Ruske prijetnje Crnoj Gori ispraćene ovacijama

Retorika predstavnika crnogorske vlasti tokom trajanja ruskog pritiska na Crnu Goru bila je staložena (EPA)

Piše: Andrej Nikolaidis

„Ubijeđen sam da nijesu u pravu oni koji tvrde da Rusija vodi strateški, politički ili bilo kakav rat protiv Crne Gore. Nema ništa od toga. Rusija ima pravo da bude protiv NATO-to je njen politički interes, ali mi smo odabrali svoj put ka Alijansi“, kaže ovih dana premijer Crne Gore Milo Đukanović. 

A  ja, eto, nisam ubijeđen da ne vodi.

Ali hajde ti znaj kako zapravo stoje stvari sa tim ubjeđenjima: ubijedi ti nekoga da si stvarno ubijeđen u ono što kažeš da si ubijeđen.

Đukanovićeva i retorika drugih visokih predstavnika crnogorske vlasti tokom trajanja dugog i snažnog ruskog pritiska na Crnu Goru – pritiska čiji je rezultat trebalo biti crnogorsko odustajanje od članstva u  NATO-u – bila je vrlo staložena.

Ako se osvrnemo unatrag petnaest godina, upravo je spoljna politika bila najbolji segment politike crnogorske vlasti. Da je sve ostalo bilo na nivou spoljne politike, gdje bi ovoj zemlji bio kraj. Nažalost, pametna, dosljedna i korisna spoljna politika prečesto je korištena kao pokrivalica za brljotine, prije svega u ekonomskoj politici, koja je u Crnoj Gori djelimično na području ekonomske nauke, a djelimično na polju crne hronike.

Čak i kada su iz Rusije stizala upozorenja da ulaskom u NATO Crna Gora postaje legitimna meta ruskih nuklearnih projektila, crnogorske su se vlasti Rusima obraćale u rukavicama. Ma ne, ma nisu oni, ma kakvi, ma nije to tako, ma ne bi oni, itakodaljeitomeslično… Iz Crne Gore neprekidno ponavljaju fraze o svojoj posvećenosti očuvanju „tradicionalno prijateljskih“ odnosa sa Rusijom, šalju se poruke koje za ciljn imaju da „spuste loptu“ i primire, ako ne sukob, ono barem retoriku.

Ovacije za ruske prijetnje

Rusija za to ne mari. Za nju je Crna Gora odveć mala da bi prema njoj imala bilo kakvog obzira.

I ne samo to. Dio crnogorske javnosti vatreno reaguje te aplauzom i ovacijama ispraća svaku rusku prijetnju Crnoj Gori. Ponavlja se, u biti, ono što se dešavalo u odnosima Crne Gore i Srbije prije nego što je Crna Gora proglasila nezavisnost.

Isti ljudi, sa istih adresa i istih političkih partija, koji su tvrdili kako Crna Gora nije sposobna da se sama „brani i hrani“, te najavu crnogorske samostalnosti proglašavali izdajom „srpstva“, danas leleču nad crnogorskom „izdajom Rusije“.

Paradoksalno; unionisti, pristalice zajedničke države sa Srbijom, u predreferendumskom vremenu kao jedan od glavnih razloga zašto Crna Gora ne bi trebala biti nezavisna država isticali su njenu nemogućnost da sama brani svoju teritoriju. Ako je to bio problem, ne rješava li ga ulazak Crne Gore u NATO? Ali ne: unionisti sada ne bi u NATO, nego bi da Crna Gora bude vojno neutralna – da se sama brani. Ali nisu li baš oni, prije referenduma o nezavisnosti, tvrdili da Crna Gora ne može sama da se brani? Jesu, ali na toj strani ionako ne mare za logičku koherentnost onoga što pričaju.

Diplomatski govor nije tek indirektan – jer istina se može saopštiti i indirektno – nego taj govor skriva i zavarava. Postoji vic koji često priča Žižek, a koji ću parafrazirati. Dešava se to prije stotinjak godina. Negdje u Srednjoj Evropi dva se Jevreja sretnu na željezničkoj stanici na kojoj su se i juče sreli. Pa jedan od njih kaže drugom: zašto si mi juče rekao da ideš u Prag kad si stvarno išao u Prag?

Vic je genijalan i govori nešto veoma važno – čak  i od odnosima među državama i diplomatiji. Prvo, onoga ko pita „kamo ćeš“ to se ne tiče. Ako pita tek reda radi, da bi se o nečemu pričalo, bilo koji odgovor je dovoljno dobar: jer i odgovara se tek reda radi. Ako pita zato što zaista želi da zna kamo ćemo, on narušava konvenciju, a mi svakako nemamo obavezu da mu kažemo gdje smo se zaputili. Budući da poznaje nepisani zakon takvih razgovora, onaj koji reda radi pita „kamo ćemo?“ ne očekuje da mu to doista i kažemo. Tako što mu mi kažemo istinu o tome kamo ćemo mi narušavamo konvenciju. Jer on je dobio tačan odgovor koji zapravo nije tražio – naprotiv, budući da je očekivao pogrešan odgovor, tako što mu dajemo tačan odgovor mi ga dovodimo u zabludu, jer on misli: ako mi je rekao da ide u Prag, on sigurno ne ide u Prag. Stoga se on mora zapitati: zašto si mi rekao istinu i narušio konvenciju, je li to zbog nečeg pogrešnog što sam ja učinio? Ako je zaista pitao reda radi, njegov sagovornik je onaj ko je narušio konvenciju. Ako je, pak, htio saznati gdje njegov sagovornik ide, tada je konvenciju narušio on, pa je njegovo pitanje tek retoričko.   

U „dijalogu“ Crne Gore i Rusije velika je država ona koja narušava sve konvencije odnosa među državama. Jasno je da Rusija ima imperijalne pretenzije, pa i prema Crnoj Gori, ali to se ponekad može i prikriti, diplomatskog bontona radi, ako ništa drugo. Ne: od trenutka kada je postalo jasno da je Crna Gora definitivno odlučna da uđe u NATO, Rusija je u komunikaciji sa Crnom Gorom brutalna. 

Posljednji primjer je Rezolucija protiv učlanjenja Crne Gore u NATO koju je ovih dana donijela ruska Duma.

Glas naroda

Izjavom, koju je pripremio Komitet za međunarodne poslove, Duma se obraća poslanicima Skupštine Crne Gore, parlamentima država članica NATO-a i poslanicima Parlamentarne skupštine OEBS-a, i poziva na uzdržavanje od širenja Alijanse.

Duma navodi da uvažava suvereno pravo svake države da osigura bezbjednost svojih građana, ali da “blokovski pristup, uvlačenje novih država, posebno protiv volje njihovih naroda, u vojne alijanse, predstavlja politički instrument iz doba hladnog rata”.

“Crnogorske vlasti na svaki način izbjegavaju održavanje referenduma o evroatlantskim integracijama zemlje, bojeći se da čuju glas naroda”, kaže se u izjavi, u kojoj se govori i o značajnim sumama koje se ulažu u “fanatičnu pronatovsku propagandu i namještanje rezultata istraživanja javnog mnjenja”.

Navodi se i da “težnja režima Mila Đukanovića da uđe u NATO protivrječi volji većine naroda”, a da je “vještačko guranje Crne Gore u NATO direktno kršenje prava naroda da sam određuje svoju sudbinu i gaženje sjećanja na nevine žrtve bombardovanja 1999. godine”.

Upravo nakon te Rezolucije Đukanović je, baš kao što i treba da učini neko ko vodi malu zemlju na koju se okomila ogromna zemlja, istakao kako je ubijeđen da Rusija, ma ne, ma kakvi, ne vodi nikakav rat protiv Crne Gore. Što rekao veliki Borislav Pekić: ono što je očigledno, nije istina.

NATO je kroz usta svog generalnog sekretara već reagovao: pritisak Rusije na Crnu Goru samo će ubrzati crnogorski ulazak u NATO

Ali ja, eto, baš i nisam ubijeđen da je to tako.

Rusija je u Crnoj Gori odavno prešla sa riječi na djela. Nova Rezolucija Informbiroa koju je donijela ruska Duma uslijedila je nakon što je proruska opozicija u Crnoj Gori organizovala demonstracije na kojima je silom pokušala zauzeti Skupštinu. Misli li neko da će na tome sve stati?  

Situacija je sljedeća: to da li će Crna Gora dobiti poziv na NATO samitu koji će biti održan 1. i 2. decembra zavisi od Francuske. Amerika je prelomila i ostalim članicama poslala jasnu poruku: želimo Crnu Goru u NATO-u. Više izvora iz NATO-a crnogorskim je medijima saopštilo da se stav Francuske o tome još ne zna. Nakon posljednjeg terorističkog napada na Pariz, Francuska pokušava pronaći nove modalitete saradnje sa Rusijom u borbi protiv ISIL-a. Cijena te saradnje moglo bi biti francusko „ne“ članstvu Crne Gore u NATO-u. To bi značajno osnažilo prorusku opoziciju u Crnoj Gori i ovu zemlju gurnulo barem deceniju unazad, uz izglednu mogućnost da proruska-prosrpska politika u Crnoj Gori podivlja na način koji će podsjetiti na devedesete. 

Ja sam, vidite, ubijeđen u to.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno u redničku politiku Al Jazeere.