Ruska vojna baza i u Batajnici: Doviđenja, Evropo!

Primjetna je 'briga' poslije kupovine MiG-ova i najavljenog dolaska još 30 oklopnih vozila iz Rusije, piše autor (Tanjug)

Da je opstala / preživela ona divna zemlja isto takvog imena – Jugoslavija, danas bismo sasvim drukčije posmatrali odnose bilo kog njenog dela sa ostatkom nekadašnjeg Saveza sovjetskih socijalističkih republika (SSSR), odnosno njenim najvećim, stožerskim delom – Rusijom. Generacije koje ne pamte ono što je usledilo posle svršetka Drugog svetskog rata (1941–1945) teško će, pored mnogo toga, razumeti sovjetski, Staljinov (Josif Visarionovič Džugašvili, 1878–1953) pritisak na jednu malu zemlju, koja se, na čelu sa Josipom Brozom Titom, suprotstavila i oduprla “ruskoj čizmi” i Rezoluciji Informbiroa 1948. godine.

Držim, takođe, da današnja mladež treba da zna nešto i o jednoj fudbalskoj utakmici na XV olimpijskim igrama 1952, održanim u Helsinkiju. Na njima su odigrane dve fudbalske utakmice između Jugoslavije i SSSR-a. Bilo je u tim duelima mnogo više od fudbala. Pre 66 godina u Tampereu, između dva jezera (Nesijervi i Pihejervi), na lokalnom stadionu, odigrane su utakmice najvećeg političkog rizika; snage su odmerile reprezentacije iznad čijih aktera su lebdele senke Tita i Staljina. Jugoslovenski predsednik se tada, iz brojnih razloga, okrenuo Americi, a govorkalo se da je prevagu odnela pomoć u kreditu u iznosu 50 miliona dolara. Ali, u tom paketu bilo je i žita i oružja.

Jugoslavija je tada imala jednu od najboljih fudbalskih reprezentacija na svetu. Ali, iz Beograda i Moskve stižu naredbe da se ne sme izgubiti. U Moskvi se čak raspravljalo da li da se igračima dozvoli rukovanje sa Jugoslovenima. U rusku svlačionicu sišao je čelnik Komunističke omladine Aleksandar Šeljepin, posle šef KGB-a (Komitet državne bezbednosti), čitalo se Staljinovo pismo. Vođa je objasnio situaciju i upozorio igrače na odgovornost u slučaju poraza. Pismo je više izazivalo zebnju nego motivaciju. I Tito je poslao telegram podrške fudbalerima. Legendarni golman Hajduka i Zvezde Vladimir Beara, jedan od sedam hrvatskih igrača u timu, uz četiri srpska (iako je klupski odnos bio obrnut – četiri igrača iz hrvatskih klubova i sedam iz srpskih), govorio je kasnije da su im se noge “odsekle” pred meč.

Antologijske utakmice u Tampereu

Engleski sudija Artur Elis izveo je ekipe. Ivanov, Križevski, Bašaškin, Nirkov, Petrov, Neto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Marjutin, Beskov bili su u sastavu SSSR-a, a u plavim dresovima Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Bio je to sastav koji je u to vreme moglo da izdeklamuje svako jugoslovensko dete i ako biste ga probudili usred noći. U prvoj utakmici nije dobro krenulo po Ruse – bilo je čak 4:0 u prvom poluvremenu. Rusi su nekako smanjili, ali Zebec u 59. minutu povećava na 5:1. Usledilo je najčudnijih 15 minuta u istoriji fudbala – Rusi daju četiri pogotka i izjednačuju.

Dva dana kasnije nova utakmica, u isto vreme, na istom terenu. Drama se nastavila. Rusi su poveli, a onda prekokret – Mitić (19), Bobek (29 iz penala) te Čajkovski (59) do konačnih 3:1! Pobeda Jugoslavije. Nikad u životu nisam osetio takvo olakšanje, svi smo bili presrećni, zbog sebe, ali i zbog naših ljudi koji su to očekivali, ispričao mi je Štef (Stjepan Bobek) u jednom beogradskom kafiću pola veka kasnije. Na Brdu kod Kranja, gde su Tito i saradnici slušali prenos, veselje. Pucalo se iz mitraljeza. U Kremlju sasvim drukčije. Prenos za SSSR prekinut je u drugom poluvremenu… Staljin je bio izvan sebe, a svim igračima oduzeta je titula “zaslužnog sportiste”. Tito je Jugoslovene nagradio sa po 500 dolara i dozvolio im da idu na Zapad, a ruski igrači su pričali da je “mirisalo na Sibir” (progon), ali su ga, srećom, izbegli. To je istorija!

Na bivšim jugoslovenskim prostorima dugo je bila u opticaju razumljiva fraza “nas i Rusa dvesta / trista miliona”. Skovana je u maloj Crnoj Gori, koja se vekovima kačila “carskoj” Rusiji, bogami i socijalističkoj, pomagala “braći” u ratovima protiv Turaka i u drugim bitkama, gde su bili, uglavnom, topovsko meso. Mladi Crnogorci to danas malo teže shvataju jer je njihova zemlja već članica NATO-snaga i, za razliku od Srbije, koja ide na Istok, okrenula se Zapadu i hita ka Evropskoj uniji. I ta mala Crna Gora, solidarišući se sa Evrpom i velikim silama, zavela je “braći” sankcije. Naravno, veliki broj Crnogoraca i danas uzdiše na pomen Sovjeta, Rusije, Staljina, Crvene armije, bogami i na pominjanje Vladimira Vladimiroviča Putina, dugo već najvažnijeg Rusa.

Kako je Staljin oduševio Đilasa

Ako i danas malo zagrebete Crnogorca (Srbina, takođe), naći ćete antievropejca, rusofila i staljinistu… U knjizi Razgovori sa Staljinom Milovan Đilas [str. 41] piše: “Biti primljen kod Staljina – to je najviše priznanje junaštvu i stradanjima partizanskih boraca i našeg naroda… Na svakom zavijutku nas je zvonkom lupom peta pozdravljao oficir – svi mladi, lepi i ukočeni, u plavim šapkama državne bezbednosti. I tu i svugda zapanjujuća čistoća, toliko potpuna da se prosto neverovatnim činilo da tu ljudi rade i žive – na tkaninama se nije mogla videti ni dlačica, a na mesinganim kvakama ni mrljica…”

Ali, najjednostavniji je, nastavlja Đilas, “bio domaćin. Staljin je bio u maršalskoj uniformi i mekim čizmama, bez ikakvih ordena, sem zlatne zvezde – Ordena heroja Sovjetskog saveza, na levoj strani grudi… Ja sam bio iznenađen i nečim drugim: on je bio malog rasta i ružnog tela. Njegov trup je bio kratak i uzan, a noge i ruke predugačke – leva ruka i rame kao da su bili malko ukočeni. Imao je povelik trbuščić, a kosa mu je bila proređena… Zubi su mu bili crni i nepravilni – ugnuti prema unutra, a čak ni njegovi brkovi nisu bili gusti i snažni. Ipak, to nije bila neprijatna glava [str. 44]: imala je u sebi nečeg narodskog, seljačkog, domaćinskog – živahne žute oči i mešavina strogosti i šeretluka…”

I dok se Đilas oduševljavao Staljinovim izgledom i čistotom njegovih odaja, taj omaleni egzekutor imao je već bogat saldo, poznat kao “Staljinove čistke”. U knjizi Lapidarijum Rišard Kapušćinjski (Samizdat, 2001, str. 99) navodi da je generalisimus ubio: od pet maršala – tri, od pet komandanata armije I stepena – tri, od deset komandanata armije II stepena – sve, od 57 komandanata korpusa – 50, od 186 komandanata divizija – 154, od 16 komesara armije – sve, od 28 komesara korpusa – 25, od 64 komesara divizije – 58, od 456 pukovnika – 401 (izvor: general A. Todorovski, Ogonjok, jula 1987).

Kočini razgovori u kućici na Donu

Jedan drugi, internacionalni Srbin, Konstantin Koča Popović o Sovjetima i njihovoj tobožnjoj brizi o Jugoslaviji bio je ušančen na suprotnim stajalištima. Tokom jednog pregovaračkog procesa sa Sovjetima, ispričaće mi to nekoliko decenija kasnije u Dubrovniku, Koča se žestoko hrvao sa ruskom delegacijom. U pauzi je prišao Titu i Koča ga je pitao: “Stari, brkam li ja tvoju politiku?” “Ne!”, odbrusio mu je Tito, ali ne zato što mu je Koča nešto pobrkao nego što ne uspeva da se otarasi ruske čizme. I onda je Koči kazao da će on (koča) ići u Rusiju, na dalje razgovore. “Na lepo uređenoj kućici, koja je plovila Donom nešto više od dva dana, ruski pregovarač i ja smo uglavnom ćutali”, rekao mi je Koča u bašti dubrovačke Gradske kavane. Koča je imao petlju!

Pre šest godina u Nišu je otvoren Rusko-srpski humanitarni centar, sa namerom da pruža pomoć u suočavanju sa nesrećnim situacijama do kojih dovode ljudi i sa prirodnim katastrofama. Rusi, dakle, čekaju da se desi neka katastrofa i onda iz svojih magacina, tik uz niški aerodrom, reaguju. Rusi sve vreme “čekanja na katastrofu” za svoje osoblje traže diplomatski status, ali Srbija s tim okleva.

Rusija, kaže Sonja Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava, inspiriše srpsku elitu da je moguć drugačiji svetski poredak, poručuje Srbiji da Evropska unija nije u njenom interesu, da je “Velika Albanija” realna pretnja, učestvuje u reviziji istorije Srbije, na osnovu čega se stvara utisak da je celog 20. veka bila zaštitnica Srbije. Evropa (EU) i Sjedinjene Američke Države ne kriju da im smeta niški Rusko-srpski humanitarni centar, a iz EU-a redovno stižu preporuke da se Srbija odluči da li zaista želi da se priključi zajednici evropskih zemalja.

‘Humanitarci’ na Niškom aerodromu

Niški Rusko-srpski humanitarni centar je nesumnjivo “vojna stvar” i on je jedinstven primer u svetu da se humanitarna organizacija druge države, kakva kažu da jeste, negde instalirala i čeka prirodnu katastrofu. Do Bonstila, američke vojne baze u Uroševcu (Kosovo), samo je 120 kilometra, Niš ima aerodrom i na to cilja ruska “humanost”.

Sada je na redu Batajnica i rusko prisvajanje vojnog aerodroma. Prethodnih dana srpska štampa upravo iz tog razloga saopštila je da su Amerikanci “na oprezu”, jer Rusi prave vojnu bazu u Batajnici. Dnevni listovi se pozivaju na famoznu američku Kongresnu istraživačku službu, koja je zaključila da je “zainteresovanost Srbije da kupi vazdušni odbrambeni sistem, kao i za otvaranje centra za popravku ruskih helikoptera, ravno otvaranju ruske vojne baze na srpskoj teritoriji”.

Mediji začikavaju, tvrde da je vojna saradnja Srbije i Rusije ljubopitljiva Amerikancima. Primetna je “briga” posle kupovine MiG-ova i najavljenog dolaska još 30 oklopnih vozila, a SAD tobože naročito bocka otvaranje centra za popravku ruskih helikoptera-krševa. Servilni mediji idu na ruku predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću i zbunjuju javnost da navodni sporazumi sa Rusima o kupovini oružja mogu da povećaju tenzije sa susednim državama, “posebno sa Hrvatskom i samoproglašenim Kosovom, i da pokrene trku u regionu”.

Ulaganja Rusije u Srbiju? Nula eura!

Ruski zrakomlati stizali su etapno i u delovima. Budući da srpski stručnjaci danas nisu kadri (znalci su napolju) da poprave ni običnu mešalicu za beton, evo prilike da ruski aviomehaničari i ko zna ko još sa njima dođu u Batajnicu i dugo, dugo “popravljaju” krševe, koji teško ikad da polete.

Srbija primenjuje čudne kriterijume: od Zapada, EU-a i SAD-a naročito, hoće pare i svaku drugu pomoć, a zahvaljuje mu tako što kleči pred Rusijom. Pogledajte pregled Delegacije EU-a u Srbiji i donacije koje su (u milionima evra) stizale između 2000. i 2015. godine. Na prvom mestu je EU (sa tri milijarde evra), slede USA (679,15 miliona evra), Nemačka (350,32 miliona evra), Švedska, Italija, Norveška, Švajcarska, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Austrija, Danska, Francuska i, na kraju, Kina sa 9,51 milion evra. Rusija – nula!

Srpskom gazda-Aleku očito je EU deveta rupa na svirali, što je Vojislavu Koštunici nekad bio Haški tribunal. Sa ovakvim medijima i ovakvim narodom, koji mu redovno daje natpolovičnu većinu, osigurao je dugu vladavinu. Da pomenem i Kosovo: Srbija nastavlja da isplaćuje približno 900 miliona evra spoljnog duga Kosova Pariskom i Londonskom klubu te Evropskoj banci za obnovu i razvoj, jer se “bivša pokrajina” smatra teritorijom Srbije, a dugovi su nastali između 1970. i 1990. godine. Evropa i njene vrednosti ostaju pusti sanak za desetak procenata građana Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera