Oglasi

Sanski Most, grad dijaspore u koji svi rado dolaze

Ljubavi prema Sanskom Mostu ne manjka ni onima koji u njemu žive, ni onima koji su sreću našli u zapadnim zemljama.

Piše: Mladen Obrenović

„Nemoj puno slušati ljude kad budeš dolazio, nego slušaj Sanu. Ona će ti sve reći – i kako da nas nađeš, i kako živimo“, u pjesničkom mi je stilu književnik Amir Talić objasnio kako bez mnogo traženja po geografskoj karti ili pomoći GPS-a pronaći Sanski Most. Savjet je vrijedio. Baš kao i svaki kilometar uživanja u lijepoj bosanskoj prirodi na četiri sata putovanja od Sarajeva. I na kraju puta - Sana, sa svim svojim varijacijama zelene boje.

„Ljudima koji su upućeni na vodu ne ulazi ona u organizam kao potreba, nego i u dušu čovjeka. E, tako je sa Sanom. Doživljavamo je kao majku, a i njen latinski naziv, jer sana znači zdravlje, upućuje da nam samo može dobroga donijeti“, pjesnički će Talić nastaviti, poželjevši mi dobrodošlicu u svom radnom prostoru u Narodnoj biblioteci Sanski Most.

Čim oda dužnu počast Sani, počinje priču o mostu, nekadašnjoj muslimanskoj i pravoslavnoj čaršiji koje je tek odvajala rijeka i koje je spomenuti most spojio.

„Bez obzira što su se dogodile neke ružne stvari u ratu, Krajišnici su pitomi ljudi, bez obzira kojem svjetonazoru pripadaju. U trenucima ratnih kataklizmi u njima se probudi nešto što nije primjereno jednom čovjeku, ali se sve vraća na staro“, kaže Talić.

Dođu da umru u zavičaju

Iako je Sanski Most jedna od bh. sredina koja se nalazi među onima koje imaju negativni prirodni priraštaj, a na jedno rođeno dvoje umre, fotograf Mirza Toljić ukazuje na jedan pozitivan rekord. Prošle su godine slovili za grad s najviše vjenčanja u cijeloj BiH, a samo je u srpnju 126 parova stalo pred matičara.

Ima i objašnjenje za veliki broj umrlih. „Dosta ljudi koji žive u dijaspori ovdje dolazi doslovno umrijeti. Nakon 40-50 godina radnog vijeka dolaze ovdje proživjeti penziju i ono što im je ostalo do kraja života“, kaže.

Dok s prijateljem Senadom Kumalićem, sanskim slikarom, evocira uspomene na prošle dane, sve se vrti oko rijeke. I sâm Kumalić će priznati da živi i u svojim slikama, ali i na rijeci.

„U stvari živim od ljubavi, a ni u jednoj od mojih ljubavi nema love. Sve što me ispunjava su voda i imanje uz nju. Ipak, život je vezan uz financije, pa u školi pokušavam djecu navesti da zagrizu taj lijepi umjetnički kolač“, kaže Kumalić.

Žali se i kako iz klupa pred kojima stoji na kraju svake školske godine „u inostranstvo ode jedan autobus djece sa roditeljima“.

„Vezani smo za inostranstvo bili i prije rata, a tamo nas je 40-50 posto uvijek bilo. Lakše nam je danas otići u Štokholm ili Pariz, bilo koju državu zapadnog svijeta, jer imamo autobuse koji nas ispred kuće pokupe i voze, nego da idemo u Sarajevo ili drugdje na istok“, objašnjava.

Za Sanski Most priča i kako se u njemu „samo od ljubavi može živjeti, ako neko već nije opterećen finansijski“. „Ta ljubav jeste velika, jer prvih pola života odu se napraviti pare u inostranstvo i onda se ljudi vrate i od ljubavi žive, uživajući u životu do njegovog kraja“, slikovit je Kumalić.

Dijaspora donosi novac

Ljubavi prema svom gradu ne manjka niti jednom od mladih ljudi s kojima razgovaram na terasi obližnjeg kafića na Trgu ljiljana. Potvrđuju riječi dvojice umjetnika.

„Većina grada živi od dijaspore i novca koji donesu. Dakle, ne pošalju nego donesu i potroše ovdje. Posla imaju i zanatlije koje im sređuju kuće, i oni koji im uređuju okućnice, jer puno ulažu u njih. Ugostiteljima je dobro jer se ovdje ne može proći koliko ljudi bude tokom ljeta. Sanjani glavni kapital steknu u tih nekoliko mjeseci“, objašnjava Mirza Toljić, 31-godišnji fotograf.

Baš kao i u nekoj od jadranskih destinacija, i u Sanski Most prvi gosti dođu već oko Uskrsa, pa onda za Ramazanski i Kurban bajram, neki čak i za Božić, a najveća gužva uslijedi ipak u vrelim ljetnim danima. Prvi dođu „Skandinavci“, već krajem svibnja, a posljednji „Nijemci“ – krajem kolovoza.

Ljudi kao ključni resurs

„Kao Ivana i mlada političarka zaista nemam nikakvih problema, jer je Sanski Most čaršija u kojoj smo, bez obzira na religijsku ili nacionalnu pripadnost, nekako svi isti“, kaže Ivana Čavlović, studentica prava u Banjoj Luci i vijećnica SDP-a BiH u općinskoj Skupštini Sanskog Mosta.

Iz velike je obitelji. Dvije sestre i dva brata su u dijaspori, ali ona nema namjeru pridružiti im se jer u Sanskom Mostu vidi svoju budućnost.

„Ljudi su ključni resurs ovog mjesta. Svjesni smo odlazaka i da dijaspora raste, ali mislim da nije rješenje da svi ljudi odu. Moramo stvarati sredinu u kojoj treba ostajati“, ukazuje Ivana.

Dijasporu zovu po zemlji iz koje dolaze, no preciznog podatka u koliko zemalja žive Sanjani nema. Zbog toga se radi „baza dijaspore“. Ona će obuhvaćati i one koji su uspjeli u svojim poslovima, pogotovo iz zemalja u koje se išlo i prije rata, a to su Njemačka, Austrija i Švicarska, jer iz njih dolazi najviše novca. A i Krajišnici su „široke ruke“, uvjeravaju me.

Više od informativnog portala

Mirza Toljić nije rođen u Sanskom Mostu, nego je krajem rata došao iz Skender-Vakufa i ostao. Završio je tu osnovnu i srednju školu, oženio se i želi ostati bez obzira na mnoge, čak i vrlo primamljive ponude iz inozemstva.

Ostao je na nagovor svog imenjaka i prijatelja Mirze Kambera s kojim je, uz tehničku pomoć Armina Bahtića, pokrenuo portal inmedia.ba, za koji im kažu da su pravo „ogledalo Sanskog Mosta u svijetu“. Prezentiraju grad na poseban način, objavljujući vijesti, uglavnom pozitivne, i fotografije iz sanske svakodnevice.

„Ovo je mala sredina, pa se na kafi brzo sazna sve što se desilo u gradu. Domaća raja već zna ono što objavimo na portalu, ali dijaspori je to zanimljivo. Jedini smo im stalni i aktivni izvor informacija“, objašnjava Toljić.

Portal je, kako govore, mnogo više od običnog medijskog servisa jer nije samo „šturo prenošenje informacija“, objašnjava Kamber, nego organizacija koja provodi projekte u zajednici, pa su pravili dječije igraonice, čistili grad, obnavljali...

„Čak i kad objavimo da je neko imao dobar urod maline, to je za nas vijest i veoma je čitana, jer to onaj vani prepoznaje da se nešto dešava. Ako vidi da se pozitivne stvari dešavaju, ima priliku i da uloži svoj novac ovdje“, navodi Kamber.

Imao je priliku, nastavlja, ostati negdje drugdje nakon fakulteta. Nije htio. Želio je ostati i, zajedno s drugima, stvarati sredinu u kojoj će svima biti bolje.

„Svjestan sam da niko od nas nije došao na svijet da mu bude tako lako. Ako si nešto lako stekao, lako ćeš i izgubiti jer nećeš to znati cijeniti. Samo treba ljude koji su dobri u nečemu malo više povezati, dati im ideju i da oni u to vjeruju. Ostao sam zato što želim nešto promijeniti, zato što želim stvoriti život u kojem mi neko drugi neće govoriti kako ću ga živjeti“, govori.

Igranje s kamerom

Iako je tek punoljetan, Ajdin Hasanić vrlo zrelo razmišlja. Za 20-ak dana završava srednju školu i već sebe vidi na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ne želi nakon toga preko granice.

„Nije to ni tako jednostavno, niti primamljivo. Volio bih ostati u BiH i nastaviti se igrati kamerom i uveseljavati narod. Kad sam i odlazio kod prijatelja u inostranstvo, shvatio sam da to nije Bosna. Ne mogu tamo snimiti neki događaj da ima taj simbol i duh, taj merak koji ima Bosna kad se sve to snima među našom rajom i ekipom. Trebamo ostati, jer gdje će ovo završiti ako svi odemo“, pita Hasanić.

Njegovo igranje kamerom zapravo je vrlo angažiran rad na projektima koji su korisni široj zajednici, a posebno mladima. Zajedno s produkcijskom kućom Exitmedia radi filmove kojima je osnova svakodnevno ponašanje mladih – odnos prema roditeljima, školi, obavezama – ali na razumljiv način i uz obaveznu poruku.

Harmonična sredina

Mladi kadar SDA Arnel Terzić je najmlađi vijećnik u cijeloj BiH. I on se, nakon završenih studija na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, namjerava vratiti svom gradu.

Dok nabraja sve prirodne ljepote, ali i resurse Sanskog Mosta, priča i o brojnim novim susjedima.

„Među nama nikad nije bilo problema jer smo harmonična sredina koja prihvata sve ljude dobre volje. Najveći resurs koje jedno društvo može imati je snaga u ljudima, intelektualni kapacitet. Zato vlast mora uložiti maksimalne napore da mladima i obrazovanima pruži priliku za rad i život“, smatra Arnel.

„Exitmedia i ja zajedno imamo 80-ak filmova i jedna sam od najpraćenijih osoba na društvenim mrežama na Balkanu. Prati me oko 300.000 ljudi, od toga pola na Facebooku, a filmove su vidjele desetine miliona ljudi. Ponosan sam na sve ovo što sam uradio, na svaki svoj scenarij, i film, i fanove, i roditelje koji su mi kao desna ruka, zapravo najveća podrška, a posebno na Enesa Hotića iz Exitmedije“, govori Hasanić.

Za Sanski Most i njegovu okolicu kaže da je „prava zlatna dolina“, ali i da je treba „trostruko više 'obrađivati' nego što se to čini danas“.

„Teško se živi, baš kao i drugdje u BiH. Ljudi se na sve načine bore da se domognu mogućnosti da se dokažu drugima, jer su vrijedni, i ostvare korist koju će kasnije podijeliti sa ostatkom porodice“, navodi.

Život na relaciji Norveška – BiH

Jedna od onih koji redovito dolaze u Sanski Most je Sanda Hagen, po zanimanju brokerica i dilerica s neophodnim autorizacijama za kupnju dionica na velikim svjetskim berzama. Iako joj je Norveška druga domovina, sad će imati i konkretnog razloga češće dolaziti u Bosnu.

„Angažirana sam na dva projekta – u procesu smo dobivanja zemljišta za izgradnju azila za pse, jer su nezbrinute životinje veliki problem ove države. Drugi je projekt igralište za djecu, pri čemu se obraćam isključivo Sanjanima koji su iselili iz ovog grada. Pokušavam ih angažirati kako bi nešto uradili za svoj grad“, navodi Hagen.

Trudi se, među ostalim, dijasporu malo više probuditi da brine o svom gradu, a „ne samo da dođu i prođu, nego da zajedno urade nešto korisno za grad“. „Ako uspijemo, a imamo dobar projekt, za 15-20 godina problem nezbrinutih pasa bi mogli riješiti“, dodaje.

Sanda Hagen svojim primjerom pokušava spojiti grad i dijasporu da se donese nešto korisno za Sanski Most. U njenom radu sve je transparentno, kažu u gradu, a svaku uplatnicu ona prikazuje. I drugi polako pokazuju interes, jer žele pomoći svom gradu. To su već prepoznali u općinskim strukturama, pa je osmišljen projekt pod nazivom „Transfer znanja i tehnologije“.

„Aplicirali smo za sredstva koja će pomoći u edukaciji kadrova, a to su uzeli kao model za cijelu BiH. Svi pričaju o radnim mjestima, ali kad treba aplicirati sa konkretnim projektom svi traže sredstva za infrastrukturu i komunalije. Jedino smo mi aplicirali za edukaciju“, objašnjava Mustafa Avdagić, načelnik Općine Sanski Most.

Smatra i da je realizacija takvog projekta prilika za mlade, za koje ne želi da i oni postanu dijaspora. Navodi i još 15-ak projekata u realizaciji, također predviđenih za mlade, ali i priča o edukaciji i prekvalifikaciji ljudi zrele dobi. „Sve je to šansa za izlazak iz svega ovoga, jer će investitori doći gdje imaju radnu snagu“, zaključuje Avdagić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.