Ruska ekspanzija i čekanje ere ‘prijatelja’ Trumpa

Rusija je ostvarila brojne pomake na Bliskom istoku, jer je njeno prisustvo u Siriji postalo snažnije u odnosu na minimum njenih interesa (Al Jazeera)

Piše: Zuhair Al Hamdani

Za prizor ruskog nosača aviona Admiral Kuznjecov i velikog broja brodova u njegovoj pratnji nadomak sirijske obale ne može se reći da izgleda kao uobičajena pojava još od godina Hladnog rata.

Rusija je aktivirala borbenu spremnost većeg dijela svoje Sjeverne flote kako bi obznanila svoje „čvrsto“ prisustvo u istočnom Mediteranu.

Također, kroz sirijsku krizu Rusija nastoji učvrstiti ono što vidi kao „novi svijet“, ali i na rezultatima američke politike iz vremena odlazećeg američkog predsjednika Baracka Obame, dok čeka na eru novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, koji Moskvu smatra više nego prijateljem.    

Do ruskih poteza bez presedana – još od Drugog svjetskog rata – dolazi u jeku američkih izbora i iščekivanja izbornih rezultata, gdje se prednost davala američkoj kandidatkinji Hillary Clinton, što je jasna poruka da ruska politika nastavlja ostvarivati geopolitičke dobitke kroz sirijsku krizu.

Tvrda moć

Još od direktne vojne intervencije u Siriji, koja je počela 30. septembra 2015, ruska politika bila je zasnovana na principu popunjavanja praznine. Kroz svoje direktno bavljenje sirijskom krizom, Rusija je postala svjesna da Sjedinjene Američke Države nemaju jasnu strategiju za ostvarivanje svojih ciljeva u Siriji. U odsustvu „meke moći“ i njenih instrumenta, Moskva ostaje vjerna svojoj staroj politici iz vremena Sovjetskog Saveza, oslanjajući se pri tome na „tvrdu moć“ kao instrumentu za njeno provođenje.    

U svjetlu konstantne američke „zbunjenosti“, rusko vojno prisustvo u Siriji – gdje nije skriven aspekt demonstriranja sile – daje Kremlju pristup novim bazama na sirijskoj teritoriji. Rusko prisustvo u pomorskoj bazi u Tartusu te pomorskoj bazi Humaimam u Latakiji konačno postaje stabilno, a možda i u drugim zračnim bazama u Homsu, na osnovu sporazuma koji su usvojili Državna Duma i vlasti u Damasku.     

To znači dugoročnu prisutnost u regiji i veliki izlaz na „tople“ vode Mediterana, što predstavlja garanciju da ruski brodovi neće biti poput „plutajućih kontejnera“, kako su je opisivali ruski vojni krugovi za vrijeme hladnog rata. 

Alexei Plotnikov, savjetnik za sigurnost u ruskoj Državnoj Dumi, ovakav snažan ulazak Rusije u Siriju smatra „strateškom odlukom“ koja ima za cilj zaštititi sigurnost i interese Rusije na Bliskom istoku. Također, to je način da se suprotstavi zapadnim pokušajima nametanja hegemonije u regionu, prema njegovim riječima za Al Jazeeru.

Ruski planovi u Siriji i regionu ne mogu se svesti samo na vojni aspekt ili zaštitu Assadovog režima, s obzirom na to da su, također, bili prisutni i ekonomski interesi.  

Rusija radi na tome da nametne dominaciju nad navodnim zalihama gasa u Siriji i da ih monoplizira u budućnosti, pogotovo da spriječi dolazak sirijskog plina ili bilo kojeg drugog izvora kroz cjevovode u Evropu, jer to predstavlja duboku prijetnju za rusku ekonomiju i podriva njene napore da nastavi držati monopol na evropskom tržištu u budućnosti.   

Izolaciona politika

Takva ruska strategija podudarila se sa početkom vladavine predsjednika Baracka Obame koji je usvojio suprotnu doktrinu u odnosu na njegovog prethodnika Georgea W. Busha, gdje se na jedan drugačiji način stremi ostvarivanju američkog utjecaja kroz rebalans američke liderske uloge u globalnim pitanjima bez direktnog učešća u ratovima te, prije svega, kroz rješavanje unutrašnjih problema.        

„Obamina doktrina“ jasno se pokazala u slučaju Kube, njegove posjete Havani, potpisivanju nuklearnog sporazuma sa Iranom te viziji odnosa na Bliskom istoku, naročito u čitanju ruske intervencije u Siriji. Američki državni sekretar John Kerry sažeo je to u govoru upućenom predstavnicima sirijske opozicije kada je rekao: „Šta želite da učinimo, želite li da se borimo protiv Rusije?“. 

Ovakav Obamin pristup, naročito u pogledu Sirije i ruske ekspanzije, naišao je na odbijanje američke vojne institucije, obavještajnih struktura i republikanaca koji dominiraju u oba doma Kongresa. No, novoizabrani predsjednik Donald Trump usvaja viziju koja je još više izolacionistička u pogledu sirijskog pitanja i uloge Rusije. On smatra da se sa Moskvom može sarađivati kako bi se „terorizam“ porazio te da „Assad nije problem“ a da umjerenu opoziciju „ni ne poznaje“.   

Sve u svemu, Rusija je ostvarila brojne pomake na Bliskom istoku, jer je njeno prisustvo u Siriji postalo snažnije u odnosu na minimum njenih interesa. Također uspijeva skovati savez sa Iranom na vojnom, političkom i ekonomskom planu.   

Rusija se vratila u Egipat preko isporuke oružja, kroz politiku i ekonomiju, pored toga da održava blisku saradnju sa iračkom Vladom. Rusija je, također, ponovo uspostavila svoje odnose i sa Turskom – članicom NATO saveza – shodno novim dogovorima i još korisnijim ekonomskim dimenzijama, u vrijeme kada ni Washington ni NATO nisu ozbiljno stali na stranu Ankare u poznatoj krizi „Suhoj“.    

Granice moći

Rusija ne ograničava svoju politiku na tendenciju sticanja daljeg međunarodnog utjecaja na Bliskom istoku, već teži većoj vojnoj ekspanziji, radeći na planu povratka svojih baza na Kubi, Vijetnamu, Nikaragvi i drugim mjestima, prema riječima savjetnika za sigurnost u ruskoj Državnoj Dumi Alekseja Plotnikova, kako to prenose ruski mediji.

Rusija će u ovom trenutku svoje udaljene ekspoziture maksimalno podržavati koristeći povlačenje Washingtona i krizu koju živi „američki sistem“. Analitičari predviđaju da će se ta tendencija nastaviti i eskalirati za Trumpovog mandata. Međutim ruska „tvrda moć“ sama po sebi neće moći parirati Sjedinjenim Američkim Državama uprkos njenim trenutnim slabostima.

Elementi ekonomske slabosti Rusije i društveni problemi predstavljaju faktor smanjivanja snage, kao i da široko vojno prisustvo svojim trajanjem i opsegom iscrpljuje državnu blagajnu i vrši pritisak na inače slabu i neuravnoteženu ekonomiju i nestabilnu društvenu strukturu što može ugroziti samu opstojnost Putinovog „sistema“.

Izvor: Al Jazeera