San majke Nataše

Goran Čengić je preživio strijeljanje, pa je ,kako su kasnije prenijeli neki izvori s Grbavice,a na osnovu onoga što je sam Vlahović kazivao, sam sebi ranu zamotao od pocijepane košulje (Arhiva)

Prije nekoliko dana je na jednoj od televizijskih stanica u regiji emitovan dokumentarac o Goranu Čengiću, bh. rukometašu kojeg je 15. juna 1992. godine ubio ratni zločinac Veselin Vlahović Batko.

U srcu njegove majke Nataše Zimonjić Čengić njen sin je živ.

“Ponekad se postidim, pa i naljutim na samu sebe, bude mi žao Roćka, (drugi Natašin sin, op.a.), jer nikako ne mogu odgurnuti od sebe to što se dogodilo Goranu, i to mi je najvažnije na ovome svijetu”, govori Zimonjić-Čengić, koju, pomalo, počinje i iritirati sve češće ukazivanje na to da je Goranov herojski čin (ubijen spašavajući drugoga) nedovoljno vrednovan u Sarajevu. Na to se ukazuje i u pomenutom dokumentarcu.

“Znam da Goran ništa nije radio zbog priznanja. I njega bi možda ove priče i vrijeđale. Nisam tu ekipu mogla odbiti, prije svega zato jer sam čula da je glavni autor osoba koja je pomogla mnogim ljudima, a i sama sam se uvjerila u njegovu brižnost, ali, iskreno, jedino što bi me danas moglo još obradovati bilo bi to da sportska dvorana na Grbavici ponese Goranovo ime. To je moj san. Dobro, jedan rukometni turnir nosi njegovo ime, ali sport općenito je dio života mladih, i svako od njih bi dolazeći u tu dvoranu makar jednom se upitao: a zašto se ona baš tako zove”, kazuje Nataša, koja je za sinovljevu smrt saznala na drugoj strani Miljacke, u dijelu grada kojeg su držale pod kontrolom legalne snage Armije BiH.

Šifrovani rječnik

Goranov stan je bio u dijelu okupiranom od srpskih snaga tzv. srpske republike, na Grbavici. Njegova supruga je sa sinovima bila otišla u Beograd, a i Goran je planirao napustiti naselje, o tome je šifrovanim rječnikom govorio majci u posljednjem njihovom telefonskom razgovoru, ali otići u to vrijeme bilo je ravno podvigu.

Mnogi su mu savjetovali da do tada za svaki slučaj skine pločicu s vrata i da umjesto Čengić stavi Zimonjić, djevojačko prezime njegove majke, čiji je bliži predak, brat njenog djeda, nadaleko poznati mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, kojeg je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, i povodom čije smrti u Jasenovcu 1941. godine postoje mnoge priče.

 No dio njih je pisan s dozom ostrašćenosti, isključivosti, ističe Nataša.

“Petar je bio brat moga djeda Stevana, vrlo uvažen, pa i kada je odveden u logor mnogi tadašnji odličnici su počeli agitovati da se pusti na slobodu i brzo je stigla naredba da bude oslobođen. No, kada su mu rekli da može ići, Zimonjić je svoje krvnike pitao: ‘Dobro, mene ćete pustiti, a šta će biti s ostalim zatočenim?’ Ustaški zapovjednik ga je smrknuto pogledao, preporučivši mu da se ne brine za druge, nego da iskoristi šansu i sam se spasi, ali on nije htio, i tražio je, što se često zaboravlja, oslobađanje ne samo Srba, nego svih logoraša, a tu je bilo i muslimana, i katolika antifašista i drugih. Prema nekim tvrdnjama, bacili su ga u živi kreč. Za grob mu se ne zna”, kazuje Nataša, čiji sin Goran će, puno godina poslije, izgubiti život na sličan način. (Kasnije je saznala da su Petar Zimonjić i njen budući muž jedno vrijeme bili u istoj ćeliji logora.)

Kada je Veselin Vlahović Batko u jednoj od svojih smrtnih misija u kojima je istjerivao ljude iz domove, na “isljeđivanja”, a sa kojih se rijetko ko vraćao živ, poveo i starog profesora Husniju Ćerimovića, čuvši da se nešto dešava, Goran je otvorio svoja vrata i povikao na Vlahovića: “Šta to radiš, vidiš li da je čovjek bolestan?”

Vlahović ga je malo bolje pogledao i promrmljao: “A, evo i jednog Čengića.”

Uskoro se i Goran našao u gomili onih koje su Vlahović i njegovi saborci iz interventnog voda vodili prema štabu, krilatici koja je najčeše značila likvidaciju.

Sutradan, ponovo je Vlahović otišao na tu trebevićku padinu, gdje je zajedno s Goranom ubio više od deset Grbavičana. Instinkt zvijeri mu je govorio da bi neko od žrtava mogao biti živ i bio je u pravu.

Goran je preživio strijeljanje, pa je, kako su kasnije Nataši prenijeli neki izvori s Grbavice, a na osnovu onoga što je sam Vlahović kazivao, sam sebi ranu zamotao od pocijepane košulje. Vlahović je po drugi put pucao i ovaj put ga ubio.

Džemper iz Visokog

Kada je nakon rata Nataša otišla u visočku mrtvačnicu na identifikaciju posmrtnih ostataka za koje se vjerovalo da su s Grbavice, iz Kovačića i s Vraca, kaže nam, čim je stala pored jedne hrpe kostiju nešto u njoj se uzburkalo.

“Odmah sam znala da je to moj Goran. Osjetila sam to. A onda sam vidjela da je pored kostiju bio i komadić džempera, onog kojeg je Goran gostujući sa rukometašima iz Bosne kupio u Visokom. Jako je volio taj džemper, i, eto, džemper je bio jedan od najsigurnijih dokaza da je to on”, govori Nataša.

Ferid, kojeg su svi zvali Fićo po njegovom ratnom nadimku, i Nataša imali su tri sina: najstarijeg, Gorana, rođenog 1949. godine, Rodoljuba (1956.) i dvije godine mlađeg Igora.

Rodoljub je u ranom djetinjstvu prebolio meningitis, što je ostavilo velike posljedice, i jedini je danas živ. Bio je kumče nekadašnjeg visokog funkcionera i revolucionara Rodoljuba Čolakovića, po kojem je dobio i ime. Goranu su dali ime po pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću, čiji život je okončan u jednoj od jama u toku NOR-a 1941.-1945.

“Puno simbolike me prati. Htjeli smo pokazati da će s životom našeg sina, Goranova svaka jama postati ružna prošlost, a da će ostati samo sjećanje na Gorana pjesnika, i, eto, kao da je to ime prizvalo novu jamu, u kojoj je završilo i naše dijete”, govori Nataša, čija majka je porijeklom iz Crne Gore, kao što je i Goranov ubica.

Natašina baka po majci je bila rođena sestra posljednje talijanske kraljice, udate za kralja Emanuela, a njihove veze s crnogorskim dvorom su vrlo bliske. Natašina prabaka, po majci, rođena je sestra crnogorske kraljice Milene Petrović, supruge kralja Nikole Petrovića Prvog.

Uzeli su se kada je njoj bilo 13 godina, a kada joj je bilo šest godina njihovi roditelji su ugovorili taj brak. Nikola ju je jako volio. Bila je vrlo lijepa žena, kao što je i Nataša, s kojom, dok razgovarate, čini vam se, s koje god strane krenete da ćete nabasati na nekog kralja, ili, makar, princa.

Njena baka je bila tetka kralja Aleksandra, i još se u Gacku prepričava da, kada je kralj jednom prolazio tim krajem pa htio navratiti tetki, ona nije htjela izaći pred njega. Jer malo prije toga bili su donijeti neki zakoni na osnovu kojih je i ta porodica ostala bez velikog dijela svoje imovine.

Ponosna tetka je ostala u maloj kući, koja im je bila preostala, dok je njen sestrić, kralj, sjedio u avliji i pio kafu. Vrativši se u Beograd, hitno im je poslao pare da naprave novu veću kuću i tako je nastalo zdanje u centru Gacka, sa čijeg prozora je jedne ratne godine mlada Nataša posmatrala partizansku kolonu kako ulazi u grad. Predvodio ju je na konju stasiti komandant. Vidjevši ga, Nataša je šapnula sestri: “Ako se budem udavala, samo ću za njega!”

Kasnije je saznala da je i Fićo, jedan od najbližih Titovih saradnika još iz doba predratne ilegalne komunističke borbe, podigao pogled prema tom prozoru i ugledavši lijepu djevojku pomislio: “Ako se ikad budem ženio, samo će ona biti moja supruga.”

Puno godina poslije, u doba Informbiroa, kada su Natašu partijski drugovi i drugarice prisiljavali da se odrekne supruga”jer je očito zastranio”, ona to nije htjela ni po koju cijenu.

“Moj otac mi je rekao, udaješ se, to je tvoj izbor i to je za uvijek, i u dobru i u zlu da budete”, napominje Nataša.

Šta je ova plemenita gospođa sve pretrpjela tokom dva Fićina boravka na ‘prevaspitavanju’, oba duga po 3,5 godine, to samo ona zna. Kaže da je tek nedavno, gledajući neki dokumentarac o Golom otoku, shvatila zašto njen muž nije pričao o tim danima. Ni riječ iz njega nikada nije izašla.

Nakon posljednjeg rata, kada su nakratko bili otvoreni udbaški arhivi otrčala je da vidi šta ima u Fićinom dosijeu, za šta su ga sve optuživali. Ništa nije našla. Bilo je očito da su ostavljeni samo probrani dokumenti, a i iz njih je zaključila da su ga mnogi pratili, da su im i neki njihovi kućni prijatelji dolazili po zadatku Partije.

Uzbuđena i drhtava, u hladnoj prostoriji MUP-a, prelazila je polako preko njihovih imena i na kraju je odlučila – nikome ništa neće reći. Svako neka nosi svoju savjest.

Elita i tačkice

“Mog Fiće više nema, otišao je razočaran s teretom raznih podvala, podmetanja, laži. Jedna od njih, a koja se i danas čuje, odnosi se na navodni Fićin naum, kao prvog gradonačelnika Sarajeva, da sruši Baščaršiju. I, iako sam ja sto puta argumentovano demantovala ovu priču, ona opet nekako pronađe svoje mjesto pod suncem, nikako ne shvatam kome to odgovara i zašto”, govori Nataša, prisjećajući se početka stradanja njenog supruga.

Zapravo, ko bi sada tačno znao kada je stvarno to bilo, jer Fićo nikako nije mogao podnijeti to da nekadašnji drugovi vrlo brzo postaju “crvena buržoazija”.

“Žensko, ko’ žensko. Obradovala sam se magacinima u kojima je tadašnja komunistička elita na tačkice takođe mogla kupovati kvalitetniju robu i odmah sam zamislila kome ću šta nabaviti, ali Fićo mi je strogo naredio da tamo ne idem. Njega su nosili čisti ideali, nikada nije htio ni za sebe ni za svoju porodicu bilo kakvu privilegiju, radio je sve pošteno i bio jako osjetljiv na nepravdu. Možete zamisliti kako mu je bilo kada mu je Aleksandar Ranković pred Titom i pred cijelim tadašnjim rukovodstvom, ovdje u Sarajevu, zamjerio da je u Komitetu sakupio najviše ‘Turaka'… Bila sam na toj večeri. Fićo je skočio, uhvatio ga za košulju i tražio izvinjenje. Tito ih je razdvojio, ali od tog dana naš život više nije bio isti kao dotad”, priča Nataša.

Fićo je bio grafičar prije Drugog svjetskog rata i prilikom obilježavanja prošlogodišnjeg 25.000 broja Oslobođenja imala sam čast ispraviti makar jednu nepravdu prema tom čovjeku. Naime, u mnogim zbornicima, dokumentima, enciklopedijama govori se o prvim grafičarima Oslobođenja, onima koji su učestvovali u pravljenju prvog broja, koji je izašao 30. augusta 1943. u Donjoj Trnovi. Nikad se ne navodi Ferid Fićo Čengić.

“Izbrisali su ga čak i sa nekih fotografija i to ga je jako pogađalo. Jednom, kada su prošle golootočke godine šetali smo Obalom i pred nas je izletio čovjek, koji je Fiću dok je bio u zatvoru nemilice tukao, najviše ključevima. Pao je pod Fićine noge i molio ga za milost. Fićo ga je samo mimoišao i o tome nismo progovorili više ni riječi. Naravno da je sve to uticalo i na odrastanje naše djece, pa i na Gorana, koji je bio vrlo osjetljiv, brižan. Volio je slikarstvo, ali je završio potpuno drugu školu. Rukomet je bila njegova velika ljubav i često je s suigračima dolazio u naš stan a ja sam im pravila palačinke. Vrlo je patio zbog toga što oca nije bilo pored njega u najranijem mu djetinjstvu”, govori Nataša, a o tome koliko je Goran bio nježan mnogo kazuju i njegova pisma iz vojske.

“Nekidan sam čitala jedno od njih i uzdisala. Svakoga koga je poznavao on je spomenuo, pitao za sve, slao pozdrave svima, ali on to nije radio zato što mu je bilo dosadno, nego zato što ga je zaista svako interesovao. Sa putovanja bi se uvijek vraćao s poklonom i uvijek je imao osmijeh na licu”, kazuje Nataša.

Kada je umro Igor od leukemije, u gimnaziju je tada išao, Goran je dovukao ogromni kamen iz Jablanice za Igorov grob. Rekao je majci da je danima dolazio u kamenolom i pratio rad mašina.

“Čim se pojavio taj kamen, znao je da upravo njega čeka. Potom ga je sam obrađivao, dao mu oblik. Bio je ushićen njegovom ljepotom, kao i svakom drugom ljepotom. Tada nije mogao ni slutiti da će od 1999. godine, nakon što je pronađena grobnica na Trebeviću, to biti i njegovo posmrtno obilježje”, priča Nataša.

A u toj istoj godini, njegov ubica Veselin Vlahović je u podgoričkom zatvoru Spuž izdržavao kaznu zbog nekog manjeg krivičnog djela i, kako je prijetila opasnost da će ga pustiti uskoro na slobodu, počela je velika bitka bh. vlasti (kantonalnog tužioca Mustafe Bisića) za Vlahovićevo izručenje BiH.

Crnogorski pravosudni organi su se pravdali da to Ustav SRJ ne dopušta, što nije bilo tačno. Postojala je mogućnost izručenja, ali je zato trebao pristanak vrha.

Nataša Čengić je tada iskoristila boravak crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića u Sarajevu kada mu je uručeno njeno pismo i uskoro je dobila i Đukanovićevo obećanje da će učiniti sve što može.

Oslobođenje je 16. juna 2001. godine donijelo i tekst o posredovanju Svetlane Broz oko Vlahovića. Broz (koja je u međuvremenu postala dio nevladine organizacije “Gariwo” i koja je Goranu posthumno 2013. godine dodijelila priznanje za građansku hrabrost, što je isto učinilo i Gradsko vijeće Sarajeva godinu kasnije) tada se zalagala za to da se Vlahoviću sudi u Podgorici, a kritikovala je bh. vlast što su se tome suprotstavljale. Osamnaestog juna, Vlahović bježi iz Spuža.

Kada je ovaj zločinac uhapšen 2010. godine u Alicanteu, u Španiji, i izručen BiH, a onda osuđen prvostepenom presudom na 45 godina zatvora, koja mu je smanjena za tri godine, Natašu je sve to boljelo. Kao da joj po živoj rani so se posipa.

Dobri doktor Bogdan

“Nema kazne za njega, ali pitam se: zašto se samo govori o Vlahoviću? Kao da je jedino on činio zločine na Grbavici, kao da je rat bio incident u kojem je učestvovalo samo jedno lice! Ne, Vlahović je bio samo alatka u moćnim rukama, a mene boli to što se ne pominju njegovi naredbodavci! Nije onda čudo što odrastaju generacije koje ništa ne znaju, u udžbenicima svako selo ima svoju istinu, a samo je jedna istina. Zato bih voljela da dvorana na Grbavici bude nazvana po Goranu, da se nikad ne zaboravi zlo”, kaže Nataša, čija je sestra Ksenija bila bolničarka iz Titove pratnje. Ubijena je na Majevici, a istinu o tome njihovoj majci je slučajno saopštio tadašnji poznati doktor Isidor Papo.

“Došli su slučajno neki drugovi kod nas, i jedan od njih čim me je vidio rekao je da ga podsjećam na bolničarku Kseniju koju su zaklali četnici. A mi o Ksenijinoj sudbini mjesecima ništa nismo znali. Mama je odmah pala u nesvijest, razboljela se, i uskoro je umrla”, priča Nataša, čiji je blizak rođak i Stevan Zimonjić, poznati srpski revolucionar, ubijen tri dana prije oslobođenja Beograda, o čijem životu je snimljena poznata tv serija u bivšoj Jugoslaviji Otpisani. Vojo Brajović ga je glumio, zvao se Tihi.

Ima Nataša još jednu želju. Njen blizak rođak je bio dr. Bogdan Zimonjić, poznati sarajevski internista i humanista, a o njegovoj posvećenosti medicini najbolje govori ne samo to da je osnivač klinike na kojoj je radio nego i to da je, osjetivši da umire, pozvao svoje studente da vide kako izgleda umiruće srce.

Nataša i ostali iz porodice su se odrekli svog dijela nasljedstva, jer je Bogdanov san bio osnivanje fonda iz koga će se školovati siromašni, nadareni studenti.

Fond je funkcionirao do pred sami rat i mnogi danas poznati doktori primali su stipendiju iz njega. Bila im je važna, kao što nam je rekao dr. Ismet Gavrankapetanović, ne samo zbog sredstava nego i zbog samoga dr. Bogdana.

“Čast je bilo na bilo koji način se povezati sa njim, koji je za nas bio ideal čistote”, rekao nam je dr. Gavrankapetanović.

Nakon rata, Fond nije obnovljen, bila je neko vrijeme uklonjena i Zimonjićeva bista, pa je vraćena na Koševo, u blizini klinike na kojoj je provodio noći i dane, koja je bila i njegova žena i njegova djeca. I ulicu s njegovim imenom ukinuše.

Da, u pravu je Trebinjac Dejan Bošnjak kad kaže da je, od toga da se Srđanu Aleksiću, (inače, vidite sad ovo, Natašinom daljem mladom rođaku), dodijeli ulica, važnije to da zavlada na toj ulici duh što proslavlja herojstvo Srđanovo, a koji je kao i Goran Čengić umro da bi drugi živjeli.

Ipak, bilo bi dobro saznati zašto se pominjana dvorana ne nazva po ovom istinskom junaku naših dana.

Podsjetimo, u Oslobođenju, u istom danu u kojem je Vlahović izručen BiH, potpisan je ugovor o izgradnji dvorane, a Nedžad Koldžo, načelnik Općine Novo Sarajevo, kako tada tako i sada, rekao je novinaru Elvedinu Hromi da je on zato da se dvorana nazove po Goranu, djetetu Grbavice, sportisti visokog kalibra.

“To bi bilo nešto najnormalnije”, zaključio je Koldžo.

I bilo bi.

Izvor: Al Jazeera