Regionalna liga: Da ili ne?

Piše: Zoran Čutura

Iskreno sam se iznenadio kad mi je glavni tajnik Hrvatskog košarkaškog saveza Željko Drakšić u telefonskom razgovoru rekao ‘od jučer ABA liga više ne postoji’. Krenuo sam zivkati naokolo tragom informacije da Fiba želi ukinuti to natjecanje u sadašnjem formatu; zapravo, Fiba želi puno više od toga – vratiti u svoje okrilje sva europska klupska natjecanja, a ova je regija oduvijek bila područje za eksperimentiranje, laka meta za pilot-projekte. I za svakojake ‘lažnjake’, u ovom sam slučaju smatrao da se radi o probnom balonu, puštenom da se malo ispipaju moguće reakcije. No, ispada da nije tako, ispada kako je sve skupa vrlo ozbiljno. Pa je tako ABA liga prva koja se našla na udaru.

Ako se vratimo petnaestak godina unazad, prisjetit ćemo se kako je Uleb ‘oteo’ od Fibe Euroligu, pa potom i Eurocup, Fiba je tada bila (samo) samodostatan administrativni košarkaški dinosaurus, i to nije bilo nemoguće, a u ABA ligi je brži, vižljastiji i tržišno orijentiraniji Uleb našao odgovarajućeg partnera.

No, u međuvremenu se situacija bitno promijenila – Fiba je ojačala, Uleb je oslabio. Europska ekonomija se promijenila, sponzori Uleba locirani u Španjolskoj su riknuli, dva glavna sponzora Eurolige su Turkish Airlines i Efes Pilsen, a predsjednik Fiba Europe je u četverogodišnjem mandatu Turčin Turgay Demirel. Prilično elementarnim zbrajanjem dva i dva jasno je da Fiba ima većinu argumenata u svojim rukama. Uz dodatak da kao sredstvo ucjene koriste reprezentacije – Savezi čiji se klubovi ne budu ponašali onako kako Bog zapovijeda bit će kažnjeni. Eliminirani s međunarodnih natjecanja.

Drugi format

O metodologiji ucjene uvijek se, naravno, može diskutirati, ali ako se sjetimo da su svojedobno i najbolji srpski klubovi (čitaj Partizan) bili natjerani na igranje ABA lige pod ucjenom (ne)sudjelovanja u Europskim natjecanjima – što se tu Fibi može i smije prigovoriti?

A taman sam se bio navikao na ABA ligu kao činjenicu…

U idućem će periodu regionalni Savezi i klubovi diskutirati o tome treba li im regionalna liga u nekom drugom formatu, pod vodstvom nekih drugih ljudi i nekog drugog tijela treba, ili im uopće ne treba. Mislim da je tradicionalni jak srpski košarkaški lobi, a viđeni su članovi tog lobija cijelo vrijeme trajanja ABA lige govorili da im ne treba (između ostaloga i zato što nisu bili zastupljeni u upravljačkim mehanizmima lige), imao itekakav uticaj u ovim događajima, i mislim da će u prvom redu upravo o njima ovisiti hoće li se regionalna liga i dalje igrati. Zašto?

Reprezentacija im je najjača na međunarodnoj sceni, pa time imaju i najveći autoritet, imaju košarkašku tradiciju koju drže i do koje drže, najveću bazu, najjaču ligu. A o povijesno dokazanim diplomatskim vještinama da i ne govorim… Ako žele, igrat će isključivo nacionalnu ligu, što bi domino-efektom natjeralo ostale regionalne Saveze da traže nova rješenja. Hrvatska košarka, tj. oni koji je vode, može samo čekati rasplet, i prikloniti se pobjedniku. Baš kao što se prije spomenutih petnaestak godina priklonila Ulebu, tako će se sad (morati) prikloniti Fibi. Tih davnih dana mi je Danko Radić, još uvijek prvi čovjek naše košarke, rekao ‘ovo je pobjeda Uleba, i to nokautom’. Eto, u revanšu će Fiba nokautirati Uleb, i to tako da više nikad neće ući u ring. Tja, sportska dijalektika, tako to valjda mora biti…

Ne želim spekulirati oko mogućih problema u formiranju nove, slijedeće, regionalne lige, a bit će ih. Recimo – prema hrvatskom Zakonu o sportu nacionalni Savez brine isključivo o nacionalnim natjecanjima. No, uz dobro volju i kompromise i to se s vremenom može riješiti… Dakle, ne želim apriori biti negativan, pokušat ću biti realan i konstruktivan. Makar cijelo vrijeme razmišljam o tome što će biti s aktualnim vodstvom i vlasnicima ABA lige, hoće li oni biti uključeni u pregovore i dogovore nakon silnih godina, energije i novaca koje su ulagali u natjecanje? Hoće li im biti valorizirano vizionarstvo?

Internacionalne vode

Jer, ABA liga se doista pokazala avangardnom i vizionarskom, bez obzira na sve probleme koje je imala. I na moj osobni izrazito negativan stav koji sam o ligi imao u samim počecima, dobro se sjećam da sam je u nekim novinama nazvao ‘jednim od zadnjih čavlića u lijesu hrvatske košarke’. Ni dan danas ne mislim da je ABA liga donijela išta dobro našoj košarci, ali sam je s vremenom počeo respektirati i uvažavati kao cjelinu vrijednu pozornosti, stabilno pozicioniranu u valovitim internacionalnim vodama.

Pitao me tajnik našeg Saveza u tom razgovoru i ‘što ti misliš o regionalnoj ligi, treba li nam?’. Da smo taj razgovor vodili prije petnaest godina bez sekunde razmišljanja bih rekao – ne treba. Tada me nitko ništa pitao nije, ali sam se dosta napisao o tome, mislim argumentirano… Tada sam smatrao da nacionalnu ligu treba svesti na osam klubova, koncentrirati igračku kvalitetu i rasploživi kapital, i igrati četverokružno. Danas, petnaest godina poslije, mislim da regionalna liga treba hrvatskoj košarci. Reverziblini proces ne postoji, i vremeplov nas ne može vratiti na tadašnje polazne pozicije. Bojim se da su procesi koji su se u proteklih petnaest godina dogodili u startu kastrirali moguću nacionalnu ligu, koja bi bila očajne kvalitete,bez novaca,  bez perspektive, bez gledanosti, i (vrlo vjerojatno) bez protočnosti prema Euroligi.

 Raslojavanje u kvaliteti, organizaciji, logistici, stručnosti, do kojeg je došlo između regionalnih ligaša i nacionalnih ligaša – nepremostivo je. Najjadniji sportski događaji koje sam u posljednje vrijeme pokušao (naglašavam: pokušao) gledati su međusobne utakmice regionalnih i nacionalnih ligaša u hrvatskoj Ligi za prvaka.

Promjena kalendara

Na ostale Saveze, naravno, nemam pravo uticati – svaki regionalni Savez ima svoje specifične probleme koje ne znam. No, s punim pravom mogu govoriti o hrvatskoj perspektivi… Dakle, agitirati za regionalnu ligu, i to sastavljenu isključivo od klubova s područja bivše SFRJ, koja bi imala protočnost prema svim eurokupovima kriterijem plasmana, a ne nacionalnog kriterija – upravo onako kako je to Uleb odredio za dvije posljednje sezone. I promjena kalendara, za Boga miloga, to je nužno potrebno.

 Prvo se trebaju igrati nacionalna prvenstva, pa onda temeljem plasmana treba iste sezone ići u regionalnu ligu. Možda bi nacionalnim natjecanjima trebalo dati više dostojanstva promjenom kalendara – da zauzimaju veći dio sezone nego sada, kad se u hrvatskoj ligi igraju po tri utakmice tjedno i totalni je antiklimaks sezone.

Jasno, postavlja se opravdano pitanje : tko će to platiti? Jer, ne zaboravljajmo, ABA liga je za klubove bila besplatna… Možda upravo u tome leži ključ budućeg izgleda regionalne košarke.

Izvor: Al Jazeera