Romeo i Julija za tinejdžere

Autor govori o tome kako postaviti predstavu za adolescente - da im bude bliska, a da ima kvalitet (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Narodnom pozorištu Toša Jovanović u Zrenjaninu reditelj Nikola Zavišić postavio je “Romea i Juliju”. Legendarna ljubavna priča pripovedana sa scene uz odličnu glumu zrenjaninskog ansambla – vrlo dinamično uz svoj žestini i kovitlacu koju u sebi nosi – postavljena je tako, kako kaže reditelj, da privuče tinejdžersku publiku.

Pored svega, Zavišić nam na kraju nudi – srećan kraj, za one, naravno koji dobro vide. O tome kako postaviti predstavu za adolescente – da im bude bliska, a da ima kvalitet i naravno o Šekspiru kao neprestanoj inspiraciji razgovarala sam sa Niklom Zavišićem.

  • Prvi utisak nakon gledanja predstave jeste taj twist – ponudio si nam i srećan kraj, a čini mi se da nema onog koji kad gleda ’’Romea i Juliju’’ ne čezne za srećnim krajem.

Kraj je zapravo dupli – za roditelje koji su slepi od mržnje i ne vide njihovu ljubav oni jesu mrtvi, ali nama, odnosno publici koja nam je jatak- smo pokazali Romea i Juliju koji pobeđuju svojom ljubavlju.

  • Kao na kraju filma “Brazil” Teri Gilijama – glavni junak umire za jednu stvarnost da bi najzad živeo u drugoj?

Upravo tako.

  • U tvom rediteljskom rukopisu inače, pa i sada u “Romeu i Juliji” uvek postoji jedna stripovska nota. To je na jedan način deo rediteljskog potpisa?

Taj komad je po meni i pisan stripovski, kao jedna španska serija sa apsolutno grotesknim oscilacijama u ponašanju likova, jer je glupost zavade Šekspira toliko inspirisala da je napravio jednu sumanuto grotesknu skoro stripovsku odu gluposti, jer u ovom komadu glupost odlazi do samog svog vrhunca i ljubav odlazi do samog svog vrhunca.

Glupost i mržnja sa jedne i ljubav i čistota sa druge strane su stalno sukobljeni na sceni. Mi smo dosta skratili tekst, ali samog Šekspira nismo dirali. Jezik je isti, mada ima stvari koje smo sami prevodili zato što nam ni jedan prevod nije bio adekvatan. Nismo ništa izneveravali osim stvari koje smo dopisali, ali smo apsolutno zadržali Šekspira, to je bila ideja.

  • Kakvu reakciju očekuješ od mlade publike? Od onih koji su, uslovno rečeno, vršnjaci Romea i Julije. Meni se čini da je Padre Lorenco ovde spasonosna figura, vi ste mu dali i ulogu DJ-ja, ali svakako je saveznik mladima.

Smatram da je Padre Lorenco apsolutno ključna figura za balans čitave priče, jer on je Deux ex machina koji rešava sudbinu Romea i Julije. On se zaplete i zbog njegove greške oni umru na kraju, ali to sam zaista hteo da izbegnem, jer mislim da je važno da pre svega mladi, jer je ova predstava pravljena baš za tu publiku, dobiju srećan kraj.

Mi smo imali četiri igranja za mladu publiku pre premijere i oni su fantastično reagovali. Neki od njih sa kojima sam ja razgovarao posle su rekli da će sigurno doći opet da gledaju i da su ovakve predstave njima potrebne. Oživeli smo taj duh i probali da nekom malo bržom dinamikom i montažom predstave izbacimo suštinu kroz malo drastičnije postupke, ali to je sve ono što zaista i jeste komad “Romeo i Julija”. Zapravo govorimo o tome kako približiti pozorište današnjim tinejdžerima, a ne spustiti kriterijum.

U ovoj fazi karijere, a već sam srednja generacija, nisam više mlad reditelj -mi mnogo odgovara da radim klasične tekstove i da se sa njima poigram na način koji njihova forma i sadržaj to traže. Šekspir je ludista koji se uvija i luči na hiljadu strana zbog toga u svakom njegovom tekstu ima gomila viškova pa ti izaberi šta ti treba. Naravno, suština je uvek jako dobra, njegova mudrost i poetika su fascinantni i to je nešto što će me večno zanimati.

  • Na jedan način ovaj komad govori i o inicijaciji u svet odraslih. Da li sam u pravu u proceni da si ti predstavu zamislio kao inicijaciju tinjedžerske publike u teatar?

Tako je, to je i bila ideja. Odluke Romea i Julije su zaista ozbiljne, ali su i strašno impulsivne. Šekspir verovatno nije napisao srećan kraj, jer je znao da bi se posle tri meseca Romeo zaljubio u nekog drugog (smeh), ali ovo je situacija dovedena do tačke ključanja kada zaista odlučuješ o tome: život ili smrt? To je neobično za generacije današnjih tinejdžera  koje su malo inertnije i koje čini mi se ne razmišljaju u dovoljnoj meri nego nekako puštaju da stvari teku. Zato smatram da je dobra poruka da se stvari uzmu u svoje ruke i ako nešto voliš – idi reši to, uzmi to ili prosto pogini u boju, ali uradi nešto. Ideja je da se mrdnemo ako možemo, ali ne kroz kukanje nego kroz zaista jednu lepu ljubavnu priču.

  • Kada je Šekspir u pitanju šta bi voleo da režiraš?

To već znam. Režiraću “Magbeta” u Bosni. U Tuzli i to isto imam zanimljiv koncept malo pod uticajem Hičkoka i “Psiha”, malo pod uticajem Brajana de Palme i filma “Obučen da ubije”. Magbet će biti i Lejdi Magbet – sopstveni Id koji se presvlači u Lejdi Magbet koju je nekada izgubio ili je nikada nije ni imao, još razmišljam u koje pravcu da ide.

To je super zadatak za glumca, Magbet koji ne želi da čini zlo nego je prosto veran i odan kralju i Lejdi Magbet koja je čista ambicija i zlom surovošću i ludošću dovodi stvari do usijanja – zanimljivo je to videti u interpretaciji jedne psihe.

Izvor: Al Jazeera