Safet Zec: Naš odnos prema baštini je kontinuirani barbarizam

Safet Zec jedan je od najznačajnijih likovnih umjetnika današnjice (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ime Safeta Zeca sinonim je za umjetnika s jasno izgrađenim likovnim stilom i slikara sa definiranim umjetničkim odnosom prema vremenu u kojem živi. Njegovo slikarstvo kritičari opisuju kao promišljenu obnovu klasičnih likovnih izražajnih sredstava, u kojima figuralnost prevladava u stvaranju likovne kompozicije, a teme koje odabire da budu dio njegovog likovnog izražaja nerijetko su društveno angažirane i provokativne, što su sve razlozi da se njegova osebujna umjetnička ličnost neprekidno i iznova kritički tumači i vrednuje.

Osim toga, važno je reći da je Zec umjetnik koji ne samo svojim slikarskim djelovanjem pokušava korektivno djelovati u savremenom bh. društvu, a primjedbe, opažanja i kritike društvenih pojava, koje iznosi otvoreno i bez straha, u javnosti se doživljavaju kao snažni pokušaji da se društvene anomalije isprave.

Zec je jedan od najglasnijih kritičara poslijeratnog bh. urbanizma, koji često opisuje kao “otvoreni barbarizam prema kulturnom naslijeđu”, ne propuštajući priliku da opomene skorojevićke elite da uništavanjem arhitektonskog naslijeđa Bosne uništavaju najpostojanije temelje njenog dugovjekovnog kolektivnog postojanja.

U razgovoru za Al Jazeeru Zec govori o problemu uništavanja kulturno-historijskog naslijeđa, nerazumijevanju političke zajednice prema potrebama savremenih vizualnih umjetnika i uspjehu postavljanja izložbe u crkvi Pieta u Veneciji.

  • Odlazite na Venecijansko bijenale na poziv rukovodilaca crkve Pieta, u čijem će prostoru i biti postavljena Vaša izložba. Koliko je uobičajeno da umjetnici dolaze na takav način na Bijenale i da se njihovi radovi predstavljaju izvan nacionalnih paviljona?

– Mislim da tu ima dosta priče i mi moramo pojasniti stvari. La Pieta je naziv crkve i mnogo je značajna, kao i mnoge druge crkve u Veneciji, jer su one kulturni centri i asocijacije. Crkva Pieta pozvala je mene i želi da napravimo izložbu i prvi put daju jednom savremenom umjetniku da unutar crkve napravi projekat, odnosno veliku izložbu. Crkva Pieta vijekovima ima misiju da pomaže siročad, dakle, djecu bez roditelja u raznim okolnostima. Sam poziv jednom slikaru, koji iza sebe ima djelo posvećeno djeci, nesreći i tragediji bosanskoj, ima dubokog razloga da mene pozove.

Izložba će biti otvorena za vrijeme Bijenala i ja ću u tom vremenu biti predstavljen. Hoće li izložba biti uvrštena u Bijenale, to je za mene najmanje važno. Bitno je da za vrijeme te velike manifestacije budem predstavljen ja i ljudi koji rade zajedno sa mnom na projektu. Mi permanentno živimo rat i, vidite, ljudi bježe. Dvije su teme koje mene kao čovjeka zanimaju i sa kojima ćemo projektom napraviti jedan veliki svjetski apel da se zaustave ratovi. To je jedan veliki egzodus i bježanje ljudi. Ja bježim drugi put. Prvo sam sa svojim ocem bježao 1943. godine, a onda sam ja bježao sa svojom porodicom 1992. To je jedna velika savremena tema i jedan veliki savremeni problem.

Ja živim u Italiji, gdje ovi nesrećnici preplivavaju Sredozemlje u nastojanju da dođu do Italije. To je jedan planetarni problem. Napraviti jedan veliki umjetnički apel sa jezikom koji ja imam i kojim se bavim jedna je izuzetno važna i humana komponenta, koju ću ja za vrijeme Bijenala predstaviti.

Vi morate znati da Bijenale, kao jedna velika sajamska priredba, ne poziva umjetnike nego institucije prijavljuju projekte, kao što je muzej iz Republike Srpske prijavio umjetnike. Hoće li to veliko tijelo uključiti u programe moju izložbu, najmanje je bitno. Umjetnici dolaze ovdje i iznajmljuju prostore da bi se predstavili.

Bijenale je postalo, u posljednja dva desetljeća, velika glomazna struktura. Nekada su tu bili samo nacionalni paviljoni, njih 20-ak, a sad je Venecija preplavljena svim prostorima koji se iznajmljuju umjetnicima. Prošlo Bijenale bh. i crnogorski umjetnici bili su zajedno i iznajmili su stan za svoje predstavljanje. Sada se izlaže po raznim prostorima po cijeloj Veneciji, a ne više samo u paviljonima.

  • Koliko je važno da Bosna i Hercegovina kao država učestvuje na Bijenalu i koliko bi takav jedan državni nastup bio vid unutrašnjeg odabira najboljih umjetnika iz BiH? Koliko bi selekcija za predstavljanje u Veneciji mogla biti način da bh. društvo uspostavi vrijednosne parametre i, pripremajući se za nastup na Bijenalu, napravi svojevrsnu selekciju onoga za što smatra da je najbolje u savremenim vizualnim umjetnostima?

– Moramo znati da je to ogromna sajamska, da ne kažem vašarska manifestacija. To je jedna veoma šarolika komponenta umjetnika sa većinskim prosedeom jednog savremenog pogleda na umjetnost. Moja pojava bit će zanimljiva u smislu da ćemo sazvati jedan veliki okrugli stol, na kojem će se govoriti o tome šta umjetnost danas čini i kojim jezikom može učiniti za taj apel, za taj sutrašnji bolji svijet, za zaustavljanje rata i potpuni preokret civilizacije.

Pojava BiH samo je jedna od mnogobrojnih komponenti. Lijepo je da to ime figurira i da se čuje za nju. Mi bismo trebali napraviti konkurse i odabrati umjetnike i poslati ih na Bijenale, samo to je jedno veliko društveno i finansijsko pitanje. Ja se pitam kako već drugo Bijenale uzastopno iz Republike Srpske Muzej savremene umjetnosti delegira umjetnika. Da li će Bosna imati nekog predstavnika to je teško reći, jer to podrazumjeva, između ostalog, i reći ko je taj jedan najbolji umjetnik.

Nije to umjetnost romana ili filma, gdje sudovi mogu biti prilično jasni. Vizualne umjetnosti, likovne umjetnosti jedna su vrlo heterogena supstanca koja je danas izmakla toj jednoj mjeri, tom jednom sudu koji je u mogućnosti odrediti ko je najbolji. Moja pojava i moj veliki projekat koji imam u tom predivnom prostoru crkve bit će veoma zanimljiv sa umjetničkog i ljudskog aspekta.

  • Država BiH, i mnoge njene političke, kulturne i privredne institucije, nekada je podržavala likovne umjetnosti. Dosta se vodilo brige o tome da se naručuju djela i kupuju već završeni radovi kojima su se ukrašavali zidovi mjesta značajnih za društveni život. Koliko je ta praksa rasprostranjena u današnjoj Bosni i Hercegovini?

– Mi živimo, što je paradoks, i pitam se kako uopšte kultura u ovakvoj situaciji preživljava. Mi nemamo strukturu velikih privrednih institucija, mi nemamo privredu. Mi moramo znati da kultura i kulturne institucije i bavljenje kulturom zahtijeva privrednu bazu, koja će odvojiti novac. Pa će onda koncerti, pozorišta, ateljei moći da žive.

Mi danas imamo i one firme koje su nastale u ovom novom društvenom okruženju. One još nemaju taj kulturološki sluh. I koliko imaju, to je potpuno jedna razorena baza, na kojoj umjetnost i kultura počivaju. Nadati se da to malo novaca što ubiru i otkidaju od nekakvih fondova… Ja se godinama borim za tu počiteljsku strukturu, za taj kulturno-arhitektonski biser, koji, nažalost, živi veoma oskudno, jer nema novca za investiranje i popravljanje tog predivnog ansambla, koji bi onda donosio novac i zapošljavao ljude.

– Postoji li danas u Bosni i Hercegovini svijest o važnosti likovnih umjetnosti i koliko je javnosti uopće poznato da su upravo likovni umjetnici – Emir Dragulj, Dževad Hozo, Mersad Berber, Halil Tikveša i Vi – napravili najoriginalniji i najznačajniji umjetnički iskorak u svijetu?

– Ja sam skoro pisao tekst osvrćući se na strukturu Akademije nauka i umjetnosti BiH, koja nije cjelovita; drugo, ona ne može tako funkcionisati. Pa kako da u tim redovima nema Tikveše, Berbera, Dragulja, ljudi koji svojom humanom i umjetničkom esencijom imaju Bosnu u središtu svoga djela? Odnosno, to su umjetnici koji govore jednim predivnim majstorskim jezikom. To je jedan nesporazum. I kroz istoriju se te stvari ponavljaju, jer mi smo mala zemlja i uvijek smo trčali za drugima.

Prvo smo imali jugoslavenski milje i tu osovinu Ljubljana – Zagreb – Beograd, koja je odlično funkcionirala. Malo je koga interesirala Bosna, posebice ta jedna muslimanska komponenta i svi smo mi morali čekati u dugom redu za afirmaciju. To je danas predstavljeno na jednoj evropskoj pozornici, na priredbama koje takve autohtone umjetničke figure cijene.

Nekada smo išli u inostranstvo gledati šta se radi i onda se vratimo kući i gledamo ko to oponaša. Ono što je umjetnost jesu autohtone ličnosti, da znate da je neko došao iz Afrike, neko iz Azije, da znate da je Južnoamerikanac. Mi živimo globalizaciju umjetnosti i kada gledate djelo, ne znate odakle je došao autor. Sve je to slično i oni koji dijele slične ideje čine jedan veliki dio savremene likovne umjetnosti. Čitam Orhana Pamuka, Milana Kunderu i ostale savremene romansijere i vi vidite da oni pišu kao što se pisalo prije 100 godina. Pišu normalno, pišu o životima, ljudima, tragedijama, majkama. Filmovi to isto govore, tu su mnoge ljubavne priče. Vi imate likovnu umjetnost, koja nema taj jezik koji govori tako efemerno. Vi znate šta su instalacije i performansi – to je umjetnost koja je otuđena i koja ne govori ništa. Vi morate imati prevodioca da vam kaže šta ona govori.

Vrijeme Bijenala vrijeme je invazije posjetilaca. Moja izložba je poruka svijetu jednog umjetnika koji ima moćan, predivan i majstorski likovni jezik. Umjetnost, pogotovo likovna, ima jedan tihi odjek. Ona nema, kao film, tu snagu neposrednog govora. Ona je jedan prevod na jednu tihu kulturološku razinu. Njome treba govoriti. Iako sam pozvan na Bijenale, ja ne mogu izbjeći Bosnu iako me nije izabrala BiH nego ljudi koji misle da je to što ja radim izuzetno važno.

– Jedan ste od rijetkih umjetnika koji je stvarao umjetnost kao odjek na tragediju koju smo proživljavali. Ciklus radova na kojem su predstavljene ruke na licima majki ne samo odabirom teme nego likovnom tehnikom i ekspresijom snažan je odgovor na ratnu stvarnost Bosne. Zašto nema više takvih kompozicija i zašto umjetnici mlađih generacija bježe u apstrakciju i biraju amorfnije i nestalnije materijale? Biraju trenutnu performativnost nauštrb trajnije izražajnosti.

– Zašto je, recimo, likovni jezik kojim ja govorim protjeran, zašto ga nema, zašto oni smatraju da je to jedan stari jezik i jezik koji ne može da se više koristi? Paradoks današnjice jest da osam od deset galerija u Evropi predstavlja fotografiju. Fotografija je kompenzacija, jedno sredstvo koje nadomješta tu ljudsku potrebu za direktnim govorom. Da gledate i da razumijevate taj vizualni govor.

I to je jedan pokazatelj da ljudi žele direktan govor. Ljudi žele da vide kompoziciju koja ne treba prevoditelja i nema potrebe za objašnjavanjem. Zato su moja pojava i moj projekat zanimljivi. U Rimu su mi izložene stotine radova. Za mjesec dana imali su posjetu koju su planirali da imaju za četiri mjeseca. Oni su prodali za mjesec dana katalog koji je stajao 19 eura. To govori mnogo o tom fenomenu svima onima koji znaju šta znači prodati kartu za izložbu ili prodati katalog. Sve su to pokazatelji zanimanja ljudi za jezik koji je protjeran.

Savremene umjetnosti dovele su do toga da je uništena poruka.

  • U cijeloj Bosni i Hercegovini evidentno je na djelu ta gruba promjena arhitektonske konfiguracije, naročito Sarajeva, i brisanje kulturno-historijskog naslijeđa i brutalni atak na urbanizam koji baštinimo iz prošlosti. Kako objašnjavate taj destruktivni odnos prema vizuelnom naslijeđu prošlosti i odsustvo svake svijesti koja bi vrijednosti naše graditeljske baštine prepoznala kao neponovljivu autohtonost?

– Zaista je naš odnos jedan kontinuirani varvarizam, i u onom sistemu i u ovome. Mi se zapravo stidimo i naše prošlosti i svega onoga što je vijekovima nastajalo lijepim i skromnim namjerama. Vidite šta se dešava u Sarajevu. Obiđite mahale. Vi više nemate ničega. Ostat će nam Svrzina kuća i još dvije kao nekakav podatak o vremenu i ljepoti tih mahala.

Vidite šta se pravi. To je takav jedan primitivizam. Mi smo decenijama u jednom sistemu uništavali našu baštinu, stidjeli smo se svoga naslijeđa. I sve pod izgovorom da idemo u novu budućnost. Najtemeljniju koju BiH, kao fizički i evropski prostor, ima jesu stećci. Taj srednjovjekovni spomenik – to je nešto najvrednije što imamo, to je nešto što Evropa vidi kao naše najautohtonije. A od 100 nekropola njih 90 zarovane su u zemlji i ne može im se prići. Treba svijet da nam dođe i to otkopa i pokaže.

To je jedan potpuni varvarizam. Ma nije ni varvarizam, nego jedna lijenost, i taj naš odnos prema istoriji i baštini. Mi imamo vrijedne i prelijepe stvari koja je ova skromna bosanskohercegovačka civilizacija ostavila. Ostavila je poneki most, poneki Počitelj. Sve je to malo, nemamo mi toga puno. To Sarajevo moglo je biti jedno svjetsko čudo od grada koji je nastao u toj kotlini i gradio se kroz vijekove. Mi smo sve to uništili. Samo čekaju da sruše stare kuće i izgrade nove.

I te familije, begovske, nemaju nikakav osjećaj prema naslijeđu. Grade nove balkone, nove prozore, i to sve u samom jezgru tog istorijskog Sarajeva. Mi smo jedna rijetka civilizacija koja je srušila jednu novu. Mi smo se smijali Vučuroviću, koji je rekao “Napraviću bolji i stariji Dubrovnik.” Tako smo i mi napravili čaršiju – stariju i bolju. Nevjerovatno – srušili smo ono što je bilo esencija tog starogradskog trgovačkog ansambla, jer je svaka radnja bila drugačija – viša, niža, šira, jednostavno drugačija. Sve su to bile rukotvorine i oni su to srušili i napravili sve iste.

Izvor: Al Jazeera