Oglasi

Sarajevska muzička scena: Rat je hranio, mir sahranio

Bendovi koji su u ratu održali mladost u životu i na granate odgovarali gitarama, nestajali su isto onako kako su i nastajali.
'Sikter' je bio jedan od bendova koji su predvodili sarajevsku ratnu muzičku scenuFacebook

Oštar zvuk udaranja drvene palice o staru Zbirku zadataka iz matematike odzvanjao je hladnom sobom stotinjak metara od linije, povremeno prekidan fijucima metaka i zaglušujućom paljbom iz protivavionskog mitraljeza.

"Samo da se sutra ne provalimo", progovori s neskrivenim izrazom zebnje jedan od četvorice prisutnih, uoči nove runde vježbi na pjesmama koje će biti izvedene u, nema sumnje, punoj koncertnoj dvorani sarajevske "Sloge".

Taj paradoks, u kojem su stotine mladih entuzijasta, od kojih je mnogo njih pravi bubanj vidjelo tek po izlasku na binu, prije toga se uvježbavajući na starim školskim knjigama čiji red za potpalu još nije došao, na ratne strahote odgovarali muzikom i danas važi za neponovljiv fenomen Sarajeva s početka 90-tih godina prošlog vijeka.

Dok je olimpijski grad pod vatrenim omotačem velikokalibarskog oružja iz dana u dan gubio zrak, u njemu su stasavale nove generacije mladih kojima je svaki novi koncert, koji će nekima ujedno možda biti i posljednji, bio prilika da pokažu da život u njemu nikada neće biti ugašen, a ujedno očuvaju sopstveno mentalno zdravlje pod navalom mržnje srednjovjekovnih razmjera.

Bijeg iz užasa u normalan svijet

U sarajevskim haustorima tada su nicali deseci bendova, čiji su članovi duhom bili daleko od gradskog pakla, bliže undergroundu Seattlea ili Chicaga (čije su zvuke mogli čuti u rijetkim prilikama kada je bilo struje), nego putanji metka koji bi ih s neba vratio na zemlju. Ili odveo pod nju.

Sada već kultni koncert "Rock under the Siege", koji je ujedinio tada najbolje i najperspektivnije bendove, predstavljao je vrhunac procvjetale sarajevske ratne muzičke scene, od koje danas, nešto više od dva desetljeća poslije, nije ostalo ništa.

Po običaju, koliko god bismo bili sposobni ni od čega napraviti fenomen, jednako toliko smo ga sposobni uništiti čim se okolnosti promijene. Godine koje su uslijedile nakon rata muzičku scenu u Sarajevu dovele su na ivicu istrebljenja. Bendovi koji su u ratu održali sarajevsku mladost u životu i na granate odgovarali distorzijom iz gitara, nestajali su isto onako kako su i nastajali.

[embed:render:node:305741:right]

"Muzička scena u ratu je bila izvor fantastičnih ideja i energije, koja je nas, tada mlade ljude, održavala u koliko-toliko normalnom stanju. Koncerti u 'Obali' i 'Slogi' su bili neka vrsta bijega iz rata i užasa u neki normalan svijet klubova i izlazaka naveče", prisjeća se Enes Zlatar, pjevač i frontmen benda "Sikter", čije je progresivno zvukovlje, da su okolnosti u društvu bile povoljnije, po svim parametrima, moralo otvoriti vrata najvećih evropskih muzičkih centara.

'Dubioza kolektiv', 'Letu štuke', 'Skroz'

Danas je od grada koji je u bivšoj Jugoslaviji važio za jednu od najplodnijih oaza rock'n'rolla ostala samo sjena i sjećanje, dok su scenu preplavili bendovi s potpuno drugačijim konceptima, onima koji brže i uspješnije otvaraju vrata ljubitelja muzike. Ono što je nekada bilo soft rock, u Sarajevu danas slobodno može ponijeti epitet alternative, jer, u moru melodijskog šunda, to realno i jeste.

Ako izuzmemo nekoliko izuzetaka, poput kontinentalno popularne "Dubioze kolektiv", koja je, opet, svoj put prokrčila inteligentnom upotrebom onoga što najviše "pali" kod Bosanaca i Hercegovaca, zavodljivog i jednostavnog ritma koji nagoni na pokrete i satiričnih stihova s naglaskom na aktuelnoj situaciji, malo je bendova koji su preživjeli transformaciju sarajevske i bh. muzičke scene.

"Realno, osim 'Dubioze kolektiv', sada imamo još samo 'Letu štuke' i 'Skroz'. To su bendovi koji mogu izaći iz okvira države i zato, realno, i postoje, jer ih može slušati i neko izvan granica Bosne i Hercegovine. Oni su uspjeli odgovoriti na mnoge profesionalne zahtjeve i zato mogu svirati na bilo kojem festivalu. Sviđalo se to nekome ili ne, 'Dubioza' je napravila strašnu stvar tako što je na svoj način podilazila publici, koja može zaplesati i zapjevati njihove pjesme. No, ako izuzmemo ove grupe, ostalo je dosta siromašno", mišljenje je Damira Nevesinjca, nekadašnjeg frontmena grupe "Protest", čija je pjesma Sarajevo Feeling, jednostavan satirični prepjev sarajevske ratne realnosti, imala status himne.

Zašto je rat tako obilno hranio sarajevsku muzičku scenu, a mir je gotovo ubio? Zlatar kaže da odgovor na to pitanje treba potražiti u našem današnjem društvu.

'Plastična pjevaljka ispred svjetskog benda'

"U ratu su svi imali šta da kažu, tako da je bilo bendova na svakom koraku, i to odličnih bendova. Ja sam počeo kao član demo-benda osamdesetih, kada je ta scena u Sarajevu bila fantastična i raznovrsna. Ona se krajem osamdesetih polako ugasila, da bi ponovo iznikla tokom rata, bolja nego ikada. Ali, sada, ona je vrlo siromašna. Pošto nema tržišta, mladi ljudi imaju sve manje motiva da se bave muzikom", govori Zlatar. 

[embed:render:node:305746:left]

Činjenica je da, osim što ih samo ne proizvodi, Sarajevo odavno ne može niti ugostiti pristojne koncerte. Dok Zagreb i Beograd važe za centre koji su popularnijim svjetskim grupama često na popisu stanica turneja, glavni bh. grad apsolutno je neinteresantan čak i onim manje značajnim, tako da Sarajlije, kao i Bosanci i Hercegovci općenito, za prisustvo dobrom koncertu moraju preći stotine kilometara.

"Iz ove zemlje je otišlo milion i po ljudi - što u ratu, što poslije rata. Pobijeno je stotine hiljada ljudi. Desile su se migracije unutar zemlje. Nemamo puteve i, realno, kasaba smo u poređenju s Evropom. Nemamo kritičnu masu ljudi koji bi platila kartu od 100 eura, zato što je sistem vrijednosti takav da je logičnije te pare potrošiti u kafani i gledati neku plastičnu pjevaljku, nego platiti kartu za neki svjetski bend. I ima tu još hiljadu razloga", tvrdi Almas Smajlović, čiji je bend "Erogene zone", uprkos tome što je imao mekši zvuk i "pitkije" melodije, također preživio rat, ali ne i mir.

'Ne vidi dalje od mobilnog telefona'

Osim toga, nastavlja Smajlović, publika je postala inertna i "ne vidi dalje od mobilnog telefona".

"Publika se povodi trendovima, koje, opet, nameću mediji. Scena 90-tih je postojala zbog toga što smo još uvijek imali naše medije, koji su bili zainteresirani i otvoreni za nešto novo, progresivno. Bilo je mnoštvo bendova i muzičara raznih senzibiliteta, koji su stvarali bez kompromisa, puni ideja. Svi ozbiljni muzičari su pobjegli iz Bosne i Hercegovine, pa se otvorio prostor da se čuju i neke nove snage, koje su radile punom parom i to je izrodilo mnoštvo bendova", govori Smajlović, koji je današnju situaciju oslikao stihovima Johnnyja Štulića iz Azrine pjesme Prokleto ljut:

Opće grebanje za životni prostor, opći grabež za titule, fakat se ne biraju sredstva, seljačine uvijek u prve redove...

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.