Ron Haviv za AJB: Izvještavanje iz Bosne skratilo rat na Kosovu

Ron Haviv čest je i drag gost Sarajeva i Bosne i Hercegovine, jer je njegov rad bio ključan u otkrivanju svijetu istine o onome što se dešavalo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njegove fotografije i pisanje njegovih kolega reportera pomogli su da se stvori jasna slika o tome šta se dešavalo u Bosni i s koliko brutalnosti i mržnje je zemlja bila uništavana.

Havivove najpoznatije fotografije postale su simbol rata, jer su više od bezbroj napisanih i objavljenih tekstova svjedočile o nemilosrdnosti zločinaca i bespomoćnosti njihovih žrtava. Havivove fotografije prve su svijetu raskrinkale srbijansku propagandu i pokazale pravo lice „Arkanovih tigrova“, paravojne jedinice koja je ostavila krvavi trag u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i konačno na Kosovu.

Izložba za buduće generacije

Izložba pod nazivom Shadow of Memory prvi je događaj ovogodišnjeg MESS-ovog programa Modul Memorije i to je izložba kojom Haviv nastoji ne samo prisjetiti se ratnih zbivanja nego poslati jasnu poruku generacijama rođenim nakon sukoba. Ispravno pamćenje rata je od ključne važnosti, jer samo istinsko suočenje sa prošlošću može biti zalog bolje budućnosti, kaže Haviv.

„Mislim da je to ključno pitanje jer imate nadolazeće izbore. Vidimo da se od završetka rata biraju iste partije koje su vodile državu u ratu, sa istom političkom retorikom. Mislim da je veoma važno da je Bosna uspjela ostati bez konflikta, ali nije uspjela da se razvije u uspješnu naciju po mnogim pitanjima. Ove fotografije su uspomena na rat ne toliko ljudima koji su se borili u ratu i pretrpjeli rat nego su upozorenje onima koji su rođeni poslije rata i nemaju znanja o tome šta je rat. Izložba želi da kaže “vidite šta su činili vaši roditelji i vaši djedovi, vi imate priliku da ovu državu odvedete u drugom smjeru gdje će sve tri strane živjeti i raditi zajedno”. Druga stvar sa izložbom jeste da su ovdje uvrštene fotografije koje su simbol jednog vremena, ali većina fotografija su one koje nikada prije nisu bile viđene. Ideja izložbe jeste da se vratimo u prošlost i pokažemo drugi dio rata. Problem sa fotografijom jeste što ona uhvati samo jedan trenutak, jedan detalj rata i onda ne vidite ništa drugo što se dešava. Ova izložba pokazuje upravo te druge stvari i ljude koje je rat pogodio i možete vidjeti vizualnu predstavu te patnje“.

A fotografije koje su postale simbol rata i koje su raskrinkale njegovu brutalnost snimljene su u Bijeljni gdje je Haviv svjedočio zločinima, koje su njemu naočigled činile postrojbe Arkanovih tigrova. Kada se obreo u Bijeljini ni sam nije očekivao sa kakvim će se užasom susresti, prisjeća se tih dana.

„Nisam očekivao svjedočiti tolikoj brutalnosti kada sam došao u Bijeljinu, ali moram reći da me nije iznenadilo ponašanje Arkanovih vojnika, jer su još u ratu u Hrvatskoj stekli užasnu reputaciju. Nisam očekivao da ubijaju nedužne nenaoružane ljude, ali kada se osvrnem unazad shvatam da su oni to bezbroj puta uradili prije nego su fotografije nastale i bezbroj puta nakon što su nastale. Oni su ratovali u cijeloj Bosni i Hercegovini, a nakon toga i na Kosovu. Nisu to bili pravi vojnici, jer su to bili ljudi koji su se uglavnom borili protiv nenaoružanih ljudi“.

Samopouzdanje Arkanovih vojnika

Mnoge koji su vidjeli fotografije i razmišljali o situaciji u kojoj su nastale zanimalo je koji su bili razlozi tolike hrabrosti i „slobode“ Arkanovih vojnika, koji nisu uopšte krili ono što su radili. Haviv otkriva da je njihovo samopouzdanje dolazilo iz uvjerenja da su heroji koji čine dobru stvar i njegove sposobnosti da neke filmove sakrije od njihove pažnje.

„Prije svega, kada su ubijali Ziberi familiju, koji su porijeklom Albanci iz Makedonije i koji su prve žrtve rata u Bijeljini, nisu mi dozvoljavali da radim fotografije, jer su znali ko sam i zašto sam tu. Govorili su nema fotografisanja. Pomislio sam kako sam to već vidio u Vukovaru i nisam imao načina ni da to spriječim niti da dokumentujem i zato sam odlučio da ako ikad to ponovo vidim uradiću sve da to dokumentujem i uspio sam da snimim nekoliko fotografija na kojima se vidi kako ih ubijaju. Trebao mi je fotografski dokaz koji bi Tigrove povezao sa ubistvima na istom prizoru kako niko nikada ne bi mogao osporiti u smislu da kažu to nije vojska ili nisu tigrovi i tražio sam oznake na ramenima i taj sam se put dosta približio i nastojao sam samo da ih snimim kako prolaze pored tijela i u jednom trenutku jedan od njih je digao nogu i udario leš. Spustio sam kameru i nisu ni primijetili da sam napravio snimak“.

Haviv objašnjava da je uspio snimiti fotografije samo zato što je Arkan bio toliko ohol da je vjerovao kako mu niko ništa ne može. Poslije, kada se počeo suočavati sa zvjerstvima koja je počinio, u jednom intervjuu, negirao je autentičnost fotografija, ali tada je već bilo kasno, priča Haviv.

“Iz nekog razloga Arkan je mislio da je pametniji od svih i vjerovao je svima i na kraju tog dana uzeo mi je neke filmove, ali ovaj koji je obišao cijeli svijet uspio sam sakriti. U jednom intervju nekoliko godina kasnije je rekao da smo mi prijatelji, ali na kraju intervjua kada ga je reporter optužio da je činio ratne zločine nervozno je rekao da je sve što sam radio čista laž i nazvao me lažljivcem. To je jedna od onih čudnih stvari koje se samo mogu dogoditi u ratu, a zašto su dopustili da se uopšte tu nađem vjerujem da je odgovor da su cijelo vrijeme vjerovali kako čine ispravnu stvar i mislili su da su heroji“.

Logori u zapadnoj Bosni

Posebno strašno bilo je suočenje sa logorašima logora u zapadnoj Bosni, koje će Haviv snimiti nekoliko mjeseci nakon onih načinjenih u Bijeljini i tada je shvatio razmjere sukoba koji mnogima nisu bili jasni.

„Kao da sam gledao scenu iz Drugog svjetskog rata, a fotografirao sam scenu koja nije viđena u Evropi skoro pola vijeka i bilo je teško shvatiti šta se dešava i vidjeti ljude u takvom fizičkom stanju i čuti njihove priče koje su govorili kad nije bilo stražara u blizini. Najteži dio je bio kada su izašle fotografije i ljudi su se uzrujali na sedmicu, dvije i to je bilo to. Nikome nije bilo stalo do tih ljudi. Neki logori su bili zatvoreni a drugi odmah nakon toga otvoreni. I novinarima nije bilo dozvoljeno da posjete te druge logore. To pokazuje brutalnost sukoba“.

Danas, pomalo razočarano, Haviv priča kako je njegov i rad njegovih kolega malo pomogao da se rat spriječi i zaustavi. Najviše koristi od izvještavanja o bosanskom ratu imali su Kosovari, jer je rat na Kosovu trajao kratko samo zato što su iskustva rata u Bosni bila svježa.

„Možda je Srebrenica, i moj rad i rad drugih, učinio neki pritisak da se sve to globalizira i da se djeluje, ali i sami događaji su bili nevjerovatni. Oni koji su stvarno izvukli korist iz rata u Bosni bili su Kosovari. Jer kada sam bio na Kosovu i kada sam počeo da snimam fotografije etničkog čišćenja intervencija je bila brža jer su novinari koji su pokrivali rat vršili pritisak na Clintona i Blaira. Govorili su da Milošević radi ponovo istu stvar što je pomoglo da se intervenira na Kosovu puno brže. Novinarstvo je pomoglo da se na Kosovu brže reagira. U Bosni smo pružili pomoć, ali ni približno onoliko koliko smo željeli“.

Čovječanstvo nije ništa naučilo

Slike rata u Bosni brzo su zaboravljene ali je iskustvo izvještavanja postiglo sasvim drugačiji i neočekivan efekt, kaže Haviv koji je svejstan kako su ratovi u Afganistanu, Iraku i naročito u Siriji mnogo brutalniji, ali njihovi učesnici, naučeni iskustvima Bosne i drugih ranijih ratova, spriječavaju novinarima da rade svoj posao i izvještavaju iz zaraćenih zona.

„Čovječanstvo nije naučilo lekciju i sve se ponavlja iznova, a sada trenutno u Siriji gdje je rat čak i brutalniji. To je veoma razočaravajuće i ono što vidite jesu razlike između rata u bivšoj Jugoslaviji i Siriji. U Siriji je manje snimaka i novinarskih izvještaja, jer tamo imaju svijest o značaju izvještavanja. Priče ponekad izbiju od novinara ili ljudi novinara, ali mnogo je manje novinara koji izvještavaju iz Halepa, ili Damaska nego je to bio slučaj u Sarajevu. Brutalnost je ogromna, ali se trude da kontrolišu šta će svijet vidjeti, a taj svijet i pored toga što s vremena na vrijeme vidi neke snimke ne poduzima ništa. I uprkos svemu tome moramo biti iskreni i reći da novinarstvo danas ima sve beznačajniji uticaj jer niko od nas ne donira  novac za Siriju ili vrši otvoren pritisak da se rat obustavi“.

Sljedeći događaj kojim će se program Modul Memorija predstaviti građanima Sarajeva jeste predavanje pod nazivom Biography of a Photo koje će održati Lauren Wals, Havivova saradnica na izradi dokumentarnog filma o fotografijama iz Bosne i Hercegovine.

Izvor: Al Jazeera