Šantićev bezvremeni pjev o Emini

Pjesnik se ne postaje, pjesnik se rađa. A to će ti, prijatelju, kazati svako ko je potekao iz Hercegovine. Koliko je ona svijetu dala pjesničkih duša ne možeš nabrojati na prste obje ruke. Među bulbulima što ih je porodilo ovo plodonosno podneblje ime je i onog koji je opjevao sve ljepote Mostara, a posebno jednu, čije se ime pronosi starim mahalama već više od 100 ljeta, onu bez koje je nemoguće zamisliti i sam Mostar: Eminu.

A ko je ona? I da ih ne pitaš, o njoj će ti rado, do u tančine, kazivati dobri domaćini mostarskih sokaka. Ona je, reći će ti, duša tog grada.

Neshvaćeni pjesnik

Godina je 1868. i u Mostaru je, u okrilju stare i ugledne trgovačke porodice Šantić, rođen dječak Aleksa. Radost u kući, radost u komšiluku. Tu, na obalama plahovite Neretve, kao i svaki pravi Mostarac, načinio prve korake, stekao prve ljubavi. Kad je izrastao u naočita mladića, već mu pero bilo u rukama, papir pred njime.

Ono što je snio nije bilo po volji njegovom ocu, Risti, pa ga je, ne sluteći u njemu budućeg pjesnika, obavezao da nastavi tradiciju njegove kuće i od sebe napravi valjanog trgovca. To za mlađahnog Aleksu bijaše veliko i teško breme, ali, ipak, ne htjede se zamjeriti ocu, udovolji njegovoj želji i završi trgovačku školu daleko od svog zavičaja, u Ljubljani i Trstu.

U Mostar se vratio 1883. godine. Otac ponosan. Još mu ponosnija majka Mara. Aleksa ostao isti. Pjesnik.

U kući, osim Alekse, još sedmera usta: četiri brata (Pero, Jakov, Savo i Jeftan) i tri ženska čeljadeta (sestre Staka, Persa, koju oženi Aleksin dobar prijatelj i brat po peru, pjesnik Svetozar Ćorović, i najmlađa među njima, Zorica, koja je vrlo mlada napustila ovaj svijet).

Od njegovog povratka u rodni grad prošle su samo tri godine kad je Aleksa napisao i objavio svoju prvu pjesmu, a već 1891. iz štampe je izišao cijeli svezak pjesama potpisan njegovim imenom. Prvi mu ruku pruža Svetozar Ćorović, čestita i daje podršku koju mu uskraćuje porodica.

U to doba Mostar je polahko počeo cvjetati. U novo ga je ruho svojim graditeljskim zadužbinama ogrnuo gradonačelnik Mujaga Komadina. Grad se počeo širiti, ulice i trgovi, privreda se razvija, a za njom i školstvo, sve odiše napretkom. I stih došao na dobar glas. I Aleksu obuzeo polet, pero mu ne miruje, neumorno piše i pod presu šalje svoje nove pjesme. Po Bosni i izvan nje za Aleksino ime svako je znao.

U hladu jasmina

Aleksin brat Pero, veletrgovac, u visokoj, zidanoj zgradi, poznatoj i kao Kalhana, što se nalazila u neposrednoj blizini Starog mosta, imao je magazu i dobro opremljen dućan. U nju bi Aleksa zalazio kad god bi na poziv brata pritekao u pomoć oko trgovačkih poslova. Bila je naslonjena uz prilaz Sefića sokaku.

A baš u tom sokaku, što se uspinje uz Bjelušine, posljednja u nizu bijaše kuća glasovitog i od svih poštovanog imama Saliha Sefića, u kojoj je tiho odrastalo djevojče, zjenica oka babina, Emina. Čuvao ju je kao malo vode na dlanu, pazio i, kad bi smatrao za shodno, pripratio je kad bi silazila niz strmu kaldrmu do Glavne ulice, sama.

A kako i ne bi kad je poglede krala svakom mladiću, svojom ljepotom plijenila kad god bi izišla iz očeve kuće i svoje lijepo lice pokazala svijetu. Je li, možda, negdje u prolazu, najprije slučajno, a poslije i hotimično, s prozorskog okna bratove magaze pjesnik zapazio Eminu u bašči dok je zalijevala avlijsko cvijeće? Ne zna se.

U trenutku kad ju je vidio imala je nepunih 15 godina. Maksum. Zna se samo da je iz tog viđenja, ma gdje da se ono zbilo, proizišlo nadahnuće neslućenih dubina i pjev koji će Aleksa pod rukopisnim imenom “Emina” predati 1902. u štampu časopisa Kolo.

To nije bila pjesma u obličju po kakvom je danas poznajemo. Ne. Tek nekoliko godina poslije objavljivanja pjesme u spomenutom časopisu Aleksa je nanovo udesio njene stihove i našao joj mjesto u novoj zbirci pjesama. Evo, ovako je, isprva, 1902. pjevana “Emina”:

Sinoć kad se vratih iz topla amama,

Prođoh pokraj bašte Abdula imama.

Kad u bašti tamom gdje miriše igda,

Gdje’no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,

Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,

S kondirom u ruci stajaše Emina.

Ja, kakva je, pusta, tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod Sultana!

Ta, kad bi Sultan za Eminu znao,

Bi, vallahi, za nju, sto robinja dao!

Ta, ljepša je, bolan, od svih šamskih bula,

A bjelja je, beli, od bijelih đula!

Pa još kad se šeće i plećima kreće…

Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…

Ja joj nazvah selam, al’, moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina.

No u zlatan kondir zahvatila vode,

Pa po bašti đule zalivati ode;

Gornjak vjetar duhnu, pa niz pleći puste,

Rasplete joj one pletenice guste.

Zamirisa kosa, zamirisa bašta,

A ja se od derta s dunjalukom prašta’,

Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,

Al’ meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje alčak što za njome crko’!…

Na Suhodolini, u izvedbi hora “Gusle”, građani Mostara imali su priliku prvi put čuti ispjevane stihove “Emine”. Cijela je čaršija o njoj samo lijepo govorila, svi, i muslimani, i katolici i pravoslavni. Aleksu su na ulici sačekivali aferimi.

Nije prošlo mnogo i Emina se udala. Kad je navršila 16 godina, ruku joj je isprosio Avdo Koluder, mladić iz utjecajne mostarske trgovačke kuće. Rastala se s dušom 1960, kad je imala 80 godina. Avdaga joj se na boljem svijetu pridružio 15 godina kasnije, a njihova tijela prekrila je lahka hercegovačka zemlja u golemom Šarića haremu. Nakon Eminine smrti pjesmi su pridodani stihovi Sevde Katice, kojima je toj najpoznatijoj mostarskoj sudbini i zauvijek napisan prikladan kraj.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,

Ostala je pusta bašta od jasmina.

Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,

Pjesma o Emini nikad umrijet neće.

Izvor: Al Jazeera