Rudarsko selo Vrselje: Život u tri smjene
Piše: Vedrana Maglajlija
Rudarsko selo Vrselje živi u tri smjene, koliko ih ima u okolnim jamama Rudnika mrkog uglja u Zenici, gdje svaki dan i noć na stotine metara pod zemlju silazi većina muškaraca iz ovog kraja.
Mladići koji su nezaposleni također se nadaju poslu ‘na rudniku’, jer, kažu, nemaju puno izbora, čak i nakon što su dvojica rudara iz ovog sela izgubila živote prije šest mjeseci u nesreći u jami Raspotočje.
Njihovi domovi još su ispunjenim tišinom i nevjericom da ih nema, a porodice Mehemeda Dizdarevića i Mehmedalije Halilovića sada žive od pomoći koju dobijaju od ljudi i prijatelja ‘sa svih strana’, a posljednjih dana i od rudara širom BiH.
Gotovo 5.500 njih udružilo se i odvojilo dio novca od svojih plata. Prikupili su više od 41.000 eura.
“Ti rudari su odvojili iz usta svoje djece, od svojih porodica, za nas koje smo izgubili supruge, a naša djeca očeve”, kaže, čuvajući u krilu devetomjesečnog sina, Sadbera, supruga nastradalog Mehmedalije Halilovića.
Zijad Halilović, njegov brat, dodaje da takva pomoć puno znači, ali da ‘ostaje gorčina’ što još niko nije odgovarao za nesreću izazvanom gorskim udarom, kada su u jami 800 metara pod zemljom bila zatrpana 34 rudara, a njih petorica poginula.
Ipak, u ovom selu sa više od 600 stanovnika na 850 metara nadmorske visine, 85 posto zaposlenih muškaraca radi u rudniku, a ostatak se nada takvom poslu.
“Došao je takav vakat da će svako raditi sve samo da ima svoj dinar, a za rudare je plata mala i kad bi im dali 5.000 maraka. Valja ići pod zemlju živ”, govori Halilović, čije je otac bio rudar, kao i mlađi brat koji je preminuo mlad, a rudnik je zbog toga, kaže, dao posao Mehmedaliji.
“To je neka želja, navika, volja. Svako hoće da radi na rudniku jer je plata sigurna, ali dole nije sigurno. A kod nas u selu ima dosta rudara koji su ostali invalidi u tim jamama”, objašnjava Kasim Dizdarević.
‘Bolje je bilo robovima’
Njegov brat Mehemed također je život izgubio u jami Raspotočje u septembru. Sada on pomaže Mehemedovoj supruzi Mineli i petogodišnjem sinu svoga brata rudara.
“Upravo smo dobili pomoć od rudara. To je stvarno veliko i dokazalo je da su oni dobri ljudi. Rekli su nam da za sve što nam bude potrebno da im se obratimo. Da nas neće zaboraviti. Pomoći je uvijek bilo, daju ljudi sa svih strana. Ali Mehemeda više nema”, plačući kaže Minela Dizdarević, dok pored nje sjedi njihov petogodišnji sin.
Nedaleko od njihove kuće, ispred prodavnice u selu, okupljaju se penzioneri, ali i rudari koji su preživjeli nesreće.
“I ja sam bio zatrpan u Raspotočju kada se desio gorski udar, ali u martu prošle godine. Pet sati su kopali do mene. Otišla mi je glava, komplet tijelo… Sada sam na bolovanju”, objašnjava Samir Dizdarević, stanovnik sela, koji je počeo u rudniku raditi 1985. godine.
Ispred prodavnice se zadržava i Hadiz Dizdarević, koji je upravo krenuo kod doktora na pregled jer je prije gotovo godinu dana i on nastradao u gorskom udaru.
“I dedo mi je bio rudar. Ja nisam htio, želio sam da radim u elektroprivredi ili telekomu, da se ne lažemo”, u šali dobacuje Dizdarević, koji je već 13 godina rudar.
“I opet si morao imati štelu da se zaposliš u rudniku, morao si platiti, da bi išao u zemlju i radio”, odmahuje rukom i odlazi, dok njegov kolega Samir komentariše kako je ‘bolje bilo robovima u faraonovo doba”.
Ranije su, kažu, svi stanovnici tog kraja radili u Željezari Zenica, dok je sada ‘rudnik glavni’.
Nekoliko penzionisanih radnika Željezere koji se okupljaju ispred prodavnice to potvrđuju, iako, dodaju, i oni imaju nekoliko mjeseci ‘staža u rudniku’.
“Radio sam samo četiri mjeseca u rudniku. Malo sada uživam, samo nek’ se može na noge. Ovdje je naš skup ispred prodavnice, držimo sjednice, sabiremo se, podnosimo izvještaje”, dobacuje jedan od njih.
‘Samo da djeca ne idu dole’
Nekoliko kuća niže živi porodica Nihrada Rizvanovića, koji je bio zatrpan u jami Raspotočje u septembru. U njegovoj porodici biti rudar je tradicija, jer mu i otac i dvojica braće rade u rudniku.
Njegova supruga Halida Rizvanović objašnjava da njih trojica braće rade u po tri smjene u rudniku.
“Jedan je na smjeni, drugi se vratio iz noćne pa spava, dok je moj Nihro na bolovanju zbog nesreće u Raspotočju”, kaže i uvodi nas u svoj dom gdje su joj u goste došle komšinice.
Njih tri pričaju o tome kako ‘samo sirotinja mora raditi u rudniku’.
“Kod mene je sin nastradao. Eno ga sada ima metalnu šipku ugrađenu u dijelu noge. Tri i po tone mašine ga je pritisnulo. Jednom je bio u gorskom udaru kada se tek zaposlio. Šta mu je to uradilo! Sve su se kamenčići zabili u njega…”, prepričava Ševala Halilović.
Rizvanović dodaje da su svi znali da će se nakon takvih incidenata desiti veća nesreća.
“Moj djever je došao jednom iz noćne, mjesec dana prije nesreće, i kaže ‘zapamtite da će brigada jednom u jamu ući, a izaći neće’”, prisjeća se, dodajući da je njen suprug odrastao i bio najbolji prijatelj sa dva rudara koja su poginula.
“Doziva ih u snu, oni su bili prijatelji, bili su u jednoj brigadi, hodali su zajedno…Ali eto, sudbina ih razdvoji.”
Ističe da to nije prva nesreća u njenoj porodici: “Muž je bio jednom zatrpan u jami i ne znam kako se izvukao. Njegovom jednom bratu je slomljen nos i otišla mu je noga, drugom ne funkcionišu dva prsta na ruci. A otac im je penziju isto zaradio u Raspotočju da ga nikada kamenčić nije pogodio.”
Rizvanović kaže da nisu dobili neku pomoć nakon nesreće u Raspotočju, osim 65 eura, iako njen suprug više ne može da radi. Dodaje da zarađuju od prodaje mlijeka od krava koje imaju, kao i svaka druga rudarska porodica.
“Sirotinja ide na rudnik, ali barem da je taj rudnik kako treba. Sve je tu isto otkako je bio Tito. Oni kažu ‘daj ti tonu uglja’, a što djeca ostaju siročad nije bitno”, u ljutnji govori Halilović.
“Ja se samo nadam da djecu nećemo slati dole”, uzdahuje na to Halida Rizvanović, a ostale komšinice potvrđuju da je to najveći strah majki u selu Vrselje.
Izvor: Al Jazeera