Roberta Biagiarelli: Živi čas historije o genocidu u Srebrenici

Predstava italijanske glumice govori o genocidu počinjenom u Srebrenici (Al Jazeera)

Da empatija postoji i da je moguće suosjećati sa drugim ljudima, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili rasnu pripadnost, svjedoči ne samo rad već i napor koji poznata italijanska glumica i dramska umjetnica Roberta Biagiarelli ulaže kako bi istinu o genocidu u Srebrenici obznanila italijanskoj i evropskoj javnosti.

Svojom monodramom A come Srebrenica privukla je mnogo pažnje u Italiji, a njen komad često se izvodio kao dio programa u kojima se govorilo o savremenoj historiji. Pored toga, Biagiarelli je, svojim aktivizmom i odlučnošću, uspjela osigurati sredstva za obnovu Doma kulture u Srebrenici i pokretanjE niza kulturnih inicijativa koji su za cilj imali socijalizaciju mladih Srebreničana.

Knjiga poticaj da dođe u Srebrenicu

U razgovoru za Al Jazeeru Biagiarelli otkriva kako je u godinama svoje mladosti, čitajući knjigu italijanskog novinarashvatila da se u neposrednoj blizini njene zemlje, sa druge strane Jadranskog mora, odvija planetarna tragedija. Nije dugo oklijevala i potpuno sama uputila se u ratom razrušenu Bosnu i Hercegovinu.

„Sve je počelo prije otprilike dvadeset, dvadeset i pet godina. Bila sam mlada glumica, početnica, koja je radila u Torinu i tada sam pročitala knjigu italijanskog novinara Lucae Rastelloa, koji je napisao knjigu Rat u kući. Jedno poglavlje knjige bilo je posvećeno anđelima iz Srebrenice. Za mene je to bilo veliko otkriće i ostala sam šokirana onim što sam tamo pročitala. To me je jako zainteresiralo i počela sam tražiti druge tekstove i informacije o toj temi, a onda sam odlučila da sama ispitam i da vidim ono što mogu da vidim i što se odnosilo na Srebrenicu. Ja sam rođena na moru, sa druge strane Jadrana. Odlučila sam da trajektom dođem do Splita, a od Splita sam autobusom došla do Sarajeva, jer sam htjela da vidim šta se gdje dešavalo. Iz Sarajeva sam krenula prema Srebrenici i kada sam stigla, bila sam šokirana, jer je sve bilo jako svježe“.

Kada evocira uspomene svog prvog odlaska u Srebrenicu, Biagiarelli kaže da je bila zapanjena stanjem u kojem se grad nalazio. Ali, još više od svuda vidljivih tragova rata, užasnuli su je ljudi koje je sretala. Prisjeća se da su mnogi hodali besciljno i izgubljeno, a na njihovim licima se vidjela tuga i žalost.

Ljudi kao duhovi

„Odlično se sjećam mog prvog utiska kada sam došla u Srebrenicu. To su bili ljudi koje sam tamo sretala. To su bili ljudi koji su hodali bez nekog naročitog cilja, ljudi koji su vas gledali, a kao da vas nisu vidjeli. To su bili ljudi praznoga pogleda, kao neke sjenke. Ja sam došla, to je bila već 1998. godina, znači tri godine nakon što je počinjen genocid, ali u tome gradu, u tom momentu, još su se osjećali miris i posljedice tog zločina. Najveći, najjači utisak na mene ostavljali su ti ljudi koji su bili kao duhovi, taj sam utisak stekla, kao da su duhovi koji se kreću po tom gradu, bez cilja, bez misli, bez komunikacije sa svijetom“.

Iz osjećaja da mora nešto poduzeti, da mora o tom strašnom zločinu nešto reć, Biagiarelli pravi pozorišnu monodramu u kojoj dokumentaristički precizno pokazuje kako je izgledala trogodišnja opsada grada i način na koji je počinjen genocid. Najponosnija je, kaže, kada je u Italiji pozivaju u škole da predstavu izvodi pred učenicima, jer tada ima mogućnost progovoriti o istini o kojoj djeca inače ne mogu ništa saznati iz školskih udžbenika.

„U monodrami ja predstavljam tri godine opsade Srebrenice i sam čin genocida. Pokušavam da objasnim, držeći se glavnih tačaka, u hronološkom slijedu, kako je bilo moguće da zaštićena zona UN-a nestane u jednoj crnoj rupi. Prvi put je izvedena 1998. godine i stalno raste broj izvedbi. Vrlo često me pozivaju u škole gdje se moja monodrama uzima kao jedan živi čas historije. Zato što se u Italiji o ovome ne zna mnogo. Knjige historije o tome ne pričaju i ne govore. Profesori, nastavnici i obični ljudi koji žele nešto da čuju i saznaju o tome dolaze da čuju i vide moju predstavu“.

Aktivna u obnovi života u Srebrenici

Predstava je od prve izvedbe do danas izvedena više od pet stotina puta i to ne samo u Italiji, kaže Biagiarelli te s ponosom ističe da je predstavu izvodila u mnogim gradovima Evrope. Monodrama je izvedene i u Jerusalemu i u Sarajevu, što joj nje posebno drago.

Njena veza sa Srebrenicom ne završava se sa izvođenjem monodrame. Biagiarelli se u poslijeratnim godinama snažno angažovala u obnovi grada, pa je zahvaljujući sredstvima prikupljenim u Italiji uspjela obnoviti lokalni Dom kulture i voditi niz kulturnih i umjetničkih programa u kojima je nastojala resocijalizirati lokalnu omladinu.

Priča o Srebrenicu pada u zaborav, a genocid koji se desio u tom gradu, iako bi trebao to biti, kaže da nije opomena savremenoj Evropi. Muslimani se danas u Evropi suočavaju sa strašnim pritiscima, a njihova religija i klultura postaje ponovo meta mržnje i diskriminacije. Za razliku od ostatka zapadne Evrope, Italija je zemlja u kojoj javnost nije toliko netrepeljiva prema muslimanima, a razlog takvog stava objašnjava činjenicom da u zemlji postoji veliki broj ljudi koji su spremni suprotstaviti se rasizmu i diskriminaciji.

Prihvatiti drugog i drugačijeg

„Slažem se da je taj trend desničarskih i antiislamskih pokreta i političkih parija u Evropi veoma jak, ali srećom u Italiji postoje ljudi koji misle drugačije i među njima sam i ja. Mnogo nas je koji tako mislimo i mnogo je organizacija koje se protive takvom razmišljanju. Mi svi koji drugačije mislimo, vjerujemo da multikulturalizam treba podržati i da mu treba dati šansu. Vjerujemo da je islam u BiH umjeren i da ga treba sačuvati i pomoći mu da opstane i ostane takav kakav jeste. Ja imam mnogo prijatelja koji su islamske vjere i mnoge od mojih prijateljica su pokrivene i vjernice su koje idu u džamiju. Ja sa njima dijelim iste stavove“.

Na kraju razgovora za Al Jazeeru Roberta Biagiarelli poručuje da, bez obzira na sve nedaće, lmoramo učiniti sve da prihvatimo one ljude koji su na bilo koji način drugačiji od nas. Moramo shvatiti, podcrtava, da i ljudi drugačijeg porijekla nerijetko mogu biti zaštitnici naše kulture.

„Vjerujem da, ako želimo da sačuvamo današnji svijet, moramo prihvatiti da onaj koji je drugačiji od nas isto tako može da bude nosilac dijela naše kulture. Radim na projektu koji pokušava da predstavi to bogatstvo različitosti ,koje na kraju doprinosi boljem razumijevanju među svima nama. Moramo njegovati bogatstvo drugačijeg ako želimo da sačuvamo ovaj svijet“.

Izvor: Al Jazeera