bankarski sistem fragmentiran i izgrađen na nacionalnim osnovama u smislu da su države te koje garantuju za svoje banke i, na kraju krajeva, dijele njihovu sudbinu. Tako je u Španiji prezaduženost domaćinstava dovela do bankarske krize koja je dovela u finansijsku krizu i samu državu, kojoj investitori više nisu željeli posuditi novac. 

Pohvalno je u svakom slučaju da se šire gleda na nastalu situaciju i moguća rješenja, a ne samo kroz prizmu budžetskog deficita, jer je potrebno promijeniti sistem.

Ne treba zažmiriti

Do još značajnijih sistemskih promjena će veoma brzo doći. Naravno, to ne znači da na budžetski deficit treba zažmiriti, naprotiv. Evropske poreske obveznike će pomoć Italiji i Španiji koštati 1.225 milijardi eura u 2013. i u 2014. godini.

Španija će dobiti 454 milijardi eura u tom dvogodišnjem periodu, dok će Italija dobiti 771 milijardu eura pomoći kako bi ekonomija opstala.

Radi se o iznosima raspoloživih sredstava, a ekonomijama ove dvije zemlje će trebati još više novca za opstanak i obje zemlje će biti primorane zadužiti se na tržištu kapitala.

U interesu je svake članice Evropske unije da ove reforme budu što kvalitetnije i što brže provedene, jer velike evropske ekonomije svaki dan imaju sve manji udio na svjetskom tržištu, gdje ih sustižu ili prestižu Kina, Brazil, Turska, Južna Koreja i druge zemlje čije vrijeme tek dolazi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera