SAD se treba povući iz arapskog svijeta

SAD je utvrdio novi imperijski poredak na temelju niza promjenjivih saveza (AFP)

Piše: Andrew Bacevich

Prije samo deset godina, u junu 2005. godine, Condoleezza Rice posjetila je Kairo i održala govor koji je State Department najavljivao kao važno obraćanje o vanjskoj politici.

Sjedinjene Američke Države su “60 godina na Bliskom istoku pokušavale uspostaviti stabilnost na štetu demokratije – a nismo postigli ni jedno ni drugo”, izjavila je američka državna sekretarka.

Ne više.

“Sada”, nastavila je, “mijenjamo pravac. Sada podržavao demokratske težnje svih naroda.”

Pošto su te riječi došle od glavne diplomatkinje velike imperijalne sile, arogantno odbacivanje stabilnosti bilo je zapanjujuće. Ključ uspješnog rukovođenja carstvom leži u održavanju stabilnosti. Osim toga, iako se stabilnost Bliskog istoka u posljednjih nekoliko desetljeća može smatrati neizvjesnom, ona nije nešto što treba tek tako odbaciti.

Bure baruta

Sve u svemu, granice su ostale dragocjene. Režimi koji su postavljeni na vlast su ustrajali. U većini slučajeva promjene vlasti su se dešavale u redu i miru. Iako su šanse za rat bile sveprisutne, slučajevi međudržavnih sukoba su bili prilično rijetki i kratkotrajni, uz iznimku rata između Iraka i Irana.

Regija ni u kojem smislu nije bila “mirna”. Da, Bliski istok je bio bure baruta. Ali kombinacijom vještina, sreće ili Božje milosti, bure nije eksplodiralo. Ukratko, kad je Rice dala tu dramatičnu izjavu, obećavši da će radikalno promijeniti politički krajolik, moglo je biti i gore.

Današnja situacija jeste gora.

Zračni napadi, dronovi, cyber napadi, snage za specijalne operacije poslane da savjetuju, ili obučavaju, ili ubijaju: ništa od ovoga neće biti dovoljno da SAD stane ukraj anarhičnim snagama koje je sam pustio s lanca.

Cinici su u to vrijeme odbacili govor Rice kao naknadno opravdavanje za rat u Iraku, koji je SAD pokrenuo dvije godine ranije.

Pošto je otkriveno da zapravo ne postoje razlozi Bushove administracije za pokretanje tog rata – arsenal oružja za masovno uništenje Saddama Husseina i njegova saradnja s Al-Kaidom – SAD je trebao smisliti novi razlog za haos koji je stvorio u toj zemlji. 

Takozvana Agenda za slobodu poslužila je svrsi. SAD je sada tvrdio da promoviše demokratske promjene širom islamskog svijeta.

Potpuno je nebitno je li tvrdnja o tome kako je stabilnost podređena demokratiji bila iskrena. Činom invazije Iraka SAD je zapalio fitilj zbog kojeg je bure baruta eksplodiralo do neba. Prerano je da se odredi gdje će svi komadići pasti. Ali nije prerano zaključiti da je era imperija na Bliskom istoku sada konačno završena.

Nakon Prvog svjetskog rata, pošto je osmislila propast Osmanskog carstva, Velika Britanija (uz Francusku, spremnog saučesnika) stvorila je novi imperijalni poredak koji je izdržao jedva pola stoljeća.

Povlačenje Velike Britanije “istočno od Sueckog kanala” 1960-ih godina obilježilo je njegov raspad. London više nije bio dovoljno jak da održi svoj položaj na Bliskom istoku, te se pažljivo povukao.

Umjesto toga, SAD je utvrdio novi imperijski poredak na temelju niza promjenjivih saveza. U različita vremena, Saudijska Arabija, Iran, Irak, Egipat i Izrael su igrali važne uloge. Taj poredak je također trajao skoro pola stoljeća.

Raspad tog poretka datira od decembra 2011. godine, kada su se američke snage povukle iz Iraka. Moć SAD-a čak ni u toj zemlji nije bila dovoljna da ostvari obećanje Agende za slobodu.

Razum zahtijeva da se sam SAD – posljednja imperijalna sila – povuče prije nego što nanese još više štete.

Agenda za slobodu je uobražavala da SAD posjeduje kapacitet – koji se prvenstveno mjeri u vojnoj snazi – da odbaci jedan poredak koji su same Sjedinjene Američke Države osmislile i zamijeni ga drugim, koji njima više odgovara. Taj projekat nije uspio u Iraku. U Washingtonu tek trebaju shvatiti posljedice tog neuspjeha, koji prvenstveno proizlazi iz nemarne zloupotrebe vojne sile.

Ograničena stabilnost koju je Rice tretirala s takvim prezirom danas je uistinu nestala, kao što jasno pokazuju i događaji širom regije, od Libije, preko Jemena, Sirije, do Iraka.

Naučena lekcija

Pa ipak, kao odgovor na haos koji su Rice i njene kolege potakli, američki predsjednik Barack Obama očekuje da američke vojne snage, direktno ili preko posrednika, na neki način mogu vratiti privid mira, kolikogod da je on djelomičan ili nesavršen.

Obami treba pripisati to što je naučio jednu važnu lekciju od svog prethodnika: Slanje američkih vojnika da napadnu i zauzmu zemlje na širem području Bliskog istoka je glupa ideja.

Njega treba kriviti što nije naučio važniju lekciju, a to je da su američke vojne intervencije u tom dijelu svijeta inherentno kontraproduktivne.

Zračni napadi, dronovi, cyber napadi, snage za specijalne operacije poslane da savjetuju, ili obučavaju, ili ubijaju: ništa od ovoga neće biti dovoljno da SAD stane ukraj anarhičnim snagama koje je sam pustio s lanca.

Amerikanci imaju tendenciju da o historiji razmišljaju kao o nizu problema koje je SAD pozvan da riješi. To je pogrešna percepcija. Bliže je istini razmišljati o historiji kao o tragediji.

Na Bliskom istoku, tragedija se dešava pred nama. Misliti da američka moć može popraviti situaciju, znači podleći iluziji velikih razmjera. Razum zahtijeva da se sam SAD – posljednja imperijalna sila – povuče prije nego što nanese još više štete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera