Revizija historije: Svijeća za Nedića uz ‘Sieg heil’

Milan Nedić je predano služio Trećem rajhu od 1941. do 1944. godine zajedno sa fašistima svog rođaka Dimitrija Ljotića (Al Jazeera)

Da li će poslije sudske rehabilitacije vođa raznih četničkih jedinica u Srbiji u Drugom svjetskom ratu, uključujući i četničkog generala Dražu Mihailovića, sud rehabilitirati i najpoznatijeg kvislinga u Srbiji, antisemitu i Hitlerovog saradnika, predsjednika srpske vlade “nacionalnog spasa” Milana Nedića, koji je firera već 1942. godine izvijestio da je Beograd prvi glavni grad u Evropi “očišćen od Jevreja”? Ili će sud ovaj put, primijeniti strategiju zastarijevanja postupka i tako spriječiti povrat vrijedne imovine koju traže Nedićevi potomci, ali i da, makar u obrazloženju, konstatuje nespornu kolaboraciju Nedića sa njemačkim fašističkim okupatorima?

Da je završni čin skoro potpune revizije novije političke istorije u Srbiji pri kraju, najuočljivije je upravo na osnovu približavanja kraju desetogodišnjeg procesa rehabilitacije kolaboracionističkog predsjednika vlade na okupiranoj teritoriji Srbije Milana Nedića koji je predano služio Trećem rajhu od 1941. do 1944. godine zajedno sa fašistima svog rođaka Dimitrija Ljotića.

Zašto je onda nedavno klicanje “Zig hajl” sa podignutom ispruženom desnicom nevelike grupe neofašista u centru Beogradu, osvanulo na naslovnim stranama nekih beogradskih listova, izazvalo konsternaciju i osudu javnosti kad sva djeca u Srbiji već godinama uče da su na njenoj teritoriji djelovala dva antifašistička pokreta, partizanski i ravnogorski, a da je Nedić bio “srpska majka” jer je primio i zbrinuo 400.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske? Nikakvom iznenađenju tu nema mjesta, prije će biti da se radi o posljedicama jedne krajnje pogubne politike koja je postavila bure baruta i upalila fitilj u temelje bivše Jugoslavije koju su stvorile jedinice sastavljene od jugoslovenskih partizana u koje su krajem 1943, i pogotovo 1944. godine uključeni brojni pripadnici četničkih i ustaških jedinica “koji nisu okrvavili ruke” u borbi protiv tih istih partizana. Bilo je to narodno pomirenje učesnika bratoubilačkog ata prema zamisli i u izvođenju vrhovnog komandanta NOVJ Josipa Broza Tita.

Prekopavanje Beograda i historije

Ako se izuzme NATO bombardovanje 1999, dva najveća prekopavanja Beograda u novijoj istoriji su se desila nešto kasnije – 2011. i 2017. godine, glasi današnja urbana legenda grada koji u svom imenu ima odrednicu bijeli, iako baštini toliko mračnih događaja o kojima kao po nekom pravilu postoje sasvim oprečne istine.

U prvom slučaju je i mlado i staro uzelo lopate i krampe u ruke da od beogradske Slavije pa sve do Ade Ciganlije na Savi traga za ostacima generala Draže Mihailovića koji je strijeljan po odluci Vojnog suda nove Jugoslavije upamćenog, kako to mnogi Srbi vole da kažu, kao “prvog gerilca u porobljenoj Evropi”. Drugi put se to dogodilo prošle godine kada je, u predvečerje beogradskih izbora, Aleksandar Vučić najprije iskopao kosti Dimitrija Tucovića sa Trga Slavija, a onda i skoro sve centralne gradske ulice, mjesecima paralisavši život i grada i Beograđana!

Ali, ova najnovija prekopavanja grada ni izbliza nisu toliko monstruozna (da nisu žalosna prije bi se moglo reći da su komična) kao prokopavanje ili prepakivanje istorijskih događaja iz Drugog svjetskog rata, naravno u skladu sa dnevno-političkim potrebama.Višedecenijski napori svih vlasti u Srbiji, od Miloševića do Vučića, da izmire partizane i četnike, naročito nakon raspada Jugoslavije ušli su u završnu fazu u kojoj su pobjednici i poraženi, patrioti i izdajnici, skoro u potpunosti zamijenili mjesta. I ne samo to, nego je pripremljen teren za nemoguću misiju – da se ospori i sam ishod Drugog svjetskog rata! Kako je to moguće? Pa u skladu sa onom čuvenom dosjetkom: “ukoliko vam činjenice ne odgovaraju, tim gore po činjenice”.

Dakle, ko je 1944. godine ujahao na bijelom konju u oslobođeni Beograd? Peko Dapčević ili neko drugi? Ko se spojio sa jedinicama sovjetske Crvene armije i zagrlio sa generalom Ždanovim? Jesu li to bili partizanski i crvenoarmejski ili neki drugi generali? Kako se mogu osporiti ovi istorijski fakti? Tako što ćete oslobodioce zbog ideološkog komunističkog predznaka nazvati okupatorima, a saradnike Nijemaca koji su 1941. godine raskomadali Jugoslaviju i Srbiju, a na teritoriji okupirane Srbije organizovali marionetsku vladu Milana Nedića proglasiti vrhunskim patrotama!

Peko Dapčević – od oslobodioca do okupatora

Time prekopavanje ulica i istorijskih događaja ni izbliza nije bilo završeno, a dugogodišnja borba da se nekako promijeni i ishod Drugog svjetskog rata, u kojem je Srbija zahvaljujući antifašistima bila na strani pobjednika, nastavljena je nesmanjenom žestinom, istina sa maglovitim ciljem da Srbija ostane na strani pobjednika, ali da pobjednici iz 1944, godine nikako ne budu Peko Dapčević i general Vladimir Ždanov!

I nije ovo prekopavanje istorije karakteristično samo za Srbiju. Nakon raspada Jugoslavije, ni ustašofilnoj Hrvatskoj se nije dopalo ime Koče Popovića koji je na bijelom konju ujahao u Zagreb tako da je Koča namah postao okupator teritorije koja je pored današnje Hrvatske dosezala daleko na istok, čak do Drine i do Dunava, gdje je sa zemunskog Gardoša gledala na kalemegdansku Tvrđavu na drugoj strani rijeke. Poglavnik NDH Ante Pavelić bio je miljenik Adolfa Hitlera upravo kao i Milan Nedić, predsjednik srpske vlade narodnog spasa. Fotografije i brojni zapisi iz tog vremena svjedoče da su i jedan i drugi sa firerom imali izvanredne odnose i da bi svaka rehabilitacija i jednog i drugog značila rehabilitaciju i samog Hitlera, fašizma i svakojakog drugog zla kakvo je taj poredak donio njemačkom, ali i brojnim narodima u cijelom svijetu.

Međutim, nema tog srpskog nacionaliste koji će priznati sličnost fašističkih režima pod njemačkom okupacijom u Pavećevoj NDH i Nedićevoj Srbiji jer su po njima Srbi uvijek bili isključivo žrtve dok su svi ostali uvijek na strani srpskih arhetipskih neprijatelja, prije svega Turaka a u novijoj istoriji – Nijemaca i na kraju i slovenske braće iz susjedstva koji su uvijek bili smetnja za “širenje Srbije” ili stvaranja “velike Srbije” što je kod velikog broja Srba, i ne samo Srba, bilo ime I za svaku Jugoslaviju.

Takve intencije prepoznatljive su kroz istoriju još od “Načertanija” Ilije Garašanina, preko kraljevine poslije Berlinskog kongresa i Jugoslavije pod Karađorđevićima pa i do Nedićeve (sve)Srbije u koju bi, kada to istorijske prilike dozvole, ušle “sve srpske zemlje” koje se spominju i u danas važećoj himni “Bože pravde”.

Kako ta pravda izgleda za one koji nisu Srbi, na svojoj koži su osjetili su mnogi koji se nisu nacionalno osjećali kao Srbi, prije svega bosanski muslimani koji su i platili najveću cijenu raspada zajedničke zemlje u krvavim ratovima devedesetih, za koje sve strane u sukobima tvrde da su bili odbrambeni i oslobodilački (od onih drugih).

Četnici postali ‘dobri momci’

Praksa različitih čitanja istih istorijskih događaja, naravno, nije od juče. Istoričari su, nažalost, ponajprije upregnuti u suludu misiju iskrivljavanja istorijskih činjenica u svrhu osnaživanja nacionalističkih lidera i režima koji su uspostavljeni rušenjem starih jugoslovenskih temelja. Na sreću, nisu ni svi istoričari postali apologete novih-starih istorijsko-povjesnih istina koje na radost nacionalističkih ideologa promovišu, naprimijer, Bojan Dimitrijević ili Čedomir Antić u Beogradu ili Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. Među njima ima i časnih izuzetaka kao što je profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu Dubravka Stojanović koja u svojoj “Reviziji revizije” objašnjava kako sei zašto Srbija našla u poziciji da se stidi vlastitog antifašizma odnosno Titovih partizana, dok otvoreno veliča četnički pokret i ideologiju Stevana Moljevića usvojenu u selu Ba na Ravnoj gori, na Svetosavskom kongresu, kao direktnu reakciju na odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu.

“Promene koje su unete u tumačenje 1941. godine u Miloševićevo vreme bile su prava ideološka slika tog vremena. Radilo se o specifičnoj smeši komunističke i nacionalističke ideologije koja je izjednačila partizanski i četnički pokret kao antifašističke, ali zadržavajući primat partizanskom. Posle 2000. godine u udžbenike u Srbiji uneta je nova verzija svih događaja iz Drugog svetskog rata, koju možemo nazvati revizija revizije. Sada su uloge glavnih aktera rata u potpunosti izmenjene u odnosu na komunističko vreme: četnici su postal good guys, a partizani bad guys. Radi se o veoma opasnom zahvatu koji dodatno destabilizuje vrednosno poremećeno srpsko društvo.”

Šta je Tuđman vidio u Pavelićevoj tvorevini

O današnjem odnosu prema antifašizmu u Hrvatskoj slične ocjene daje i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lino Veljak.

“Rezultati Drugoga svjetskog rata I njemu analognih sukoba ne mogu se promijeniti – poznato je tko su bili pobjednici, a tko je poražen – ali se tu pribjegava izravnoj revalorizaciji sukobljenih strana: rat je završio kako je već završio, ali tragedija je što nije pobijedila ona druga strana.”

Veljak objašnjava da je riječ o vrednovanju antifašističko-ustaškog sukoba kao tragičnog nesporazuma uzrokovanog međunarodnom konstelacijom.

“Za razliku od onih koji su skloni da Hrvate koji su sudjelovali u ustanku protiv kvislinške tvorevine NDH proglase nacionalnim izdajnicima, Franjo Tuđman je kao nekadašnji partizan odbijao da hrvatske antifašiste, ukoliko su Hrvati, proglasi anacionalnim i protuhrvatskim elementima, ali i da jednoznačno negativno vidi Pavelićevu tvorevinu. U kvislinškoj je državi vidio i jednu pozitivnu stranu: ostvarenje hrvatskog sna o samostalnoj državi ali u tragičnom kontekstu nužnog odabira one strane u svjetskom sukobu koja će 1945. doživjeti poraz.”

Evo kako Veljak vidi 1941. godinu u Srbiji:

Među onima koji partizanski početak ustanka u Srbiji drže tragičnim nesporazumom te inzistiraju na dva ravnopravna (premda “tragično sukobljenja”) antifašistička pokreta izrazito je prisutno nastojanje da se uspostavi posthumno pomirenje svih Srba, uključujući i one koje su služili okupatoru, bilo kao pripadnici kvislinškog aparata vlade Milana Nedića, bilo kao pripadnici fašističkih formacija Dimitrija Ljotića. Oni su, doduše, bili na krivoj strani, ali su htjeli dobro svome narodu (da ga spase od okupatorske represije, itd.), te ih stoga treba prihvatiti u posthumnom pomirenju. Doduše, upitno je ima li u tom pomirenju mjesta I za one antifašiste koji nisu ujedno bili I srpski nacionalisti.”

Veljak kao posebnu zanimljivost ističe da “zagovornici ove sumnje tvrde kako u Srbiji do neonacističkog “Nacionalnog stroja” (zabranjenog) koji se pojavio početkom ovoga milinija, nikad nije bilo fašizma.

Istoričarka Branka Prpa ocjenjuje da je za svako društvo opasna rehabilitacija nečega što pripada baštini nacizma I fašizma poput slučaja Milana Nedića, mada primjećuje da nijedno društvo nije imuno od takvih postupaka u budućnosti.

Ona ocjenjuje da posebno zabrinjava što to podržava Srpska pravoslavna crkva I dodaje da se po manastirima u Srbiji mogu naći reprinti Ljotićeve literature poput “Srbi u raljama Jevreja” iz 1941. I 1942. godine”.

Prpa zamjera i državi što godinama relativizira antifašizam kao jednu civilizacijsku pobjedu I problematizuje ga “onako kako su nacisti problematizovali humanističku ideju definišući je kao komunističku”.

Akciju u centru Beograda, na mjestu gdje je, u toku suđenja za saradnju sa okupatorom, izvršio samoubistvo skokom sa prozora na ulicu (njegove pristalice tvrde da je bio gurnut), organizovale su opskurne organizacije “Srpski carostavnik” i “Srbska akcija – podvig i borba”. Onima koji su pokušali da se suprotstave u nakani da promovišu neosuđenog kvislinga, uzvratili su pokličima: “Zig hajl”!

Ko je bio Milan Nedić

Milan Nedić je 1939. postavljen za ministra vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije, ali ga je zbog otvorenog podržavanja Adolfa Hitlera, regent knez Pavle Karađorđrvić smijenio 1940. godine. U aprilskom ratu kapitulirao je prvog dana kada nije spriječio dijelove njemačke armije da prođu iz pravca Bugarske. U okupiranoj Srbiji, poslije nekoliko odbijanja, prihvatio je mjesto predsjednika marionetske vlade krajem avgusta 1941.

Često se precjenjuje uloga koju je Nedić imao u prihvatu izbjeglica. Iz njemačkih izvora je vidljivo da su Nijemci zahtijevali da se prognani Srbi private. Nijemci su prihvatom izbjeglica sprječavali razvoj ustanka u NDH jer su Srbi, umjesto u šume, dolazili u Srbiju pod kontrolu vlasti. Nedićevu kolaboraciju osudili su partizani, kraljevska izbjeglička vlada i Draža Mihailović.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera