Samodoprinosi: Kako su Sarajlije gradile Sarajevo

Sarajevske gradske vlasti žele zaštitti prava na korištenje imena grada i sve to naplatiti (Arhiva)

Priča o samodoprinosima u Sarajevu svojevrsno je svjedočanstvo o euforiji stanovnika jednog grada da ga oplemene, izgrade i u svakom pogledu učine mjestom ugodnog življenja. Sarajlije su doprinosile gradu tri decenije, uglavnom dobrovoljno se odričući dijela zarade, tzv. samodoprinosa, koji su realizirani u pet ciklusa. 

Listajući stare brojeve dnevnika Oslobođenje evidentno je da su nakon Drugog svjetskog rata, politikom iseljavanja sela, gradovi postali pretrpani. Time su i škole postale pretijesne i izgradnja dodatnog prostora bila je jedna od glavnih tema ovog lista iz Sarajeva.

Podaci Federalnog zavoda za statistiku kazuju da je 1953. godine u glavnom gradu BiH na evidenciji bilo 208.795 stanovnika, dok ih je osam godina kasnije, prema popisu stanovništva, bilo 277.615. Postojeće škole nisu mogle primiti sve učenike. Stoga su sredstva od dopunskog doprinosa usmjerena u izgradnju novih i proširenje postojećih škola.

Gradsko vijeće Sarajeva je 1961. godine donijelo odluku o izdvajanju iz ličnih dohodaka po stopi od pet posto svakog zaposlenog građana kao dopunski doprinos budžetu grada. Ova odredba važila je do konca marta 1965. kada je Gradsko vijeće donijelo odluku o njenom ukidanju zaključno sa prvim januarom te godine. Sredstva koja su prikupljenja u prvom tromjesječju, trebala su biti vraćena do kraja te godine. Izgrađeno je 16 novih osnovnih škola i 154 dopunske učionice u već postojećim školama.

Naselje za pristiglo stanovništvo

Koliko se zapravo vodilo računa o kvaliteti onoga što je izgrađivano ilustruje anegdota prije šest godina preminulog Daneta Olbine (gradonačenika Sarajeva od 1948. do 1955.  godine), koji je u jednom razgovoru kazao da je u to vrijeme napravljeno i prvo naselje za pristiglo stanovništvo u grad – Švrakino selo. Prisjetio se da je tada Josip Broz Tito posjetio glavni grad, u to vrijeme Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Domaćini su bili ponosni što su u prilici pokazati mu to novo naselje. Tito ih je, pričao je Olbina, pohvalio za učinjeno i rekao: “Nemojte više raditi ovako”, u smislu da trebaju se raditi kvalitetnije zgrade. 

O prvom izdvajanju građana, koje možemo nazvati pretečom samodoprinosa, odlučivale su tadašnje vlasti. No, već o prvom samodoprinosu građani su se imali priliku izjasniti referendumom: Građani Sarajeva 25. septembra 1966. godine glasali su za mjesni samodoprinos za unapređenje školstva. Tada je 63,26 posto Sarajlija izrazilo spremnost da jedan posto prosječnog ličnog dohotka do 31. decembra 1968. godine izdvaja za unapređenje školstva. Prvi samodoprinos bio je namijenjen unapređenju školstva i realiziran je od 1966. do 1968. godine. Sarajevo je u međuvremenu raslo: prema popisu iz 1971. godine imalo je 359.448 stanovnika.

Referendumom u decembru 1972. Sarajlije su se izjasnile za uvođenje drugog mjesnog samodoprinosa od 1973. do konca 1976. godine izdvajati jedan posto mjesečnih primanja. Sredstvima ovog samodoprinosa trebala je biti izgrađena gimnazija na Ilidži, novi dispanzerski centar u Hrasnom, porodilište na Jezeru, Hitna pomoć ili Traumatološka klinika te rekonstrukcija vodovoda.

Kada se počelo s realizacijom drugog samodoprinosa osnovana je Skupština mjesnog samodoprnosa, čiji je zadatak bio upravljanje sredstvima prikupljenim od samodoprinosa građana.

Kampanja za samodoprinos

U pripremi za realizaciju trećeg samodoprinosa putem Oslobođenja napravljena je svojevrsna kampanja. U rubrici ‘Sarajevska hronika’ svakodnevno je objavljivan moto „Mi gradu – grad nama“ i pored njega je obavezno pisalo: „Od samodoprinosa iz 1972. godine ubiremo plodove. Očekujemo da se i pred zgradom novog porodilišta presječe vrpca, pa da istovremeno i na ova odricanja i vlastita ulaganja koja će ovaj grad i život u njemu, nama budućim generacijama, učiniti ljepšim i sadržajnijim“. U kampanju su bili uključeni i radnici privremeno zaposleni u inostranstvu koji su „pozdravljali realizaciju utvrđenog programa i obećavali pomoć.“ Svakodnevno su rađene ankete sa građanima koje su objavljivane u navedenom dnevniku. 

Dok se realizacija drugog samodoprinosa privodila kraju, pokrenuta je inicijativa za raspisivanje referenduma koncem 1976. godine za uvođenje novog samodoprinosa kojim bi građani izdvajali sredstva od ličnih dohodaka po stopi od 2 i 2,5 posto.

Od prikupljenih sredstava trebala se finansirati izgradnja 15 gradu potrebnih objekata. Planirano je bilo da će se od sredstava iz trećeg samodoprinosa izgraditi gradski autoput, novi gradski kanalizacioni kolektor, urediti i zaštititi izvorište pitke vode u Bačevu i zamijene dotrajale instalacije u starom dijelu grada, modernizuje služba hitne pomoći, napravi druga traka ulice Vojvode Putnika, rekonstruišu zgrade Narodnog pozorišta te Akademije likovnih umjetnosti, izgradi Spomen-park Vraca, izgradi gradsko kupalište na Skenderiji, urede rekreacioni sportski centri „Koševo“ i „Grbavica“, napravi moderna zgrada Narodne biblioteke i Arhiva SR BiH, sportska sala i srednjoškolski centar u Vogošći, otvoreni bazen na Ilidži i gradsko kupalište na Bentbaši.

Bitno je istaći da je republički Zakon o samodoprinosu stupio na snagu u decembru 1977. godine. Iste godine usvojeni su zakoni i u drugim republikama SFRJ.

Iz tog vremena o euforiji davanja i stvaranja govori i svjedočanstvo Daneta Maljkovića (gradonačelnik Sarajeva od 1973. do 1975. godine). Pričalo se tada o pripremama za kandidaturu Sarajeva za zimske Olimpijske igre te da su u konkurenciji sa Bosancima bili Japanci, koji su u lobiranju za organizaciju ove manifestacije odgovornima poklanjali automobile Honde. Predstavnici Sarajeva tokom lobiranja poklanjali su tkane torbice sa Čaršije i flaše domaće rakije. „Bilo smo svjesni japanskog lobiranja, te smo ovo svoje pomalo stidljivo predali,“ pričao je Maljković. Ishod je poznat: Godine 1978. Sarajevu je povjerena organizacija Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Tada se počelo razgovarati o izmjeni rokova i sadržaja izgradnje sportsko-rekreacionih centara predviđenih Programom samodoprinosa.

Do kraja 1981. (u Sarajevu je tada živjelo 448.519 stanovnika), sredstvima samodoprinosa rekonstruisana je zgrada Narodnog pozorišta, služba Hitne pomoći, druga traka ulice Vojvode Putnika, rekreaciono-sportski centar Vogošća, te Spomen-park Vraca. Nastavljena je izgradnja gradskog autoputa, dogradnja vodovodnog i kanalizacionog sistema. Odustalo se od izgradnje rekreaciono-sportskog centra “Grbavica”, Narodne i univerzitetske biblioteke i Arhiva SR BiH (idejno rješenje je urađeno), otvoreni topli bazen na Ilidži, revitalizacije područja Bentbaše, gradskog kupališta Skenderija i dionice autoputa od Pofalića do spoja na autoput Zenica-more. Neutrošena sredstva preusmjerena su u izgradnju Spomen-parka Vraca, Akademiju likovnih umjetnosti i dogradnju vodovodno-kanalizacionog sistema. Nerealizirani i izmijenjeni plan, Skupština Grada obrazložila je porastom cijena i poskupljenjem radova te je stoga od planiranih 15 objekata urađeno osam. I danas, Arhivu Bosne i Hercegovine moguće je pronaći kvalitno odštampan projekat, nikad izgrađene, republičke biblioteke i arhiva.

Dr. Juraj Martinović (gradonačelnik Sarajeva od 1989. do 1991.) autorici ovog teksta objasnio je da su građani bezrezevno podržavali samodoprinose kojim se izgrađivanja infastruktura, jer to je direktno uticalo na kvalitet njihovog života.

Samodoprinos i za Olimpijske igre

Realizacija četvrtog samodoprinosa planirana je od 1982. do 1985. godine. Prije raspisivanja referenduma za četvrti samodoprinos vođene su mnoge rasprave. Prema Odluci o raspisivanju referenduma samodoprinos od 2,5 posto uveo se na čiste lične dohotke i ostala primanja iz radnog odnosa, na sve vrste penzija, katastarski prihod od poljoprivrede i čisti lični dohodak od samostalnog vršenja privrednih i neprivrednih djelatnosti; jedan posto na lična primanja korisnika dječijeg dohotka; pet posto na autorske honorare i deset posto na primanja po ugovorima o djelu.

Planirano je da se tim samodoprinosom dogradi vodovodni i kanalizacioni sistem, razvoj saobraćaja – izvršena je rekonstrukcija tramvajske pruge od Tehničke škole do Veterinarskog fakulteta, izgrađena električna podstanica na Dolac Malti, obavljen dio radova na dovršetku gradskog autoputa od ulice Hasana Brkića do tunela Koševsko brdo. Završen je tunel Koševsko brdo, izgrađen nadvožnjak i spoj ulica Hasana Brkića i Stjepana Tomića. Nabavljeno je 30 zglobnih tramvaja, izgrađena je linija za servisiranje autobusa u Karlovačkoj ulici, izgrađen zaobilazni put trasom uzane pruge od ulice Ivana Krndelja do Korije, rekonstruisano niz gradskih saobraćajnica u sklopu priprema za uvođenje trolejbusa. Nabavljeno je šest ‘solo’ i 10 zglobnih trolejbusa iz Čehoslovačke i deset zglobnih trolejbusa iz Skoplja. Dio novca preusmjeren je za učešće u izgradnji dijela objekata ZOI ‘84. (ledena hala na „Skenderiji“, infrastrukturni objekti na olimpijskim planinama Igmanu i Bjelašnici), te dovršenje Traumatološke klinike, kao i objekata od posebnog interesa za razvoj svake od deset udruženih opština. Naknadno je odlučeno da sredstvima od samodoprinosa napravi se i dio gasovoda.

Četvrti samodoprinos Skupština grada Sarajeva ocijenila je kao najbolje do tada realiziran. Peti samodoprinos za zapošljavanje i zdravstvo realiziran je od 1986. do 1990.

Planirano je bilo da se petim samodoprinosom većina sredstava investira u zapošljavanje a dio u zdravstvo. Na referendumu 91,14 posto građana izjasnilo se ZA samodoprinos. Iste godine pored priprema za izgradnju kliničkog centra Koševo i drugih zdravstvenih ustanova (planirane su adaptacije više starih zgrada domova zdravlja i napravi jedna nova na Mojmilu – Dobrinji, opreme apoteke, ambulante…) realizovana su 24 investiciona programa i izgrađeno osam studija u okviru programa dodatnog zapošljavanja. Međutim, tih godina evidentna je i inflacija tako da je to u mnogome požurivalo realizaciju Programa samodoprinosa.

Godinu prije početka ralizacije mjesnog samodoprinosa, prema pisanju periodičnog časopisa Naši dani (br.934) Skupština SRBiH donijela program mjera i aktivnosti za ostvarivanje zapošljavanja u Republici u tekućem srednjoročju u kojima su detaljno utvrđeni i kriteriji za realizaciju sredstava zajma za zapošljavanje čija je ideja rođena godinu dana ranije. Znači uz mjesni samodoprinos u to vrijeme bili su aktuelni i zajmovi za zapošljavanje.

Pratili su se tokovi novca i „polagao račun“ građanima koji su ga izdvajali. Tako je iz u arhivskoj građi vidljivo da su u toku druge godine samodoprinosa sa programima zapošljavanja se kasnilo dok su ulaganja u zdravstvo realizirana po planu. U trećoj godini samodoprinosa bilo je jasno da ako se želi realizirati program zapošljavanja trebala su se usmjeriti sva sredstva ali ulaganje u zdravstvo određeno je kao prioritet. Do kraja ovog samodoprinosa nije u potpunosti realizirana izgradnja kliničkog centra, odustalo se od izgradnje domova zdravlja Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Ilijaš, te još tri ambulante.

Sredstva od samodoprinosa usmjerena su i za „spas“ od stečaja pojedinih preduzeća, poput Sateksa. Predsjednik Izvršnog odbora Skupštine grada Bogdan Karišik je 1989. godine inicirao prijedlog da se postojeći samodoprinos produži ili da se raspiše novi. U zadnjoj godini samodoprinosa na sredstva za dodatno zapošljavanje imala su i privatna preduzeća. Prema zadnjem popisu 1991. godine u Sarajevu je živjelo 527.049 stanovika što je više nego duplo u odnosu na broj kada su započela prva davanja Sarajlija gradu. U međuvremenu izgrađeni su objekti i infrastruktura koju Sarajlije i danas koriste. Naslijedili su to onih koji su voljeli i davali gradu, te vizionara koji su ga vodili.

Izvor: Al Jazeera