Sanovnik bosanskog zavičaja

Novinar i književnik Dževad Sabljaković po rođenju je Beograđanin (Srbija), odrastanju i većem dijelu života Cazinjanin (Bosna i Hercegovina), a trenutnom življenju Parižanin (Francuska). 

Živeći na te tri adrese, još se ne može odlučiti kojoj više pripada, kao ni je li više u novinarstvu ili književnosti, ni kojoj književnosti više pripada: bosanskohercegovačkoj ili srpskoj. 

Piše ijekavicom, a izdaje ga beogradska “Laguna”. Kratko će kazati: “Najradije bih rekao da pripadam jugoslovenskoj književnosti, jer sam najvećim dijelom svog života bio vezan za tu zemlju. Međutim, sada sam negdje između.”

Ovaj je književnik, novinar, putopisac do devedesetih godina prošlog stoljeća bio novinar Radio-televizije Beograd, kad odlazi u Yutel, a kad se i taj projekt u bivšoj državi, Jugoslaviji, raspao, odlazi u Radio Brod, koji pokriva sva ratna područja. Potom odlazi u Pariz, u kojem živi izbjegličkim životom, pišući za medije u regiji. Posljednjih godina vraća se književnosti.

I tu je, ipak, ostao vjeran zavičaju, Bosanskoj krajini, gdje je i počeo književni opus.

Prvim romanom Omaha, kada ga nisu razumijevali, čak ga i odbacivali, ovjekovječio je Bosansku krajinu i uramio je u neurušiv zid.

“Cazin u srcu Bosanske krajine, u BiH, zanimljiv je kraj. U djetinjstvu, kada sam primao prve utiske o svijetu, prirodi, životu, Cazin je bio teška zabit. U toj zabiti našao sam mnogo zanimljivih stvari, upravo i za literaturu. Meni je drago što sam napisao roman Omaha. U toj zabiti desilo se nešto što je u socijalizmu gotovo bilo nezamislivo. Bio je ustanak, bio je seljački ustanak. Trajao je, doduše, jedan dan, ali je bio neka vrsta potresa, kataklizme. Neminovno da mi se to nametnulo, jer sam se sjećao toga”, pojašnjava Sabljaković.

Stari gradovi i ljudi u njima

Smisao njegovog opusa opija mirisom Bosne i Hercegovine, Bosanske krajine, a likovi iznikli iz ovdašnjih prostora i događanja pričaju o vremenima što Krajinom prolaziše u borbi protiv nepravde. “To su”, kaže, “ljudski zapisi o Bosni i Krajini”.

U toj harmoniji prirodnosti, istine i zanosa, usađenih u ovdašnjem čovjeku, nalazi inspiraciju.

“Zbog tog su mu djela”, kazat će prof. Enver Kazaz, “upadljivo komunikativna. Ljudi u njima odmah prepoznaju osjećanja, sudbinu, ali i sjećanja. Omahom je otvorio do tada tabu temu bune u siromašnoj i zaostaloj Cazinskoj krajini 1950. godine. Ta priča o gladnoj godini i represiji u epohi socijalizma u odnosu iskonske individualnosti i nametnute kolektivnosti sukoba proklamovanog i stvarnog bila je književna intonacija postojećih historijskih dešavanja. U drugom romanu Kako ubiti gospodina Frojda polazište je Sarajevski atentat 1914. godine za osobenu vrstu napetog trilera sa obrascima psihološkog romana i vrsne kulturološke priče, koja se opet događa u cazinskom starom gradu Ostrošcu.”

Ambijent stvaran, ostalo je izmišljeno

Sve to sam pojašnjava: “Nemamo pravo da ne govorimo o onome što je naša svakidašnjica. Pitanje tumačenja sadašnjosti u svjetlu poruka i događaja iz prošlosti tiče se suštine moga djelovanja. To je teži put, jer podrazumijeva veliku odgovornost. U romanu Kako ubiti gospodina Frojda, iako je cijela priča fikcija, sreću se u bosanskom zamku u Ostrošcu, u Cazinu, iznad Une, poznati ljudi tih vremena nekoliko dana uoči atentata na Ferdinanda – Sigmund Freud, Gustav Klimt, Stefan Zweig. Mjesto zbivanja je stvarno. Kada dolazim u BiH, prolazim na manje od kilometar od tog zamka, gdje se zbivala ta radnja. Još je jedna ličnost doista stvarna; to je baron Lothar von Berks, koji je tu živio. U mom djetinjstvu još je bilo ljudi koji su ga znali i pamtili. To što sam izmislio u funkciji je iskazane epohe. BiH je tada bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije i na izvjestan način bila je u središtu mnogih događanja. Zato je pojavljivanje ličnosti iz svijeta umjetnosti i nauke (Freuda, Zweiga, Klimta) na neki način normalna stvar. To i jeste bilo moguće, ali moj prijatelj, prof. Bahrudin Beširević, inače historičar, potomak jednog od junaka u samom tom zamku, kaže da je kao historičar ubijeđen da se neke stvari, kada je riječ o epohi, o historijskoj slici, mogu bolje iskazati literaturom nego kroz neku historijsku studiju.“

Kruna rada

Najnovijom knjigom pripovijetki Oni vinuo se u sam književni vrh u regiji. Junaci iz ovih priča prepoznaju se odmah zato što se sreću svuda oko nas, u okruženju neprilika. Tamo gdje se ne živi mirno, negdje na pustoj autobuskoj stanici, u nedođiji, nekom metežu, starim gradovima i porušenim kulama. Ljudi prepoznati po neobičnosti, nečemu zbog čega ne pripadaju pragmatičnoj stvarnosti svijeta.

Književnik Filip David kazat će na promociji u Beogradu da je Sabljakoviću nepravedno izmakla nagrada za knjigu koja je među najboljim objavljenim u prethodnoj godini zato što se ne zna kojoj književnosti pripada: bosanskohercegovačkoj ili srpskoj.

I na kraju, sam će Sabljaković pojasniti gdje mu je zapravo od tri aktuelne adrese, one pariske, pa beogradske i Cazina, dom.

“Sve tri su ravnopravne”, kaže. “Pariz je nešto novo, Cazin i Beograd su mjesta gdje sam proveo najveći dio svog života. Mislio sam da ću sada, u ovim danima, mirno živjeti u Cazinu, u BiH. Međutim, nevolja je u tome što nigdje više nema onog mira koji sam očekivao da ću imati na kraju novinarske karijere. Zato prijateljima Francuzima u šali kažem da sada idem tamo gdje je sigurno. Svi znaju da je ovdje u BiH bio rat, da sam izišao iz BiH. Bio sam u ratu, u životnoj opasnosti. Sada u šali kažem: ‘Idem tamo gdje je sigurno’. A, kada je riječ o Beogradu, u njemu danas ima manje kosmopolitskog, ali nije ga nestalo. Ostalo je nekih damaranja tog Beograda, koji je uvijek bio šarmantan i privlačan.”

Ipak, najradije kaže: “Dom mi je, prije svega, u jeziku i duši. Osjećaš se dobro tamo gdje čuješ svoj jezik i tamo gdje ponovo nađeš prijatelje koji su postojali oduvijek. Tu gdje je jezik i gdje su prijatelji koji se nisu promijenili još od prije rata nego sam ih zatekao iste, i duhom i emocijama i pogledima na svijet, tu je moj dom. I tamo gdje nalazim inspiraciju.”

I tako ovaj književnik već sedmu deceniju slijedi svoju posvećenost Bosanskoj krajini i svoju samoću, izgarajući u toj vatri, uramljujući, tiho i nenametljivo, historiju čovjeka Krajišnika.

Izvor: Al Jazeera Balkans