Rezime života u 66 minuta
Predstava ’Šekspir, sonet 66 u režiji Kokana Mladenovića premijerno je izvedena u mađarskom državnom pozorištu ’’Čiki Gergelj’’ u Temišvaru. Čuveni sonet 66 u kojem se sumira jedan život: Umornom od sveg u smrt mi se žuri, jer videh zaslužnog kako bedno prosi. I nitkova što se bogato kinđuri, i odanost kako poniženja snosi, i zlatna odličja o pogrešnom vratu, i savršenstvo u blatnom beščašću, i device silom predane razvratu, i snagu straćenu nesposobnom vlašću, i umetnost kojoj moćnik uzde stavlja, i zločince kako vladaju dobrotom, i mračnjaštvo kako mudrošću upravlja, i kako iskrenost brkaju s prostotom. Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati, od nje me tek ljubav može sačuvati poslužio je kao inspiracija Kokanu Mladenoviću da napravi predstavu vrlo intimnu i, što je iznenađujuće kada je o ovom reditelju reč, gotovo bez reči.
’’Ovo nije vrsta teatra u kojoj sam se ja ranije oprobao, kaže Mladenović, samim tim je za mene izuzetno uzbudljiva. Davno je u jednom intervjuu Šerbedžija rekao kako mu najviše smeta kako u teatru kojim se bavimo koji pokušava da bude angažovan ukinuti tu profesionalnu veštinu. Veština o kojoj mi sanjamo kada smo mladi – da neke stvari brzo i lako rešavamo, da nam postanu poznati modeli funkcionisanja, unutrašnjeg života predstave… kada je osvojimo, ta veština može da bude pogubna. Baviti se samo veštinom i realizovati ono što znate to je početak kraja za umetnika. Ovo je za mene bila jedna potpuno nepoznata zemlja i da ovaj teatar nije tako sjajan i da sa ovim ljudima nisam već radio Prosjačku operu’ na temu Džona Geja gde sam video svu njihovu maštu njihovu želju da se igraju, improvizuju, iskreno razgovaraju o svetu koji ih okružuje, svakako se ne bih osmelio da uđem u ovoliki rizik.’’
Vrlo malo nade
Direktor pozorišta ’’Čiki Gergelj’’ Atila Balaž igra u ovoj predstavi i ističe da je saradnja sa Kokanom Mladenovićem tekla spontano, ali iako su znali šta on hoće, donela im je mnogo iznenađenja.
“Mi smo već radili sa Kokanom, znamo njegov princip rada, ali je bilo uzbudljivo istraživati. Osim toga on tačno zna sa kim i kako radi i čini mi se da je ova predstava rađena sa posebnom pažnjom, baš za naš ansambl. Ovom predstavom smo se još bolje upoznali.’’
Kokan Mladenović neizostavno u svojim predstavama žustro i kritički propituje našu stvarnost. U ovoj predstavi to čini koristeći vrlo malo reči, uglavnom kroz, pokret, gest, sliku koju nam pruža i naravno kroz muziku koja daje okvir predstavi, a kompozitorka je i ovoga puta Irena Popović. Ireni je ovo 22 saradnja sa Kokanom Mladenovićem i kaže da se njih dvoje zaista lako prate kada rade.
’’Prećutno pratimo naše unutrašnje impulse’’, objašnjava Irena, ’’a ovaj sonet je intimna priča o čoveku koji rezimira svoj život. To je Šekspir ispričao na jedan poetizovan način, a mi bi to u privatnom životu možda izrekli drugačije. Kokan je kroz ovaj komad hteo da ispriča sve što ga tišti i što je njegova intimna stvar. Za razliku od ostalih njegovih predstava ovo je intimno, veoma poetizovano, lirsko. To nije slučaj kada je on pitanju inače. Ovo je njegov odraz u vodi. Ova predstava ima tu svoju hermetičnost, traje 66 minuta i ona je kao poslednji veliki minut trenutak ispovesti. Ona je za njega kao autora jako značajna.’’
Moj utisak i prva asocijacija na slike koje sam gledala jeste da je to ispovest čoveka koji govori o jednom obeščašćenom svetu. ’
’To je jedan svet od koga ne možete da odustanete jer ste onda kukavica pred sobom i pred životom’’, ističe reditelj, ’’a teško je živeti sa njim- teško je živeti u svetu koji je ukinuo moral kao kategoriju, pravdu, koji je profanisao ljubav. U svetu gde ne postoje ideali, postoji samo korporativni fašizam u kojem moramo da živimo. Vrlo malo nade ima, vrlo malo optimizma, sem ljubavi, ma kako je mi shvatali, a koju Šekspir nagoveštava u poslednjem stihu, sve ostalo je jedna crna slika sveta. Mi smo ovde probali da ispljunemo iz sebe svu gorčinu u odnosu na izopačenja našeg vremena. Naravno to nosi mnogo nostalgije, to nosi puno melanholije i jednu sliku sveta kojoj se ne možemo radovati. Ova predstava jeste borba da promenimo tu sliku sveta, ali ukoliko realno razmislimo u kom i kakvom svetu živimo tu ima malo mesta za optimizam.’’
Koliko god pitanje o tome koja je uloga pozorišta delovalo opšte, zapravo nikada nije suvišno, naprotiv, to je jedna od onih tema koje otvaraju karte na neočekivan način, tako Kokan Mladenović kaže da je uloga pozorišta da menja, da bude jasno, daje dijagnozu društva i naravno, postavi prava pitanja.
Dijalog s vremenom
’’Ne volim rečenicu da pozorište ne može da menja svet. Smatram da može i ova puna sala večeras da menja… Naši gledaoci na raznim mestima jesu ljudi sa kojima smo mi u kreativnom dijalogu ’’, podseća Mladenović, ’’ mislim da publika ne dolazi samo željna zabave u teatar, nego da je željna socijalnog dijaloga, uzbuđenja, polemike, provokacije… prečesto potcenjujemo publiku pružajući joj samo taj površni sloj koji teatar može da pruži.
Predstave koje radim dugi niz godina, predstave koje jako volim poput onih Andraša Urbana, Olivera Frljića… to su predstave koje uspostavljaju teatar koji ima živ dijalog sa vremenom. Mi kao ljudi od teatra nemamo drugog, ubojitijeg načina od scene – da govorimo. Na žalost se naši teatri prečesto odriču te moći javne reči, odriču se prava na hrabrost, što ih dovodi u ponižavajući položaj u odnosu na vlast, na trenutak u kome živimo. Teatar ne sme da odustane od hrabrosti od borbe za slobodu kao načina života.’’
Predstava Šekspir, sonet 66 nosi snažnu energiju, govori jasno u jednoj mešavini intimnog i društveno angažovanog, provocira vas i dira, nosi u sebi jednu finu mešavinu oporosti, melanholije, želje za utehom i nežnosti.
Setih se Štulića na kraju, da zaokruži priču – valja putovati dalje visoko dignutog čela.
Izvor: Al Jazeera