Sarajlija Nino, doktor sa Heidelberga

Nino je u Tokiju radio praksu na Onkologiji, a trenutno piše završni rad i uči za državni ispit (Julia Kuhn)

Sarajlija Nino Fejzibegović ima samo 24 godine, a već je završio studij medicine. Do zvanja doktora dijeli ga samo državni ispit, koji će polagati u oktobru u Njemačkoj. Studij medicine završio je u Njemačkoj, Švedskoj i Japanu, a stažirat će u SAD-u i Švicarskoj.

Uz to sve, Nino govori pet jezika, član je Crvenog križa u Bosni i Hercegovini i bavi se humanitarnim radom. Početkom ove godine bio je u Južnoafričkoj Republici, gdje je radio s najtežim pacijentima, koji nemaju nikakvih prava niti medicinsku pomoć.

U razgovoru za sarajevski portal klix.ba (http://www.klix.ba/vijesti/bih/nino-fejzibegovic-24-je-doktor-medicine-koji-je-radio-i-studirao-na-prestiznim-svjetskim-univerzitetima/150726010) kaže kako je oduvijek znao da će biti doktor. Jezike je počeo učiti rano – njemački već u osnovnoj školi sa svojom sestrom, kada kreće i na razmjenu učenika. Završio je sarajevku Drugu gimnaziju – Prirodni smjer.

“Mama mi je rekla da sam joj obećao, još kada sam bio prvi razred, da ću biti doktor i uspio sam. Išao sam na takmičenja iz fizike, hemije i prve pomoći. Od 14. godine sam u Crvenom križu i sve me je to usmjerilo ka medicini”, priča Nino.

Stipendija na Heidelbergu

Bio je učenik generacije Druge gimnazije, a s obzirom na to daje išao na časove intenzivnog učenja njemačkog jezika i bio najbolji, DAAD ogranak njemačke vlade mu je ponudio stipendiju za studije u ovoj zemlji.

“Upisao sam Medicinski fakultet u Sarajevu jer nisam znao hoću li uspjeti dobiti tu stipendiju. No, nakon dvije sedmice, zvali su me iz DAAD-a i javili da sam prošao i da mogu birati bilo koji fakultet, a da će mi oni platiti sve troškove cijelog studija. To je bio veliki šok i za mene, i moje roditelje, koji nisu ni znali da sam aplicirao. U maju 2009. godine prijavio sam se na Univerzitet u Heidelbergu i primljen sam”, kaže Nino o početku avanture, koja će ga je dovela do zvanja doktora i velikog broja putovanja širom svijeta.

Upisati se na Heidelberg je veliki uspjeh, jer godišnje na tom univerzitetu primaju vrlo malo studenata, a Nino je bio jedini iz Bosne i Hercegovine te godine. Na početku je bilo teško, ali nije odustao i njegova strast prema medicini mu je pomogla da položi sve ispite.

“Znao sam jezik, ali nisam znao medicinske izraze na njemačkom. Prvi ispit je bio iz Anatomije i sjećam se da je nastava počela 3. oktobra, a ispit, koji je bio na 200 strana, bio je zakazan za 18. oktobar. Učio sam dan i noć i spavao po dva-tri sata kako bih ga položio. U svemu su mi pomogli prijatelji, koji su mi objasnili neke riječi koje nisam znao. Poslije mene tu stipendiju je dobilo još naših studenata i svi se pokazali odlično, jer kada dobiješ tu mogućnost da se izvučeš iz začaranog kruga u Bosni i Hercegovini, dobiješ jedinstvenu mogućnost da studiraš na Heidelbergu, tada dobiješ motivaciju. Tako da mi uopće nije bilo teško i kad se sjetim tog perioda nemam osjećaj mučnine, već sreće. Svih sedam dijelova Anatomije sam položio bez problema i postao demonstrator”, prisjeća se Nino tog perioda.

Studirao i radio

Kontakt s mrtvim tijelom imao je već u prvoj sedmici studija. Zanimljivo je to da veliki broj profesora donira svoje tijelo i organe nakon smrti fakultetu, kako bi studenti mogli učiti na njima. Tijela se koriste samo jedan semestar i onda se pravi kolektivna sahrana za sve njih, koju organiziraju studenti u znak zahvalnosti.

“To je odličan sistem, jer sve iz Anatomije znam, i danas zbog šoka kada ugledate leš i radite na njemu. Prvi put nam je bilo neugodno, jer osjećate veliko poštovanje prema tim ljudima koji su žrtvovali svoje tijelo da na njemu učimo”, rekao je Nino.

Od početka studija radi na jednoj klinici, na koju je primljen zahvaljujući radu u Crvenom križu. Naime, kada je aplicirao za posao, nije imao iskustva i bio je izuzetno mlad, što poslodavcu nije odgovaralo, ali ga se sjetio sa jednog od evropskih takmičenja iz pružanja prve pomoći i rekao je da će mu dati šansu. Sada Nino ima ugovor na neodređeno.

“Radio sam na Intenzivnoj njezi, gdje sam stekao veliko iskustvo, koje ne bih mogao dobiti niti na jednom univerzitetu. Radio sam noću, a danju išao na časove i učio. Stipendijom sam bio uslovljen da moram imati najviši prosjek.”

Ljekar bez granica

Nakon druge godine fakulteta, prijavljuje se na Karolinska institut u Stockholmu, gdje je želio završiti četvrtu godinu. Počeo je učiti švedski jezik i dobio je evropsku stipendiju, gdje je proveo godinu i po.

“Bio mi je to najljepši period. Najteže mi je bilo uraditi test iz Psihijatrije, koji je trajao pet sati i bilo je pismeni na švedskom jeziku. Tamo sam počeo raditi doktorski rad o temi pankreasa i završio sam eksperimentalni rad, koji će biti objavljen u naučnom časopisu”, kazao je.

Po povratku u Heidelberg, završava posljednji semestar i odlazi u Cape Town, u Južnoafričku Republiku, u januaru ove godine kao ljekar bez granica. Otišao je na kliniku koja liječi ljude bez osiguranja, u mjesto gdje je nasilje na najvišem nivou, a opasno je čak i hodati ulicom.

“U centru Cape Towna je sve super, no čim se odmaknete u takozvani townshipe situacija se mijenja. Sve liči na ratnu hirurgiju, jer vam dolaze ljudi koji su bačeni pod voz, na koje su pušteni psi, na koje je pucano, imaju smrskana koljena… Bilo je to traumatično iskustvo. Radio sam u Nyangu, koji se smatra najopasnijim mjestom na svijetu, u kojem se godišnje dogodi 7.000 ubistava. Tu ljudi žive u najgorim uvjetima. Imaju samo barake, policije nema, mnogo je droge i veliki broj zaraženih HIV virusom. Imaju svoja pravila življenja i ako nešto ukradeš, cijela zajednica može te kazniti tako što će pustiti pse na tebe, tući te, pucati u tebe…”, priča Nino.

Od medicinskih aparata su imali samo toplomjer, stetoskop i HIV test. Samo su s tim postavljali dijagnoze i potom liječili ljude.

Nakon Cape Towna, odlazi u Tokio, gdje je radio praksu na Onkologiji, a trenutno piše završni rad i uči za državni ispit.

Bosanac predstavlja Njemačku u SAD-u

Stažiranje će raditi u New Yorku, na Univerzitetu Columbia. To je, također, veliki uspjeh, jer je Nino prvi student koji nije državljanin Njemačke a predstavljat će je, s još troje Nijemaca.

“Svi će se pitati šta se tu dogodilo i zašto su izabrali osobu koja nema njihovo državljanstvo. Posljednji dio staža uradit ću u Cirihu, nakon čega slijedi specijalizacija, za koju imam više ponuda”, kazao je.

Trenutno se ne planira vratiti u Bosnu i Hercegovinu, iako mu nedostaje Sarajevo, prijatelji i porodica. Smatra da više može pomoći svojoj zemlji iz države u kojoj postoji sistem, što je do sada i radio. Pomagao je u liječenju naših ljudi, prevodio im nalaze, uvezivao ih s ljekarima i klinikama te pomogao u dobijanju medicinskih donacijama našim ljudima i zdravstvu. No, planira se vratiti u dugoročnom smislu.

Djevojka u Tokiju

U budućnosti se planira nastaviti baviti naučno-istraživačkim radom i steći zvanje profesora.

“Privatni život bio je zapostavljen cijeli moj studij. Puno sam proveo učeći, malo spavao, pisao motivaciona pisma, radio noćne smjene… Ali, nisam osjetio da mi je to teško palo, jer mi je nakon svakog napora stizalo priznanje i nova prilika, što kod nas ovdje nema. To je problem, jer se ovdje trud i zalaganje ne isplate na način na koji se isplate u Njemačkoj, jer živimo u sistemu punom anomalija”, kazao je.

U slobodno vrijeme putuje, uči jezike, bavi se humanitarnim radom i igra tenis. Uprkos manjku vremena, uspio je naći i djevojku, koja također studira medicinu i trenutno je u Tokiju.

“Veza na daljinu teško funkcionira, jer oboje mnogo učimo i radimo te je velika vremenska razlika. Ali, to je samo jedna faza i nikada nam nije palo na pamet da zaustavljamo jedno drugo. To je sve investicija u nas kao osobe, iz čega ćemo izaći bogatiji i isplatit će nam se u životu. Sreća je što smo slični: oboje volimo učiti strane jezike, putovati i nemamo problem s upoznavanjem novih kultura. Ona govori sedam jezika i trenutno uči bosanski, za koji je rekla da joj je najteži, iako već zna kineski i japanski”, rekao je za klix.ba ovaj mladi uspješni Sarajlija.

Istakao je da sve to ne bi bilo moguće da nije dobio stipendije DAAD-a, švedske vlade, Evropske unije, pokrajine Baden-Wurttemberg i Fonda za nadarene studente “Gesellschafft der Freunde Universitst Heidelberg”, kojima je zahvalan na pruženoj prilici.

Izvor: Klix.ba