Šantić: Mostar, sevdah i sevdalinka su neuništivi
Razgovarao: Mladen Obrenović
‘Mostar bi trebao da funkcioniše kao Mostar Sevdah Reunion koji je imao savršen sound. Ukoliko bi se političari dogovorili da zvuče kao bend, mislim da bi Mostar zaista bio sretan, ali i bez tih nekih podjela o kojima se priča’, kaže Mustafa Šantić u razgovoru za Al Jazeeru.
- Nosite jedno slavno prezime, bez obzira što nemate iste korijene, ali na neki način i Vi simbolizirate Mostar. Kao i Vaš prezimenjak nekad davno, tako ste i Vi kroz pjesmu proslavili i svoj grad, ali i sebe. Koliko godi proslavljati ime Mostara po svijetu?
– Kad pričate sa pametnim ljudima, obično kad razgovarate na temu kulture, na temu kulturnih zbivanja u ovom gradu, obično oni kažu da ljudi koji ne ulazu u kulturu, gube svoj identitet. Sasvim slučajno se prezivam Šantić i nemam nikakve veze sa Aleksom koji je obilježio jedno jako fino vrijeme. Jedino što volim jesu njegove lijepe pjesme, a neke su komponovane. Budući da sam profesor muzike, često učestvujem u kreiranju kulturnog menija za ovaj grad i dio sam skoro svih kulturnih zbivanja u Mostaru.
- Sebe nazivate sevdalijom, pa Vas molim za objašnjenje tog pojma, ali i razliku između sevdaha i sevdalinki?
– Potičem iz takve porodice u kojoj se gaji sevdah, a otkako znam za sebe, moja majka pjeva sevdalinke, baš kao i moj otac. Ljudi često brkaju pojmove šta je sevdah, a šta sevdalinka. Sevdalinka je pjesma karakteristična za Bosnu i Hercegovinu, a sevdah je stanje duha. Ne mora to biti stanje duha proizvedeno slušanjem sevdalinke, nego to može biti i kad posmatrate lijep pejzaž, ako gledate dobru sliku i onda ste u stanju sevdaha. Vi i ja smo u jednom stanju sevdaha, na primjer, družimo se i vodimo fin razgovor o lijepim stvarima.
- Dakle, sevdah je nešto više od same pjesme?
– Obzirom da sam dugo godina bio član benda Mostar Sevdah Reunion, tražili smo prijevod izraza sevdah i sevdalinka kad smo napravili prvi CD. Gledano iz arapskog ugla, sevdah je neka tečnost koja kruži ljudskim tijelom i u različitim situacijama izaziva različitu emociju, a to može biti radost, tuga, ponos… Iz bh. ugla gledano, riječ sevdalinka se objašnjava kao muzičko-poetska forma.
‘Žao mi je ugašenog benda’Koliko Vam je osobno žao zbog svega što se u posljednje vrijeme događalo s bendom Mostar Sevdah Reunion?
Nije to bio samo bend, nego muzički pravac, usuđujem se reći i pokret, jer je to bilo nešto što je odjeknulo pozitivno i kod nas, i u svijetu. Oni poslijeratni dani bili su tema za razmišljanje šta raditi poslije rata. Mostar i svako u njemu dočekali su kraj rata u potpunom beznađu, pa su se ljudi počeli baviti pitanjem sta da rade. Mi smo se odlučili baviti muzikom.
U čemu je bila tajna uspjeha?
Na naše su koncerte dolazila i djeca od 10 godina, i starci od 70, pa je i iz tog razloga to bio jedan vrlo uspješan bend. Vrlo je čudno, što se tiče njegovog sounda, šta je ustvari privlačilo ljude. Bila je to je različitost muzičkih tradicija iz kojih potiče svaki član benda, tako da je to sve skupa bio jedan bosanski lonac koji se zvao Mostar Sevdah Reunion. Bilo je prelijepih dana i koncerata, trajalo je to neko vrijeme, a onda su počele trzavice i nije bilo razumijevanja, no ne bih ulazio u to, i bend se definitivno raspao.
Naravno da mi je žao, jer me vežu lijepe uspomene za sve jer je to bilo zaista jedno vrijeme nenormalne kreativnosti. Napravili smo nešto unikatno i svaki pokušaj da se to sve ponovi je nemoguć. Mostar Sevdah Reunion je bio i ostao čist i poseban, naš zvuk.
- Ima li danas sevdaha u Mostaru?
– Jako malo, zaista jako malo. Ovaj nesretni rat je poremetio neke vrijednosti, ali sevdah, niti sevdalinka se ne mogu uništiti. Pogotovo smo to dokazali kroz bend Mostar Sevdah Reunion, kad se sevdalinka podigla iz nekakvog muzičkog taloga. Ona je tad u Mostar ponovo došla, doduše ne na velika vrata jer je stalno postojala, nego se samo vratila. Tako je bilo i sa sevdahom. Čini mi se da se sve odvija u nekakvom pozitivnom, ali jako sporom smislu. Ljudi su malo komotniji za razliku prije 10-ak godina. Definitivno, situacija diktira sevdah.
- Koliko Vam je Mostar inspiracija u glazbenom radu, budući da se umjetnik baš i ne može samo pojaviti i tek tako doći na pozornicu?
– Morate biti u stanju sevdaha da biste nešto donijeli na pravi način, morate pjesmu da doživite i budete u nekom zaista pozitivnom stanju. Nekako mi je sve bilo jednostavnije dok sam bio mlad. Čovjek je mlađi i lakše to podnosi, ali danas čovjek zaista treba odabrano društvo i dobru svirku. Kad me neko i traži, podrazumijeva da će čuti sevdalinku i uživati u sevdahu, jer me ovaj novi folk ne zanima jer nema apsolutno nikakvu umjetničku vrijednost, osim na nekim svadbama i vrlo primitivnim zabavama.
- Ako okrenemo priču na Mostar i ono što mu žele prilijepiti, a to je da nije normalan grad, da je podijeljen nekom rijekom ili bulevarom sa čije su jedne strane ruševine, a s druge sjaj, zanima me kako komentirate te priče?
– Ne mogu da kažem kako postoji ovaj ili onaj Mostar. To ne razumijem. Ljudima koji su ovdje prije rata živjeli, sasvim normalno i sa velikim poštovanjem prema drugim nacijama, bilo je potpuno zanemarivo ko ste, šta se i kako neko zove. Međutim, to se poslije rata promijenilo, pa ako želite biti rodoljub i voljeti svoj grad morate mrziti drugoga. To je, nažalost, tako i to moram reći.
Ipak, profil ljudi sa kojima se družim zaista zaobilazi takve vrste razgovora, takve vrste druženja. Osjećam se pravim Mostarcem i ne želim da uopšte pomišljam o nekakvoj podjeli, mada je to naravno u političkom smislu definitivno podijeljen grad. Zaista se družim s takvim ljudima gdje je to tabu tema.
- Predajete i u glazbenoj, i u muzičkoj školi, ali ono što predajete je jedinstveno, zar ne?
– Uvijek kad me neko pita kako radim u dvije škole – u glazbenoj i muzičkoj, odmah se sjetim Nadrealista kad su objašnjavali kako se na tri jezika kaže čaj, pa Bosanci tu riječ izgovaraju kao čaj, Hrvati kažu malo drugačije i govore čaj, a Srbe uopšte ne razumijemo jer kažu – čaj. Mislim da sam time svime rekao. Muzička i glazbena škola imaju potpuno isti plan i program, samo sto se jedna ustanova zove Glazbena škola Ivan pl. Zajc, a druga Muzička škola prvog i drugog stupnja Mostar. Nema smisla da pričam o razlikama.
- Uvjeren sam da volite svoj posao, ali me zanima je li to što radite ono što ovaj grad može učiniti boljim? Znam da ste među prvima prešli na, uvjetno rečeno, drugu stranu i počeli raditi među, navodno, drugima i drugačijima. Postoji li mogućnost da zajedno s kolegama kroz umjetnost podignete ovaj grad i usmjerite ga na neki novi put?
– Djeca i u muzičkoj, i u glazbenoj školi vjerovatno nemaju pojma da je ovdje bio neki rat koji je učinio pojmove muzika i glazba različitima. Zaista se trudim da djeci kojoj predajem, predajem umjetnost i ništa drugo. To je pod okriljem muzike/glazbe i mislim da ona može biti sredstvo za zbližavanje ljudi. Definitivno mislim da je to pravi put.
Mislim da bi Mostar trebao da funkcioniše kao taj moj bend Mostar Sevdah Reunion koji je imao savršen sound. Ukoliko bi se političari dogovorili da zvuče kao Mostar Sevdah Reunion, mislim da bi Mostar zaista bio sretan, ali i bez tih nekih podjela o kojima se priča.
- Iz serijala Alkemija Balkana pamtim sliku harmonike koju svirate. Podsjeća li Vas, kad je razvlačite, na Stari most?
– Metaforički je to jako simpatično i pravi šlagvort. Onako kad je razvučem i ponovo je sastavim, razvučem i ponovo sastavim, pa kad tu misao prenesem u jedan politički kontekst, čini mi se da se baš takav život i Mostar živi. Krene malo nabolje, pa se vrati, pa krene nabolje, pa se vrati. Baš bih život u Mostaru usporedio sa razvlačenjem mijeha svoje harmonike.
Izvor: Al Jazeera