Rohinje, narod kojem brane da postoji

Kamp u Bangladešu u kojem su smješene Rohinje, izbjeglice iz susjednog Mijanmara (AFP)

Piše: Osman Softić

Vožnja pored jednog izbjegličkog naselja u Kuala Lumpuru 1991. godine podsjetila me na prizore iz američkih filmova o Vijetnamskom ratu.

Tek kasnije sam saznao od mog malezijskog prijatelja da je to bio kamp u kojem su utočište našle muslimanske izbjeglice iz Mijanmara. Tada nisam mogao ni pomisliti da se radilo o Rohinjama, narodu koji i danas bježi pred nasiljem.

Daleko od očiju međunarodne javnosti u Mijanmaru se već pola stoljeća provodi sistematsko etničko čišćenje Rohinja, muslimanske manjine čiji su preci stoljećima živjeli u ovoj zemlji,  o čemu je Al Jazeera snimila dokumentarni film Skriveni genocid nad Rohinjama i nedavno ga emitirala putem svoje svjetske mreže.

Ukliješten između Indije i Bangladeša sa zapadne, Kine sa sjeverne, te Laosa i Tajlanda sa istočne strane, Mijanmar sa juga zapljuskuju talasi Andamanskog mora. Zemlja broji više od 60 miliona stanovnika sa 143 etničke skupine, od čega muslimani čine  četiri posto, a među njima su najbrojnije Rohinje bengalskog porijekla

Najugroženija etnička skupina

Ovom malom narodu, od dva miliona ljudi, koji živi u provinciji Arakan prijeti biološko istrebljenje.

Ujedinjeni narodi i Amnesty International označili su Rohinje najviše zlostavljanom etničkom skupinom na svijetu. Iako su i druge etičke manjine u Mijanmaru bile izložene diskrimanciji i zlostavljanju od strane diktatorskog vojnog režima u Yangunu, Rohinjama prijeti, ne samo potiranje kulturnog identiteta, već i biološki nestanak.

Equal Rights Trust iz Londona navodi da se radi o flagrantnom kršenju ljudskih prava koje graniči sa genocidom, a koje se provodi uz znanje i odobrenje političkih vlasti.

Eskalaciju etničkog čiščenja ovog naroda izazvao je slučaj silovanja i ubistva jedne Budistkinje u maju 2012. od strane trojice Rohinja nakon čega je grupa Budista ubila deset Rohinja.

Bio je to početak novog vala nasilja nad Rohinjama, nakon čega je vlada u Yangunu oformila specijalnu komisiju koja je “trebala da ispita uzroke međuetničkog nasilja”. U komisiju nije imenovan nijedan predstavnik Rohinja.

U oktobru je ponovo došlo do eskalacije nasilja nad Rohinjama,  njihova naselja su spaljena, nekoliko stotina ih je ubijeno, a 100.000 protjerano. Oni danas bespomoćno vegetiraju u brojnim izbjegličkim naseljima u nepodnošljivim uvjetima, bez hrane, vode, liječničke njege i sanitarija. Jedan broj ih je uspio prebjeći u susjedni Bangladeš, Maleziju ili Tajland.

Vlasti Mijanmara tvrde da se radi o klasičnom međuetničkom sukobu koji je izazvan nerazvijenošću, katastrofalnom ekonomskom situacijom i vjerskom netrpeljivošću.

Teško stanje ovog naroda dodatno usložnjava i odnos vlasti susjednog Bangladeša koji mu ne dozvoljava ulazak na svoju teritoriju, a na kojoj se već nalazi preko 400.000 ranije izbjeglih Rohinja.

Negiranje prava na ime

Nakon dobijanja nezavisnosti od britanske kolonijalne uprave 1948. pa sve do 60-ih godina prošlog stoljeća Rohinje su imale ravnopravan status sa ostalim etničkim skupinama u Mijanmaru. Dolaskom na vlast generala Ne Wina, vojnim pučem 1962, počela je sistemska represija nad Rohinjama koja je postala još brutalnija nakon što su optuženi da tajno gaje militantne islamističke tendencije.

Tokom vojne diktature, vlasti Mijanmara počinile su brojne zločine nad Rohinjama uključujući i masovna ubistva, silovanja, protjerivanje i druge vrste zlostavljanja za koje niko nikada nije odgovarao.

Kao rezultat samo dvije operacije: Kralj Zmaj 1978. i Čista i lijepa zemlja 1991. preko 250.000 Rohinja protjerano je iz Mijanmara. Zločin je provođen pod krinkom rješavanja “tehničkog pitanja neadekvatne kontrole zapadne granice sa Bangladešom”.

Rohinje su tako proglašene narodom bez domovine. U Mijanmaru ih ne priznaju kao svoje državljane, a Bangladeš ih se nastoji riješiti. Prepušteni su sudbini i humanitarnoj pomoći međunarodnih organizacija i nekolicine zemalja među kojima prednjače Saudijska Arabija, Malezija i Turska.

Oficijelni Yangun tvrdi da su Rohinje ekonomski migranti iz Bangladeša, dok Rohinje uzvraćaju da njihovi preci već nekoliko stoljeća žive u Arakanu i da je Mijanmar njihova jedina domovina.

No, povijesna je činjenica da su Rohinje potomci muslimanskih stanovnika srednjevjekovnog kraljevstva Arakan, kozmopolitskog trgovačkog centra u kojem je vladala međuvjerska tolerancija.

Kako navodi Akbar Ahmed, neki putopisci iz 17. stoljeća opisivali su prijestolnicu Arakana kao Veneciju jugoistočne Azije. Arakan je 1784. osvojio burmanski kralj Bodawpaya, čime je ovo nekada prosperitetno kraljevstvo postalo periferna provincija kojom se represivnim mjerama upravljalo iz Rangoona.

Uprkos historijskim činjenicama, Zakonom o državljanstvu iz 1982. Rohinjama se oduzima pravo na domovinu, školovanje i rad a sloboda kretanja im se uskraćuje.

Najnoviji talas etničkog čišćenja Rohinja ne samo da je prećutno odobren od strane vlasti u Yangunu, već su i neki visoki zvaničnici otvoreno izjavili da Rohinje nisu građani Mijanmara i da za njih tamo nema mjesta. Brojnim pamfletima se poziva na njihovo istrebljenje, nazivajući ih “virusom” koji prijeti da inficira Mijanmar, te kao “islamske militante” koji prijete da unište budističku tradiciju Arakana i na njegovoj teritoriji stvore islamsku državu.

Rohinjama njihovi protivnici negiraju i pravo na upotrebu tog imena, tvrdeći da su ga namjerno fabrikovali iz političkih razloga. Budisti Rohinje nazivaju Čitagonijcima, Bengalcima ili Kalama, uvredljivim izrazom kojim se naglašava njihovo južnoazijsko porijeklo.

Sramotna šutnja prodemokratskih snaga

Poražavajuća je, pak, činjenica da ni Aung San Suu Kyi, ličnost sa nesumnjivo najvećim demokratskim kredibilitetom i moralnim autoritetom u zemlji nije osudila nasilje nad Rohinjama.

Ovakav licemjerni odnos liderke opozicione Nacionalne demokratske lige Mijanmara, ličnosti koju na zapadu nazivaju  političkom ikonom, očito je motiviran političkim kalkulacijama, a ponajviše strahom da ne izgubi podršku većinskog burmanskog stanovništva na izborima 2015. koji bi joj trebali donijeti premijersko mjesto.

Zabrinut njenom šutnjom, generalni sekretar Organizacije za islamsku saradnju  Ekmeldin Ihsanoglu pozvao ju je da nešto učini kako bi se spriječilo nasilje nad Rohinjama: “Želim vjerovati da će vaš prvi korak, kao dobitnice Nobelove nagrade za mir, na putu ka uspostavi mira u svijetu trebao započeti baš kod kuće, te da ćete pozitivno doprinijeti da se obustavi nasilje koje je zadesilo provinciju Arakan.”

No, Suu Kyi i dalje izbjegava osuditi nasilje nad Rohinjama, a jedan od najpoznatijih boraca za ljudska prava u svijetu, američki akademik Richard Falk okarakterizirao je njenu šutnju začuđujućom i neprihvatljivom.

Još je bizarnija izjava predsjednika Mijanamara data UN-u, u kojoj kao trajno rješenje problema Rohinja vidi u njihovom razmještanju po izbjegličkim kampovima ili, pak, repatrijaciji u treće zemlje.

Primat zapadnog kapitala

Paradoksalno je da je do eskalacije nasilja nad Rohinjama došlo upravo u trenutku kada je nova civilna vlada u Yangunu počela provoditi demokratske reforme, što je pobudilo veliki interes SAD-a i Velike Britanije za investiranje u ovu zemlju.

Neki analitičari su to nazvali “novom zlatnom groznicom” i kapitalističkim pohodom na jedno od najmanje eksploatiranih tržišta jugoistočne Azije.

Stoga su i nedavni razgovori američkog predsjednika i britanskog premijera sa predsjednikom Mijanmara bili prvenstveno fokusirani na ekonomska pitanja. Opčarani novom zlatnom groznicom, lideri vodećih zapadnih sila samo su se ovlaš dotakli pitanja kršenja ljudskih prava etničkih manjina u Mijanmaru.

Približavajući se vlastima u Yangunu, zapadni lideri nastoje ostvariti svoje ekonomske i geopolitičke ciljeve u regionu kako bi preduprijedili  snažan uticaj Kine u Mijanmaru.

Ako interesi multinacionalnih korporacija i ovoga puta prevagnu u odnosu na zaštitu ljudskih prava manjinskih naroda, u Mijanmaru bi moglo doći do proširenja etničkih sukoba u kojima gubitnici neće biti samo Rohinje već i mnogi drugi narodi.

Izvor: Al Jazeera