SAD u Siriji ne može dopustiti iskustvo iz rata u BiH

Najistaknutija prepreka na putu uspostavljanja sigurne zone je zona zabrane letenja, piše autor (Reuters)

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa o uspostavi sigurnih zona u Siriji potakla je brojna pitanja: predstavlja li ova odluka promjenu u američkoj politici prema sirijskoj krizi ili je riječ o političkoj brzopletosti, a možda i nepromišljenosti, koje se javljaju iz nedovoljne upućenosti u sirijsku realnost?

Možda je ova odluka politička poruka, konkretno Rusiji, da Sjedinjene Američke Države pod Trumpovom administracijom nisu poput SAD-a za vrijeme Obamine administracije?

Sva ova pitanja i odgovori na njih mogu izgledati nevažno u odnosu na neka značajnija pitanja: je li zaista moguće uspostaviti sigurnu zonu u Siriji u ovoj fazi te kakve rezultate ovakav potez nosi sa sobom u slučaju da se plan provede u djelo?

Prepreke za sigurnu zonu

Najistaknutija prepreka na putu uspostavljanja sigurne zone jest zona zabrane letenja. Iako su ova dva koncepta odvojena u teoriji, oni se u stvarnosti prožimaju. To su pokazala i historijska iskustva u Iraku, Bosni i Hercegovini i Libiji, s obzirom na to da ovakvu zonu nije moguće uspostaviti bez zabrane letenja i kopnenih trupa koje će je štititi, posebno u Siriji, gdje postoje brojne oružane frakcije.

Ovakav korak iziskuje važne vojne pripreme, poput uspostavljanja vojnih baza u blizini, koje će biti u stanju zaštititi to sigurno područje.   

U tom smislu Washingtonu preostaje samo sjever Sirije, njegova zapadna i istočna strana (područje na kojem se nalaze snage uključene u operaciju “Štit Eufrata” i područje koje kontroliraju Sirijske demokratske snage – SDF). Na tom području nalaze se vojna baza Incirlik u Turskoj te dvije manje vojne baze SAD-a na sjeveroistoku Sirije na teritorijama pod kurdskom kontrolom.

Ako Trumpova administracija bude u stanju zaobići pitanje kopnenih snaga, oslanjajući se na snage prisutne na terenu (snage “Štita Eufrata” i SDF-a), uz američku logističku podršku, najteže pitanje i dalje ostaje zona zabrane letenja.

SAD bi se mogao naći u direktnoj konfrontaciji s ruskom i avijacijom režima Bashara al-Assada. To bi dodatno zakompliciralo situaciju, a možda i uvuklo Ameriku u sirijsku džunglu, što je Obamina administracija pokušavala izbjeći. 

Odabir područja

Drugi problem počiva u odabiru područja za uspostavu sigurne zone: hoće li se Trumpova administracija zadovoljiti jednom zonom na sjeveru Sirije ili su potrebne dvije takve zone?

Ovdje do izražaja dolaze protivrječnosti između turskih i kurdskih pogleda te njihove refleksije na novi američki plan. Ankara je protiv toga da se ova sigurna zona uspostavi na teritoriji pod kontrolom SDF-a na sjeveroistoku. Time bi se ta teritorija pretvorila u zonu izvan sukoba te postala zatvoreno područje za nametanje kurdske dominacije.

U turskom vojnom žargonu to znači nemogućnost napada na Kurde. Tačno je da je istočna oblast na sjeveru Sirije daleko od borbi između Kurda i Turaka, međutim, turska vlada čekala je i još čeka priliku da oslabi kurdsko prisustvo u cijeloj sjevernoj Siriji. 

Kurdske vizije ovdje se podudaraju s turskim: Kurdi također ne favoriziraju uspostavu sigurne zone na teritorijama pod njihovom kontrolom, u strahu da ne dođe do drastične promjene demografskog balansa, gdje bi Arapi postali apsolutna većina. Takva situacija oslabila bi i poljuljala kurdsku kontrolu na tom području.

Osim toga, Kurdi nemaju povjerenja u Tursku, koja bi mogla iskoristiti ovaj arapski utjecaj za osnivanje pete kolone s ciljem unošenja nemira na njihovu teritoriju.

Korist za Tursku

To ne znači da je Turska u velikoj mjeri zadovoljna time da se uspostavi sigurna zona na teritoriji pod kontrolom snaga koje se bore u operaciji “Štit Eufrata” (od Jarablusa, gornji tok Eufrata, do Tel Rafata na zapadu, pa sve prema sjevernoj periferiji grada Al-Baba na jugu), ali će možda biti primorana na tu opciju kako bi spriječila uspostavljanje sigurne zone na kurdskim teritorijama.

Prvo, Turska bi mogla imati korist od toga da se smanji pritisak izbjeglica na njene teritorije. Drugo, Turska bi mogla imati beneficije od jačanja arapskog i sunitskog utjecaja na teritorijama pod njenom kontrolom unutar Sirije.

Po svemu sudeći, Ankari je neophodna ova arapska uloga, čime bi se zatvorio put pred Kurdima u slučaju da dođe do iznenadnih promjena u Siriji, koje bi podrazumijevale da Turci napuste sjever Sirije. Treće, Turska bi u budućnosti mogla imati korist od toga da se ova teritorija pretvori u sjedište tranzicijske vlade.

Ankara je, s druge strane, svjesna da će pretvaranje teritorija na kojima se vodi operacija “Štit Eufrata” u sigurnu zonu okončati fazu njene ekspanzije na sjeveru Sirije. U slučaju da se sigurna zona uspostavi na tom području ove teritorije više se neće moći pretvoriti u vojnu bazu za pokretanje akcija.

Osim prema sjeveru Sirije, oči su uprte i prema jugu, u pravcu jordanske granice, gdje je moguće uspostaviti sigurnu zonu u ambijentu obustave vojnih djelovanja. No, problem s kojim se suočava ova regija na jugu Sirije jest veliki broj vojnih aktera (Iran, Hezbollah, sirijski režim, ISIL, frakcije sirijske opozicije) i odsustvo čvrstog vojnog prisustva, kakvo je na sjeveru Sirije.

Uspostava sigurne zone na jugu Sirije znači da Jordan, uz podršku SAD-a, treba vojno okružiti to područje. 

Jordan ne preferira vojno uključivanje u Siriju niti da izbjeglice ostanu na njegovoj teritoriji zbog ekonomskih implikacija koje takva situacija nosi sa sobom, a da ne govorimo o sigurnosnim razlozima. 

Jordan daje prednost uspostavi sigurne zone na jugu Sirije koja neće biti pod njegovom direktnom zaštitom, već pod kontrolom Južnog fronta i zračnom zaštitom Amerike uz jordansku logističku podršku. To bi moglo zakomplicirati proces uspostavljanja ove zone na jugu s obzirom na to da Južni front nije u stanju zaštititi to područje, ali i zbog nespremnosti SAD-a da pošalje svoje trupe u zonu koja nema potpunu zaštitu, kao što je to slučaj sa sjeverom Sirije na turskim i kurdskim teritorijama. 

Turski i ruski stavovi

Američka namjera nije uspostava sigurne ili tampon-zone u vojnom smislu zato što je ovakve zone nadišao novonastali kontekst uzrokovan rusko-turskim sporazumom, kao i novi raspored snaga na terenu na sjeveru Sirije. Osim toga, priroda regionalnih i međunarodnih savezništava više ne dozvoljava ovakvo vojno razumijevanje sigurnih zona.

Pa čak i sama Turska, koja je u proteklim godinama pozivala na uspostavljanje sigurnog područja humanitarnog i vojnog karaktera u isto vrijeme, više to ne zahtijeva nakon što se okrenula istočno, prema Kremlju, i ostvarila značajan udio na terenu kroz koji može djelomično riješiti izbjegličku krizu, s jedne strane, i presjeći teritorijalnu povezanost Kurda, s druge strane.

Ankara, naravno, neće rizikovati kad je riječ o nastavku američkog projekta, pa makar ga načelno podržavala, osim onoga što odgovara interesima Rusije. Turska neće izgubiti svoje izuzetno važne uspjehe na terenu, a ti rezultati ostvareni su kroz ruske, a ne američke vratnice.  

Problem je u tome da postoji tanka linija između uspostavljanja sigurne zone u humanitarne svrhe i sigurne zone u vojne svrhe, s obzirom na to da u oba slučaja određeni dio teritorije postaje neutralan u sukobima. To iziskuje znatna sredstva u cilju zaštite tih područja, uključujući i zabranu letenja.

Moskva je izgledala ogorčeno nakon Trumpovog saopćenja o uspostavi sigurne zone u Siriji bez prethodnih konsultacija s njom. Rusija se protivi tome da se bilo koji dio teritorije proglasi neutralnim u sukobu prije nego što se okončaju borbe u cijeloj Siriji imajući u vidu da je uložila ozbiljne napore u preciziranje i usmjeravanje toka dešavanja u ovoj zemlji.

Ozbiljan udarac

Uspostava sigurne zone iz humanitarnih razloga, prema viđenju Moskve, odlukom se može pretvoriti u vojnu zonu, a to bi bio snažan i ozbiljan udarac naporima koje je uložila tokom dvije protekle godine.

Također, takva zona iznova će definirati savezništva te će biti kamen spoticanja između Turske i Rusije.  

Možda izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova dolazi u kontekstu političke insinuacije, kada je rekao da “nova američka administracija nameće ovu ideju u formi koja se razlikuje od ideja predlaganih u ranijim fazama sirijske krize. Ovdje mislim na ideje koje se odnose na pravljenje platforme na sirijskoj teritoriji za uspostavljanje alternativne vlade i njene upotrebe kao odskočne daske za zbacivanje aktuelne vlasti.”

Moskva prihvata uspostavu sigurne zone iz humanitarnih razloga, ali zahtijeva da se to učini u koordinaciji s njom i Turcima i uz saglasnost sirijskog režima kako bi se garantirala neutralnost ove regije u sukobu u konačnoj formi. 

Donosioci odluka u Kremlju daju prednost uspostavi ove zone na teritorijama pod kontrolom Turske zbog nepovjerenja u Kurde, koji su uveliko uključeni u programe SAD-a, i s ciljem da se stane ukraj turskim ambicijama u Siriji u slučaju da se promijene vojno-političke okolnosti. 

Granice američke intervencije

Bez obzira na to kakvi humanitarni i politički razlozi stoje iza usmjerenja američkog predsjednika Donalda Trumpa da uspostavi sigurnu zonu u Siriji, njegova odluka predstavlja značajnu promjenu u američkom angažmanu u vezi sa sirijskom krizom.   

Međutim, problem je u tome što politika nove američke administracije u vezi sa Sirijom i dalje nije definirana. Još nije poznato u kojoj bi mjeri Amerika mogla intervenirati s obzirom na to da ovakve zone iziskuju neku vrstu američke intervencije.

Zone poput ovih, u kontekstu nastavka borbi koje se vode u njihovoj okolini i nepovjerenja između lokalnih i regionalnih aktera na terenu, mogu nagnati Washington da se nesvjesno, korak po korak, umiješa u igru sektaških i etničkih odnosa. To bi moglo izazvati napetost između Amerike i brojnih drugih strana, uključujući i neke od njenih saveznika. 

Osa koju čine Rusija, Iran i Sirija mogla bi iskoristiti situaciju i izazvati krize u sigurnim zonama gotovo prinudnim raseljavanjem u pravcu ove teritorije u slučaju da Trumpova administracija ne odgovori na zahtjeve Rusije.

U kontekstu složenog pitanja zabrane letova možda će Washington biti primoran suprotstaviti se sirijskoj avijaciji. Amerika ne može dopustiti da se ponovi iskustvo Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kada su srpske snage prekršile zabranu letenja više od 100 puta. 

U svjetlu toga čini se da američka administracija ne može uspostaviti sigurnu zonu bez saradnje s Turskom, Jordanom, Rusijom i zaljevskim zemljama. To znači plaćanje političkih računa nekim od ovih država, što bi moglo dovesti do ponovnog definiranja odnosa i stanja na sirijskoj sceni. To ne mora nužno ići na štetu Rusije, ali je, u najmanju ruku, neće učiniti najistaknutijim faktorom u regionalnoj igri.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera