Rohinje između nepravde u zemlji i interesa regionalnih sila

Većinsko stanovništvo Arakanci podstiče se protiv manjine Rohinja, iako se zajedno suočavaju s marginalizacijom (AP)

Piše: Mohamad Makram Balawi

U Mijanmaru postoji usaglašeni narativ koji kaže da tamo ne postoji manjina pod imenom Rohinja a da su muslimani pokrajine Arakan (ili zvanično Rakhina) u suštini uljezi u Mijanmaru koji su došli iz susjednog Bangladeša tokom britanske kolonizacije. Stoga je došlo vrijeme da napuste zemlju nakon što su je preplavili nasiljem i krvlju.

Pod vojnom kontrolom u državi, razumljiva je potreba da se zadrže tenzije kako bi se opravdao veliki utjecaj vojske i potreba da se ona dodatno finansira i podržava. To ujedno znači da će se pojačati sigurnosna i vojna kontrola nad cijelom državom, a ne samo u Arakanu.

Upravo iz tog razloga, vojnim strukturama je bilo važno da instrumentaliziraju kontradikcije, šire mržnju, bude strah od širenja islama i ugroženosti budizma, tvrdeći da su Rohinje muslimanska izvidnica koja je tu kako bi promijenila identitet države i islamizirala stanovništvo, uprkos činjenici da procenat ove manjine, barem kako to tvrde zvanične vlasti, ne prelazi četiri posto od ukupne populacije.

Možda je jedan od najznačajnijih elemenata koji se ovim diskursom promovira taj da muslimani Arakana žele provesti etničko čišćenje u regiji, kako bi bili jedini stanovnici a zatim se odvojili od Mijanmara i pripojili Bangladešu, ili da formiraju vlastitu državu.

Prema zvaničnom narativu, riječ je o manjini koja nije autohtono stanovništvo i oni su stranci u državi, premda postoje brojni dokazi o njihovom prisustvu u regionu još od devetog stoljeća. Režim na ovaj način pokušava negirati bilo kakvo pravo Rohinjama na samoopredjeljenje u skladu sa međunarodnim konvencijama.

Najznačajnije karakteristike regije Arakan su slab razvoj i oskudna infrastruktura, što je idealan ambijent za širenje vjerskog i etničkog radikalizma. Na taj način se odvraća pažnja sa problema da vlasti ne rade na razvoju ovog regiona i poboljšanju uvjeta života za stanovnike obje etničke skupine: većinsko budističko stanovništvo Arakance i muslimansku manjinsku skupinu Rohinje.

Većinsko stanovništvo Arakanci podstiče se protiv manjine Rohinja, iako se zajedno suočavaju s marginalizacijom, isključivanjem i slabom infrastrukturom. Mijanmarske vlasti ne priznaju Rohinje kao autohtone stanovnike, a tako ih tretiraju i sugrađani Arakanci, koji ih nazivaju Bengalcima. Rohinje se, pak, snažno protive tome, jer im se time uskraćuje njihovo prirodno pravo na državljanstvo.

Zvaničnom i sistematskom politikom Rohinjama se uskraćuju službeni dokumenti kojim mogu dokazati da su državljani Mijanmara. Politika verifikacije autohtonosti stanovnika dovela je do toga da se Rohinjama uskrate njihova nacionalna prava u cjelosti. Pretvoreni su u bića bez identiteta kojima se daju tri opcije, a svaka od njih je gorka na svoj način.

Prva opcija je da budu zatočeni u kolektivnim logorima ili smrt, druga je da budu raseljeni izvan svoje domovine i, treća, da pribjegnu oružanom otporu. To bi pružilo priliku vojsci da upotrijebi nesrazmjernu silu protiv svih njih, te bio povod za nametanje još veće kontrole ne samo u toj regiji, već i nad cijelim Mijanmarom.

Demokratija gušenja ljudskih prava

Zapad je poticao širenje demokratije – nadahnute zapadnim modelom – u cijeloj Aziji i vršio pritisak dugi niz godina na vojni režim koji je neposredno vladao Mijanmarom tokom 1962. – 2011. To se u konačnici završilo provođenjem izbora u 2015. godini, kada je pobijedila opozicija koju je predvodila Stranka nacionalnog demokratskog jedinstva (NLD) na čelu sa Aung San Suu Kyi, dok je Htin Kyaw bio prvi demokratski izabran predsjednik ove države.

Ipak, Zapad u to vrijeme nije bio zainteresiran za vrijednosti i građanska prava stanovnika Mijanmara, već prvenstveno za svoje trgovinske interese i ogromne investicije koje su obećane Mijanmaru ako postane otvorenija država. No od toga se postepeno odustaje, umjesto čega se počinje govoriti o moralnim vrijednostima, i to u trenutku kada se Kina uključuje u događaje i počinje značajno širiti svoj utjecaj u zemlji.

Tačno je da je demokratija dovela na vlast Suu Kyi, uprkos ustavnim ograničenjima, ali je duboka država, koju je uspostavio vojni režim tokom desetljeća vlasti jedne stranke i formalnih izbora, zapravo ta koja vlada državom i još uvijek ima kontrolu nad štampom, medijima i drugim kanalima usmjeravanja društva.

Situacija je slična, barem kako to može razumijeti arapski čitatelj, periodu vladavine predsjednika Muhammeda Mursija u Egiptu. A to znači da Suu Kyi i njena stranka trebaju dugo raditi kako bi se riješili utjecaja koji prožima sve institucije države, naravno, ako su uopće iskreni u svojim namjerama.

Možda njen intervju s novinarkom Mishal Husain na kanalu BBC u oktobru 2013. godine i rasistički komentar protiv muslimana, neposredno nakon intervjua, kada je rekla: ”Niko mi nije rekao da će intervju sa mnom obaviti muslimanka!” (što je prigovorila nesvjesna da kamera još uvijek snima) ozbiljno dovodi u pitanje njenu neutralnost i želju da graditi demokratsku i multietničku državu.

Suu Kyi je ustrajno, tokom čitavog intervjua, zanemarivala pitanje prisustva Rohinja, a kamoli razmišljala o rješavanju njihovog pitanja, što korespondira uobičajenom zvaničnom stavu vojnih vlasti koje je sada dominirajuće mišljenje unutar zemlje, uz rijetke izuzetke, poput Burmanske mreže za ljudska prava (BHRN).

Mreža je u svom izvještaju za ovu godinu, pod naslovom ‘Zlostavljanje muslimana u Mijanmaru’, otkrila stravične događaje kojima su izloženi muslimani u ovoj zemlji, uključujući i negiranje nacionalnog identiteta, zabrane otvaranja i obnavljanja džamija, prisilno raseljavanje iz sela koja se pretvaraju u sela bez muslimanskih žitelja.

Još od sticanja nezavisnosti Mijanmar živi stanje unutrašnje nestabilnosti zbog etničkih podjela. Pored velikih etničkih skupina, poput Burmanaca, postoje i manje etničke skupine koje žele dominirati nad više od stotinu drugih. To je uvuklo državu u stanje stalne nestabilnosti i dovelo do uspostave vojnog režima, čime se situacija samo dodatno pogoršala.

Do eskalacije dolazi 1988. godine sa izbijanjem studentske revolucije u kojoj je stradalo tri hiljade ljudi. Suu Kyi je tada ostvarila slavu na osnovu toga što je bila kćer bivšeg lidera države i liderka opozicije u to vrijeme. Suu Kyi je godinama bila u kućnom pritvoru, sve dok vojska nije popustila pod pritiscima da se provedu demokratski izbori u državi na kojima je ona došla na vlast zahvaljujući izvrsnim rezultatima.  

Ono što joj je omogućilo da dođe do ovako izvanredne pobjede jesu nade koje su u nju polagali brojni građani ove države da će promijeniti njihovu bolnu stvarnost, uključujući i za muslimane. Međutim, ostali su strašno razočarani kada se neposredno nakon izbora odrekla borbe za njih, posebno kada su u pitanju Rohinje.

Rohinje i kineski interesi

Kada pogledamo kartu Kine i njen položaj u Aziji, možemo razumjeti kineski stav kojim je tradicionalno podržavala režime Pola Pota u Kambodži i Kim Jong-Ila u Sjevernoj Koreji te vojnu huntu u Mijanmaru, budući da taj prostor smatra dvorištem Kine gdje su nekada dominirale ljevičarske ideologije. 

Prije nekoliko dana specijalni izaslanik kineske vlade Sun Guoxiang posjetio je glavni grad Burme, gdje se sastao sa potpredsjednikom ove države. Izrazio je svoju podršku vlastima Mijanmara u borbi protiv ”terorističkih napada” koje poduzima Vojska spasa Rohinja Arakana (ARSA) na čijoj meti se našla mijanmarska vojska. U isto vrijeme je zanemario stotine hiljada muslimana koji su potražili utočište na granici sa Bangladešom u iznimno teškim uvjetima. Time je samo potvrdio izjave glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Kine iz avgusta ove godine kada je rekao da ”Kina razumije pravo burmanske vlade da čuva sigurnost i stabilnost u oblasti Arakan.”  

Iza ovakvog kineskog stava ne stoje samo ideološki ili historijski razlozi, uzimajući u obzir da se Kina uveliko oslanja na stabilnost Mijanmara, naročito pokrajine Arakan, koja se smatra glavnim ulazom u Bengalski zaljev, gdje Kina ima investicije u milijardama dolara preko projekta nazvanog ‘Jedan pojas – jedan put’ (OBOR).

Projekat prožima granice Kine i Burme na sjeveroistoku i završava se u Bengalskom zaljevu. Njime se skraćuje put trgovine i prenošenja energije, koji inače ide preko Malajskog prolaza između Malezije i Indonezije te se vezuje za Južno kinesko more.

Također, tu je i ekonomska zona na otoku Ramree i luci Kyaukphyu u pokrajini Arakan do koje dolazi kineska energetska ruta. To je navelo mijanmarske vlasti da, krećući sa ove tačke, zatraže od Kine da stane uz njih kako bi se problem Arakana riješio u skladu s međunarodnim normama. Odnosno, da im pruže zaštitu u međunarodnim institucijama, prije svega u Vijeću sigurnost, što je glasnogovornik predsjedništva Mijanmara i otvoreno rekao.

Želja muslimanskih država da se stanje muslimana u Mijanmaru promijeni teško će se ostvariti samo vršenjem pritiska na novu vladu ili na stvarne vladare u zemlji – vojne strukture. Potrebno je raditi na približavanju Kinezima koje zaista pogađa nestabilnost u regionu i koji imaju veliki strah od bilo kakvih političkih ili vojnih promjena, budući da bi to moglo ugroziti njihove projekte, što uvijek vezuju za svoj sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ovo, također, ojačava i činjenica da Kinezi veoma često pokazuju visok stepen pragmatizma kada se radi o njihovim interesima. Stoga ih treba uvjeriti kako je ispravan pristup obezbjediti stabilnost u regionu kroz inkluziju muslimana kao pozitivne snage u izgradnji Mijanmara, te im dati njihova građanska prava i podići nivo ekonomskog razvoja zemlje kroz jačanje razvojnog puta. Tada će stanovništvo biti sigurno u svoju budućnost, a etničke tenzije će postepeno nestati.

Autor je predsjednik Foruma za Bliski istok i Aziju (AMEF).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera