Reforme rada na Balkanu su otvoreno nasilne

Matković: Strane direktne investicije „ne postoje“ - postoji samo obrt kapitala (Ustupljeno Al Jazeeri)

Aleksandar Matković (1988) je filozof, istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i koordinator Regionalnog naučnog centra IFDT u Novom Sadu. Bavi se teorijama fašizma, kritikom političke ekonomije i savremenim marksizmom.

Trenutno je na doktorskim studijama u Ljubljani sa doktorskom disertacijom na temu političke ekonomije fašizma pri Podiplomskoj šoli ZRC SAZU.

Jedna od tema o kojoj piše jesu reforme Zakona o radu u zemljama Balkana koje su izvršene gotovo simultano i to sa vrlo sličnim tendencijama: doprinele su smanjenju radničkih prava i uvećanju prava poslodavaca gde neoliberalna varijanta fleksibilnih radnih sati povećava prekarni rad a poslodavac svojevoljno raspoređuje radno vreme, što je bio jedan od povoda za razgovor.

  • Ovih dana je kineska kompanija Hestil Srbija u čijem sastavu posluje smederevska železara zahtevala od Vlade izmenu Zakona o radu jer menadžment smatra da ima pravo da optereti radnike dodatnim obavezama. U isto vreme u slučaju Fiata, država interveniše ne tako što se meša rad u kompanije koja je očigledno prekršila Zakon već tako što pregovara sa radnicima koji su oštećeni. Ove slike u medijima govore da je Srbija nedvosmisleno u službi interesa krupnog kapitala, a to se najdirektnije tiče radnika.

Fijat i Hestil su dva lica iste investicione politike: ako se zapitate šta povezuje nedavne štrajkove u Srbiji, to je činjenica da su svi oni nastali u firmama pod stranim vlasništvom. Geoks, Jura, Goša, Gorenje Valjevo i mnogi drugi su živi dokaz propasti Vladine politike prema stranim investicijama. Čitava ekonomska politika Srbije počiva na odustajanju od regulacije domaćeg tržišta radne snage čija struktura nezaposlenosti nudi više nego dovoljne obrazovne i strukovne profile da se zadovolji postojeća ponuda poslova: umesto domaćih investicija u razvoj domaće infrastrukture, haotičnost stranih investicija se nudi kao spasitelj posrnuloj srpskoj privredi.

Budžet se opterećuje žestokim subvencionisanjem stranih investitora dok se zaposleni disciplinuju otvorenim nasiljem. Od Hestilovog zahteva da se radnici stave na raspolaganje 24 sata na dan dok žive u barakama i da se zbog toga promeni Zakon o radu, preko već katastrofalnog stanja u Goši do kragujevačkog fijaska Fijat Krajslera, doslovno nijedna fabrika ne posluje legalno. Uz to, Srbija je najjeftinija radna snaga Evrope i nijedna investicija ne može da opravda toliku degradaciju radničke klase.

Obaranje cene rada je besmislica jer je već niska i jer investicije idu za profitom a ne za jeftinom radnom snagom: zato se većina gotovih proizvoda vraća natrag u zemlje porekla odakle se najviše profitira. U tom smislu, strane direktne investicije „ne postoje“ – postoji samo obrt kapitala. A ono što ostaje iza obrta je doslovno jeftina propast zaposlenih, njihovih porodica i gradova, upropašteno zdravlje i nemogućnost održavanja života. Jednom rečju, kriza reprodukcije.

  • Međutim, da bismo došli do priče o radu moramo korak unazad. Poznato je da je ekonomski razvoj balkanskih zemalja u mnogome zavisio od institucija u Vašingtonu kao što je Svetska banka i od onoga što je postalo poznato kao ‘’Trojka’’ (Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija). A posebno je, kako primećujete, raspad Jugoslavije otvorio put ka liberalizaciji tržišta.

Prvo, nakon raspada Jugoslavije, nekadašnje Republike su se našle između dva neoliberalizma. Jedan talas prati Tačer-Regan period i Vašingtonski konsenzus, odnosno spisak od „10 zapovesti“ neoliberalizma za zemlje u razvoju poput Latinske Amerike koji je Svetska Banka primenjivala posle i u Evropi nakon pada socijalizma. To se najviše primenjivalo 2000-ih. Ključna reforma, pored promena u formama vlasništva, bila je upravo reforma radnih zakona i institucija nekadašnjeg samoupravnog socijalizma.

Drugi talas se razvio u drugoj dekadi 2000-ih na osi Berlin-Brisel (odnosno MMF-Evropska banka) uz mere štednje, konsolidaciju EU i njenu polarizaciju na centre i periferije. Položaj Balkana u tom spletu se danas vidi u Berlinskom procesu koji obustavlja evrointegracije do 2018. i fokusira se na stvaranje jedinstvenog balkanskog tržišta sa Vučićem na čelu.

Oba talasa su uticala na programe republičkih stranaka: još je u SFRJ postojala volja za privatizovanjem ali je ona išla uz nacionalizam. Nakon što je Ante Marković preko noći ukinuo samoupravljanje, već devedesetih imamo početke privatizacije i to u liku Slobodana Miloševića. Miloševićeva antibirokratska retorika pre stupanja na vlast je uključivala zahteve za stranim kapitalom i otvaranjem tržišta pa se tek onda uz sankcije ponovo vratilo nacionalizovanju industrije. Đinđićev liberalizam se ni posle nije distancirao od tog spoja nacionalizma i proto-neoliberalnih politika. Naravno, imate i levi narativ o uticaju MMF-a na centralizaciju i raspad Jugoslavije, tadašnji direktor fonda, Mišel Kamdesu, piše čak o „tihoj revoluciji“ na socijalističkom Balkanu, itd.

Međutim, par opaski. Najpre, ne treba prenaglašavati „strane“ uticaje. Ne smemo prevideti unutrašnje probleme samoupravljanja koje je samo prošlo transformaciju od Kidričevih početaka 40-ih i 50-ih koji su uključivali Veće proizvođača u Skupštini, investicione fondove, socijalističku akumulaciju itd. Svega toga nije više bilo osamdesetih, dok su Republike jačale, a KPJ gubila političku ulogu. Imate često zaboravljene masovne radničke štrajkove osamdesetih koji su uprkos pasivizaciji sindikata zahtevali čuvanje socijalizma.

Drugo, ne smemo ublažavati domaći nacionalizam. Desnica je bila i ostala prokapitalistička i tržišno orijentisana, ali je pored političkih stranaka imala ogromnu potporu SANU te intelektualnih elita i državnih bezbednosnih institucija. Rat su vodile paravojne formacije bliske njima i čitav taj konglomerat je usledio krajem SFRJ. U izmenjenoj formi, on živi i danas.

  • U vašem istraživanju govorite o tome kako je poslednja reforma Zakona o radu u Srbiji pratila trend reformi na celom Zapadnom Balkanu pri čemu se srpski Zakon najviše oslanjao na hrvatski, koji je baziran na modelu slovenačkog Zakona. Problem koji ističete jeste neoliberalni pravni okvir tih akata kojim je prekarni red, praktično, legalizovan. I druge prakse negativne po radnike, koje su i ranije na mala vrata primenjivane, su po prvi put preporučene Zakonom i uspostavljaju se kao standard.

Prekarni rad je postojao i u prethodnim zakonima ali kao izuzetak, pre svega. Uz institucionalizaciju neoliberalizma u bivšim jugoslovenskim republikama stvara se jedan pan-balkanski (takoreći) „austerity“ oblik državnih uređenja povezanih tržišnom integracijom i dugotrajnim merama štednje što znači da te mere više nisu izraz hitnosti niti specifičnog odgovora na krizu nego da su stvorene da traju. U tom kontekstu „balkanskog neoliberalizma“, zakon o radu je odigrao ključnu ulogu standardizacije prekarnog rada koji više nije izuzetak nego pravilo, sa ogromnim ustupcima poslodavcima.

Višegodišnji „kratkoročni“ ugovori, lakoća otpuštanja, klizno radno vreme, godišnji odmori, itd., sve to ga čini utkanim u postojeće „fleksibilne“ radne odnose. Međutim, kontra postojećim predstavama, ZoR (Zakon o radu) je samo vrh ledenog brega: posle njega ide niz zakona koji će prekarnost još više ukoreniti. Zakon o dualnom obrazovanju, set pet sektorskih zakona o javnom sektoru i zakon o agencijskom zapošljavanju su ti koji će biti produžena ruka ZoR-a: prvi institucionalizuje prekarnost mladih („stručna praksa“) čiji će rad regulisati škole i fakulteti pod ugovorom sa poslodavcem i za njih neće važiti ZoR (neće biti zaštićeni zakonom); sektorski zakoni slede nakon zabrane zapošljavanja u javnom sektoru koja ističe ove godine i regulisaće volontiranje i stažiranje (besplatno) u javnom sektoru; agencijsko zapošljavanje će zapošljavanje i regulisanje prihoda i doprinosa prepustiti privatnim agencijama.

Sve ovo znači da se stvara jedna nova institucionalna matrica zasnovana na dugoročnoj promeni kompletne infrastrukture privatnog i javnog sektora. Samim tim se menjaju i uslovi mogućnosti za otpor.

  • A otpor u ovom kontekstu znači, pretpostavljam, stvaranje novih pravnih okvira koji su bazirani na dubljim ekonomskim analizama. Koliko su takve alternative prisutne i na koje bi stvari trebalo hitno reagovati?

Postoje različite alternative, ali većina ih se fokusira na pravne bitke. Zakon o radu je, međutim, samo jedna strana medalje: malopre pomenuti zakoni koji ga slede predstavljaju institucionalne reforme i njih takođe treba uzeti u obzir. Oni tvore institucionalnu celinu koja će zajedno funkcionisati i u tom smislu svaka alternativa mora predložiti i kontra-institucionalni okvir koji će polaziti od postojećeg stanja. Pravno, ZoR bi trebalo da skrati dužinu prekarnih ugovora sa postojećih tri godine na šest meseci da bi sprečio postojeće zloupotrebe (kako će vam bolnice npr. funkcionisati ako stalno menjate kadrove? A naučni instituti, npr. za razvoj tehnologija i lekova? Već su stagniraju u postojećem stanju, pa se to opet rešava stranim investicijama).

Definiciju radnog vremena, kliznog radnog vremena i (član 50.) koja je suludo fleksibilna trebalo bi izbaciti odnosno redefinisati tako da poslodavac ne može po volji raspoređivati radno vreme u takozvanom periodu redistribucije (član 58) osim u izuzetnim okolnostima. Hestilov zahtev npr. hoće ovo da zaoštri da radnik može totalno biti dostupan 24 sata, tome se treba najoštrije suprotstaviti. Potom članovi koji regulišu otkaz ugovora ne smeju favorizovati subjektivne procene poslodavca. Član 179. koji je upravo to radio (mogao se dati otkaz bez sudske presude ukoliko poslodavac samo sumnja da je zaposleni počinio krivično delo, dakle zaobilaze se sudovi) je već proglašen protivustavnim u februaru ove godine. To treba nastaviti.

Takođe, pošto već standardizuje prekarni rad, ZoR bi trebalo da se proširi i da reguliše bilo koju formu rada, ne samo formalnu zaposlenost, jer se time ostavlja veliki deo radne snage bez pravne zaštite (ovo bi takođe moglo ući u definiciju radnog vremena mimo onog koje se definiše prisustvom poslodavca kao što je slučaj sada). Sekundarne radne aktivnosti (već pomenuto vreme tokom kojeg je zaposlen „na raspolaganju“ poslodavcu, dolazak i odlazak sa posla, slanje mail-ova noću, itd.) sve treba uključiti u prekovremeni rad i adekvatno nadoknaditi. Prestupi bi trebalo da se razlože na lakše i teže, da se ne bi za minimalne prestupe davao otkaz, a takođe treba vratiti i regulaciju tzv. „iznuđenog otkaza“ koja je izbačena iz ZoR-a.

Pored pravne reforme, međutim, postoji širi prostor da se vrati natrag sa tzv. „workfare“ na „welfare“ politiku: umesto neproduktivnih subvencija za strane investicije mogla bi se dići cena rada koja bi se indeksirala na inflaciju i uskladila prema potrošačkoj korpi. Time bi se zagarantovao minimum potreban za egzistenciju dok bi se budžet pre rasteretio nego oštetio. Jer, čak i da se cena rada uz trenutne doprinose digne za neki ogroman procenat, npr. sa 130 (1,07 eura) na 140 RSD (1,15 eura) po satu, to bi se opet manje osetilo od jezivo velikih subvencija koje vlada svake godine poklanja stranim firmama.

Štaviše, za razliku od stranih investicija, to bi zaista napunilo budžet kroz povećanje agregatne domaće potražnje (odakle ide većina PDV-a kojim se budžet najviše puni, posle socijalnih doprinosa). Drugim rečima, država bi sutra mogla da prekine mere štednje samo kad bi za početak prekinula da poklanja novac. To su bazične stvari, ali retke u praksi. Pogledajte šta se desilo Fijatu: njihovi sindikati su jedva izborili malo povećanje plate i to uz neustavno odricanje od prava na štrajk da bi se upravo zbog inflacije sve ispostavilo još dodatno manjim – takve jeftine igre moraju prestati.

  • Kada govorimo o radničkom udruživanju i otvaranju novih prostora delovanja, u tom smislu ističete da ozbiljno treba razmotriti interne strukture samih udruženja, što vidite kao urgentno političko pitanje bilo koje levice danas.

Levica se premalo bavi institucijama, često ih odbacuje kao „državno ideološke aparate“ ili slično, što je pre izgovor nego politika. Međutim, upravo tu se krije glavni problem: on je ujedno ideološki a, pre svega, institucionalni. Na primeru ZoR-a, te dve ravni se seku upravo u načinu na koji se on donosi. Naime, preko čuvenog socijalnog dijaloga. Taj ideologem je glavna kočnica sindikalnom organizovanju, radnom udruživanju pa i samom radnom zakonodavstvu. Sva tri momenta su pod ogromnim pritiskom Vlade, Unije poslodavaca te Privredne komore Srbije koja se, iako je nevladino telo, kodifikuje u zakonima (npr. u novom Zakonu o dualnom obrazovanju).

Sindikati koji su navodno glavni igrači tog „socijalnog dijaloga“ u njemu zapravo nemaju šanse. Uglavnom, da bi taj ideologem nestao potrebne su duboke institucionalne promene: 1) omogućavanje sindikalizacije prekarnih radnika za šta bi se morala premostiti granska organizacija sindikata i 2) povezivanje omladinskih sekcija sindikata sa studentskim zadrugama i parlamentima koje svejedno treba reformisati što će tek postati aktivno usled dualnog obrazovanja. Trenutno, edukaciju studenata pa i radnika drže ili nevladini sektor ili organizacije bliske samim poslodavcima što je ogromna kočnica za bilo kakav samostalni rad.

U istom duhu, o državi i njenim institucijama ne treba imati pogrešnu predstavu kao o monolitnoj i unitarnoj strukturi: čak u Narodnoj banci postoje različite struje koje su se, i bi se, suprotstavile trenutnim politikama. To u različitoj meri važi za sve institucije, uvek je u pitanju igra moći, pa samim tim i otpora. Zato verujem da bi dobar deo postojećih institucija rado prihvatio razradu drugačijih politika jer, u odnosu na ovo što sada imamo, bilo kakva alternativa je bolja. Dakle, institucionalno pitanje se mora adresirati.

  • U regionu se često propagiraju mir i stabilnost. Političari, radi imidža, tu uvek nadovežu priču o nacionalnom pomirenju iako su mir i stabilnost bili važni pre svega zbog atmosfere za međunarodne investicije. Isto tako, medijska propaganda u Srbiji portretiše Vladu kao spasioca radnika Fijata iako je to populistička priča. Koliko je i dalje snažna karta populizma i nacionalizma?

Prvo, nacionalizam danas nema istu mobilizacionu snagu kao devedesetih. Na žalost, postao je deo kulture i sveprisutan, ali je i promenio svrhu. Devedesetih je imao ratnu funkciju u kontekstu jugoslovenskih ratova; danas državno-finansirana „kultura“ nacionalizma i dalje živi nakon što je prestala da obavlja tu funkciju. Sa ovim nedavnim štrajkovima, međutim, desilo se nešto zanimljivo: radnici koji su se napokon probili u medije se više ne odazivaju na nacionalni jezik. Svi ti apeli da se „pokaže ljubav Srbiji u zahtevima radnika“ ostale su bez efekta upravo tamo gde bi trebalo da ga imaju. Dodajte tome prethodne bosanske plenume i postaje jasno koje su granice nacionalizma danas.

„Gladni smo na tri jezika“ je glasio jedan grafit tada.

Drugo, obično se razlikuju dva „perioda“ nacionalizma: onaj devetnaestovekovni koji se predstavlja kao „integrativan“ u periodu rađanja nacionalnih država kada je trebalo ujediniti odnosno izumeti nove građane po principu zajedničkog jezika, kulture i, navodno, tradicije. Drugi, „dezintegrativni“ nacionalizam nastaje u 20. veku isključivanjem manjina; u sprezi je sa rasizmom, etnicizmom, itd. Ali, ne treba zaboraviti i današnji nacionalizam koji sasvim dobro funkcioniše sa neoliberalizmom i, umesto otpora, sasvim lepo mu odgovara: samo pogledajte istorijske revizionizme širom Evrope koji legitimizuju „dugoročnost“ nacionalne države.

Najključnija razlika između liberalizma i neoliberalizma bila je upravo ta nacionalna država: ovaj drugi zahteva jaku državu, stoga i jaku državnu mitologiju. Nije slučajno što revizionizmi kod nas dolaze nakon rata, a ne tokom ili pre njega. Prvo je trebalo srušiti međunacionalnu istoriju jugoslovenskih naroda i trans-jugoslovenske radničke klase na kojoj su radili razni istorijski ili marksistički instituti širom SFRJ, pa tek onda rehabilitovati nacionalna „sećanja“. Tu istorijski revizionizmi funkcionišu sasvim lepo uz neoliberalni imaginarijum, nikako protiv njega.

Ako hoćemo da zaoštrimo tezu, nacionalizam sasvim odgovara takozvanoj globalizaciji: oni koji govore o smrti nacionalne države morali bi da zaborave sve što se desilo u poslednjih 50, a pogotovo zadnjih 20 godina: G7, G20, TPP, TTIP,  sve su to pokušaji koordinacije proširivanja svetskog tržišta. Za sve to vam treba nacionalna država, za poreze, sporazume, akumulaciju, kredite, itd. Neoliberalizam i nacionalizam nisu suprotni polovi. Dokle god je mitologije nacionalnih država postojaće i mitologije nacionalizma.

Kad je reč o populizmu – time se označava samo desnica koja je ponovo isplivala ispod površine liberalizma i ništa više. Od ksenofobije do nacionalizma, ne postoji ništa što desnica već nije koristila. Danas se to samo ponovo vraća kroz raspad političke korektnosti i to desnica doživljava kao oslobođenje. To je jedina promena koja se desila od Berluskonija i Trampa do Bregzita i Orbana u pogledu pojma „populizma“.

Međutim, na levici postoji konfuzija i nju treba prekinuti: progresivni pokreti nemaju šta da dobiju imitiranjem desnice. Naprotiv, imaju itekako šta da izgube: svoju političku poziciju, pre svega. Jer, ako pobliže pogledate, „levog populizma“ ne može ni biti jer populizam je već po samoj svojoj formi „udesno“: on izmešta tačke društvenih sukoba, brka ih i meša kao da je svejedno da li govorite o eksploataciji ili nacionalnom pomirenju. To je dete postmodernizma bez dugoročne perspektive. On neće nikoga mobilizovati na duže staze; a ono što ostaje posle je politička apatija. Zato ga treba zaboraviti.

  • Zanimljivo ste pisali o sličnosti između neoliberalizma i postfašizma. Na tragu teoretičara kao što su Horkhajmer, Dolar i G.M. Tamaš, govorite o istorijskoj vezi između kapitala i fašizma i o tome da neoliberalizam može biti shvaćen kao vesternizovani fašizam.

Liberalni konsenzus po pitanju antifašizma je da je to neka „civilizacijska vrednost“ dok mu nedostaje upravo definicija šta je to fašizam. Posle rasta desnice nakon 2008. pored populizma vraća se u javnost i fašizam sa sve većim paralelama između 1930-ih i današnjice. Međutim, to je pogrešno i ne treba nam puka komparatistika sa Vajmarom ili Nemačkom tridesetih nego analiza kako danas tržišnu integraciju prate ograđivanje Evrope, islamofobija, izbeglički logori te anti-imigrantske politike i pre svega, intenzivna fragmentizacija rada.

Dosta toga je nerazumljivo bez nasleđa fašizma, kao što je sam fašizam nerazumljiv bez nasleđa liberalizma, sloma Wall Street-a i Velike Depresije. Zato, kako kažete, treba otići korak unazad i baciti svetlo na ogromne teorijske diskusije o spletu tih fenomena, ili ako hoćemo, govoriti tu o „dijalektici“ tržišta i sile.

To nije igra sličnosti. Sličnosti naravno postoje, ali problem je kako ih objasniti. Tu ulazi u igru marksizam namesto liberalnog koncenzusa. Umesto odustajanja od antifašizma kao što neki na levici rade, treba mu „osavremeniti“ vlastite korene. Izvor toga se može naći u debatama o političkoj ekonomiji fašizma koje su bile najživlje u Drugoj i Trećoj internacionali te ranoj Frankfurtskoj školi. Ali kvaka kod tih teorija je što su pale u vodu na pitanju subjekta fašizma, odnosno otkuda uopšte fašisti. Tada se prešlo na više psihološka objašnjenja koja su nastala spojem psihoanalize i marksizma (Vilhelm Rajh, Talhajmer, Markuze pa kasnije Adorno i Horkhajmer, itd.). Još onda se raspadao pojam fašizma nakon čega postaje redukovan na političku ravan, na sinonim za fizičku silu, na mikro-fašizme, itd.

Danas od silnih teorija fašizma retko koja predstavlja zapravo teoriju, a ne set analogija sa Vajmarom. Zato treba govoriti u integralnom smislu o fašizmu, kao napadu na univerzalno građanstvo (Tamaš), kao formi socijalizacije (Polanji), fašističkoj ekonomiji, itd. Tek onda duboke promene koje je fašizam izazvao kao ekonomski šok, kao žrtvovanje evropskog proletarijata, kao institucionalizacija novih odnosa među individuama koji ne počivaju na voljnom udruživanju već para-državnim kolektivima („kapitalistički sindikati“, selektivno-rasističko građanstvo) postaju vidljive. Samim tim, njihove dugoročne posledice se mogu analizirati. Jer, ukoliko fašizam ne treba predstaviti kao večito zlo ili „anti-evropski“ fenomen već ga tražiti po evropskom tlu odakle je nastao, utoliko on zahteva konstantnu samorefleksiju političkih tradicija Evrope.

Antisemitizam je imao institucionalne osnove; islamofobija ih ima; antikomunizam ih ima; anti-imigracija isto. Prema Agambenu, logori su obeležili modernu, a moderna, da parafraziram Elen Meksins Vud, nije ništa drugo do širokog imena za kapitalizam, industrijalizaciju i prateći način života. Ti i ostali fenomeni zahtevaju duboku analizu da bi pitanje: „Čemu se suprotstavljamo?“ dobilo svoj odgovor. To je zadatak antifašizma danas.

Izvor: Al Jazeera