Remasteri – izvlačenje para na stare fore

Za izdavača je finansijski sigurnije prepakirati postojeću igru i ponovno je prodavati, kaže Žalac (AP)

Piše: Mario Pejović

Bez obzira što je novac u svakom biznisu na prvom mjestu, industrija videoigara je dugo odolijevala da izgleda kao klasični filmski negativac, koji bi bez ikakvog ustručavanja i majku prodao za šačicu dolara.

Komunikacija gameri-izdavači je uglavnom bila dvosmjerna cesta, jer su igre pravili upravo sami ljubitelji digitalne zabave, a rijetko kad su fanovi imali osjećaj da su samo džep u koji izdavači bez problema mogu zavlačiti ruku i prebacivati novac na svoje bankovne račune.

Međutim, ova decenija je jasan pokazatelj da je višegodišnja romansa stvar prošlosti, jer je nakon uvođenja besramnih DLC sadržaja, dodataka koje je gotovo pa neophodno kupiti kako bi korisnik u potpunosti mogao uživati u skupo plaćenoj igri, industrija pokrenula trend remaster igara, odnosno prodaje starih “ušminkanih” naslova koji su generacijama gamera ostala u lijepom sjećanju.

Skoro svakodnevno se najavljuju ultimativna, unaprijeđena, remasterirana, kolekcionarska, definitivna… izdanja igara koje su svjetlo dana u nekim slučajevima prvi put vidjela prije deset i više godina.

Zoran Žalac, izvršni urednik gaming portala HCL.hr, navodi da su remasteri u prvom redu pokazatelj da su videoigre biznis.

‘Zgodni remasteri’

On navodi da su remasteri zgodna stvar, jer u slučaju kultnih igara pomažu da se prisjetimo po čemu su one doprinijele čitavoj industriji.

“Samo je sustav uređen tako da izrabljuje tu želju publike kako bi se jedan proizvod prodao dvaput.”

Žalac napominje da je minimalizacija rizika jedan od sastavnih koraka u poslovanju, a remasteri su upravo to – što znači da je za izdavača finansijski sigurnije prepakirati postojeću igru i ponovno je prodavati, pogotovo ako zna da je ranije bila dobro prihvaćena.

Sa druge strane, izrada nove igre uvijek je veći rizik jer se troškovi izrade moraju pokriti, a uvijek postoji šansa da igra neće biti dovoljno uspješna u prodaji, makar bila i odlične kvalitete.

“Baš kao i u svijetu filma, najviše zarađuju oni u čiju se marketinšku kampanju uloži više novca, a ne oni koji će biti nominirani za prestižne nagrade.”

Nebojša Prijić, glavni i odgovorni urednik portala IGN Adria posvećenog videoigrama, serijama, filmovima i generalno ‘geek’ kulturi, ističe da je reciklaža igara lijep “cash cow” za mužu novca gaming industrije i predstavlja laku zaradu, ali da to i nije tako loša stvar kako se čini na prvi pogled.

On dodaje da je sada moderno “upeglati” staru igru i prodati je na konto nostalgije starim fanovima, ili kao nešto novo mlađim gamerima.

“Za razliku od Hollywooda koji pravi remake filmova koji i dalje izgledaju fenomenalno i koje treba ostaviti na miru, većina remasterizovanih igara su praktično ‘neigrive’ sada. Te originalne igre su tehnički inferiorne i često se ne mogu ni pokrenuti na novim mašinama.”

Zbog toga njemu i ne smeta trend unaprijeđenih verzija popularnih naslova.

“Ja lično volim dobar remaster igre, ako je u pitanju igra koju sam voleo, ali realno je neću igrati u ‘onom’ stanju. Naravno, ne pada mi na pamet da plaćam remasterovanu igru koja izgleda skoro isto kao ranije, samo je malo zategnuta grafika i podignuta rezolucija.”

Promocija reciklaže

Sam gaming “ekosistem” na neki način promovira reciklažu postojećih igara.

Otprilike svakih pet godina u prodaju stižu novi uređaji za igranje, konzole i druge platforme, koji u većini slučajeva ne omogućuju igranje igara s prethodne generacije uređaja.

“Tehnički se to uvijek može omogućiti ako proizvođač to želi, ali ako stare igre nisu podržane onda to otvara tržišni prostor za remastere i prodaju starog sadržaja kao nešto novo. Na PC-u je situacija malo drugačija, jer je platforma uglavnom ista bez obzira na promjenu hardvera, no i ondje sa svakim novim izdanjem Windowsa postoji mogućnost da starije igre neće biti podržane”, kaže izvršni urednik gaming portala HCL.hr.

Sa druge strane, remasterizacija predstavlja laku zaradu, jer unapređenje postojeće igre ne košta ni približno kao izrada nove.

“Uostalom, taj se zadatak može outsourcati nekoj firmi koja je specijalizirana za takve poslove. Na taj način se ne zaokuplja matični tim, a razvoj budućih projekata ne stoji na čekanju.”

A pokazatelj koliko novca mogu donijeti te igre jeste i njihova cijena.

Dok vrhunski moderni naslovi koštaju po 40-50 eura, Žalac navodi da je okvirna vrijednost remastera u pravilu 20-30 eura. “S tim da izdavači često gledaju staviti više remasteriziranih igara u paket, uglavnom 2-3, pa to onda izbaciti kao Remaster kolekciju po punoj cijeni jedne igre, eventualno uz dodatne sadržaje kao mamac za postojeće vlasnike.”

Kako gaming zajednica uglavnom pozitivno ocjenjuje najave “prepakovanih” verzija BioShocka, Call of Dutyja, Skyrima… i drugih nekad vrhunskih vizualnih igara koje danas izgledaju prevaziđeno, očito je da je industrija našla “kravu muzaru” koja će još dugo davati jeftino mlijeko.

Izvor: Al Jazeera