Šaćir Husrep, 80-godišnji graditelj čamaca

Ljudske sudbine nerijetko znaju biti trajno obilježene naizgled nebitnim i neprimjetnim stvarima koje se, same od sebe, prišiju uz čovjeka i kojih se, koliko god to čovjek htio, nije u stanju otarasiti. Istina, ima već podosta vremena otkako je to bilo, ali sam se jednog lijepog dana uvjerio da nas baš ti detalji trajno obilježe.

Krstarili smo splavom po Jablaničkom jezeru koje, usput rečeno, danas sve češće nestane, pa se vrati, pa ponovo nestane i na njega podsjećaju samo puste blatnjave obale. U naselju Ostrožac, nedaleko od Jablanice, našli smo se kod jednog sasvim običnog domaćina. Tu priča, zapravo i počinje jer su, po nepisanom pravilu, baš ti obični ljudi prebogati neobičnim pričama. Ova se uveliko tiče čamca. No, krenimo redom.

Šaćir Husrep, naš domaćin, rođen je davne 1939. godine. Iako je u osmoj deceniji života, doima se vrlo vitalno. Nakon što je prije nekoliko godina ostao bez svog životnog saputnika, dane uglavnom provodi na svome omiljenom mjestu – u podrumu. Vrlo je prijatan i razgovorljiv čovjek koji voli da priča, ali itekako umije i da sasluša. Voli praviti kraće pauze između rečenica, a nije mu mrsko ni da se našali. Jedan je od onih ljudi koji vam, već na prvu „legnu“ i s kojima ne može biti dosadno.

Ljubav nikla iz muke

Sa Šaćirom se, nakon vrlo ugodnog uvodnog razgovora, spuštam do podruma i, eto ti neobičnog iznenađenja. Nasred prostorije stoji ”skelet” čamca koji bi u dogledno vrijeme trebao biti porinut u Jablaničko jezero. Otkud to da neko ko je po profesiji VKV vozač pravi čamac?

Šaćir to podrobno objašnjava: ”Ja sam ti punih 35 godina proveo na drumu i nema kuda nisam išao. Svjetski čovjek, što ‘no kažu. U Ostrošcu sam već oko 40 godina, ali ja volim reći za sebe da sam muhadžir. Rodom sam iz sela Tošćanica kod Prozora. I sad tamo imam dosta zemlje i kad hoću dušom da dahnem, odem tamo. Tošćanica je do unazad 25 godina bila doslovno odsječena od svijeta, a jedina komunikacija bila je jezero, odnosno čamac”.

Veli kako je još 1957, kao 18-godišnjak napravio svoj prvi čamac. Radio je po raznim firmama, a nekako u tom periodu akumulirano je Jablaničko jezero te bi svaku dasku do koje je mogao doći (u šali kaže da bi poneku i ”puhnuo”) brižno čuvao i nosio kući. ”Taj moj prvi čamac je bio čamac iz nužde, da bi se preživjelo”, kaže Šaćir.

O kakvim uslovima života se radilo, možda najbolje ilustruje činjenica da, kada bi se vraćao kući sa sezonskog rada, recimo iz Crne Gore ili Slovenije, sedam dana prije povratka poslao bi pismo kući u kome bi tačno naznačio kada se vraća i kada ga čamac treba čekati. Supruga bi ostavila djecu, uzela vesla u ruke i krenula pred njega. Sve je to bilo fino i inekako normalno uz lijepo vrijeme. Ipak, valjalo je i po snijegu ili jakoj kiši veslati i mrznuti se, ali se i to izdržalo.

Pitam ga koliko je danas popularno to zanimanje, odnosno, koliko su danas čamci traženi. Veli da se on, niti može, niti želi profesionalno baviti tim poslom pogotovo danas kada su naša jezera krcata raznim kajacima, gliserima, skuterima… Čamci, barem oni originalni ručni radovi, danas nisu posebno zanimljivi.

”Evo, vidiš. Ovaj čamac koga trenutno pravim nije za neku stalnu upotrebu. Čudno je to u životu. Nekad me na pravljenje čamaca tjerala nužda a, evo, ovaj je neka vrsta turističke atrakcije. Mi, ovdje u Ostrošcu imamo tradicionalni veslački maraton ‘Ismet Kovačević Gagula’ koji se održava svake godine i plijeni dosta pažnje. Novinari to slikaju, televizije snimaju, a takmičari se pripremaju k'o za svjetsko prvenstvo. Eto, prije par godina  je moj čamac odnio pobjedu, a veslao mi je sin Fikret sa svojim jaranom. Ako ovog uspjednem završiti do ovogodišnjeg maratona, a nadam se da hoću, onda ove godine učestvujem i ja”.

Sve je do tehnike

Teško je ne začuditi se tome da je čovjek koji na svojim plećima ima preko 70 godina spreman veslati više od četiri kilometra (vremenski oko 30 minuta). Šaćir i za to ima objašnjenje: ”Ja ti, bolan, ne veslam snagom. Tehnika je bitna, a ova mlađarija to slabo zna”.

Posmatrajući ga dok radi, primjećujem kako je preciznost neizostavni dio čamcogradnje. Pitam hoće li sa njim izumrijeti to znanje, barem u okviru porodice.

”Ne znam šta bi ti rek'o, prijatelju. Moj Fikret ima volje za tim, ali ima i veliku familiju pa nema kad puno oko toga da se zabavi. Said mi ima moje žice, precizan je i ima živaca, ali on otiš'o u hodže. I neka je, vala, bolje mu je i to nego se sa ovim varakat”’.

Nekoliko puta je ponovio da je on, prije svega, šofer. Dalje govori kako je za života napravio svega devet ili 10 čamaca, ali su svi bili prva klasa. Pitam ga koji mu je najdraži.

“Jedan će mi uvijek ostati u posebnom sjećanju. To je bila strahota od čamca, vodeni autobus. On ti je mog'o prevoziti preko 30 ljudi u jednoj turi. Ja sam na njemu gonio i po 10 metara drva. Kad sam ga završio, zovn'o sam mobu i 18 momaka ga je iznijelo iz radionice. To je bio moj čuveni Velež”.

Na pitanje, zašto Velež, prvo je uslijedio dubok uzdah pa objašnjenje: ”Velež je tad har'o Jugoslavijom, ali mu nisu dali da bude prvak. To je bila ona čuvena generacija Rođenih sa BMW-om (Bajević, Marić i Vladić), a trenirao ih Sule Rebac. Kakve je golove dav'o Vladić glavom! Igra kratkih pasova. Željo, Sarajevo, Dinamo, Partizan, svi su oni tada igrali na snagu, a moj Velež na tehniku. Gledam danas ove fudbalere. Tanko, brate. Sve skuplji od skupljeg, ali tanko. Pa, Bajević je Zairu sedam golova uvalio k'o od šale i nije mu Miljanić više plaho ni dao da igra. Da je bio iz Zvijezde, Hajduka ili Partizana, pa i nekako, ali iz Veleža nije mogao proći. Tako ti je to bilo i tako ti je i moj Velež plovio godinama i onda se zaratilo. Kome je tad Velež bio na pameti!? Ipak sam uspio spasiti od njega nešto dasaka i par rebara. Eto ih iza tebe”.

Sa Šaćirom, nakon toga, nisam imao priliku razgovarati o čamcima. Sve što znam jeste da je uspješno završio i svoj posljednji čamac sa kojim je, zajedno sa sinom Fikretom, učestvovao na veslačkom maratonu.

Dok smo se pozdravljali, Šaćir me zove da ponovo svratim te kaže kako će napraviti i splav. Iskreno se nadam da ću imati prilike da se provozam njime. Do tada će otac i sin raditi na svojim čamcima, veslati svoje nove maratone, možda i pobjeđivati, ali i živjeti svoje, naizgled obične, ali vrlo živopisne životne priče.

Izvor: Al Jazeera