Sedam desetljeća Opće deklaracije o ljudskim pravima
Prvi sveobuhvatni instrument zaštite prava čovjeka – Opća deklaracija o ljudskim pravima, u ponedjeljak obilježava 70 godina usvajanja, u vremenu obilježenom rastom nacionalizma i napadima na multilateralne institucije.
U trenutku u kojem će Ujedinjeni narodi obilježiti usvajanje tog dokumenta, u njemu zacrtani ciljevi suočavaju se s nezabilježenim otporom.
Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet upozorila je da “vlade i politički dužnosnici koji se sve više posvećuju uskim nacionalnim ciljevima … nagrizaju suštinu Opće deklaracije”.
Neki stručnjaci smatraju kako bi obilježavanje 70. godišnjice moglo biti prilika da se Deklaracija, rođena nakon Drugog svjetskog rata, ponovno afirmira.
Neotuđiva i nedjeljiva ljudska prava
Nadahnuta francuskom Deklaracijom o pravima čovjeka i građana iz 1789. godine i američkom Deklaracijom o nezavisnosti iz 1776. godine, Opća deklaracija je u osnovi, prije svega, bila odgovor na traume Drugog svjetskog rata i nacistički genocid nad Jevrejima.
“Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, kaže Član 1. dokumenta, koji u 30 tačaka nabraja ljudska, građanska, ekonomska, socijalna i kulturna prava, “neotuđiva i nedjeljiva”.
Osmišljenu u ozračju rađanja Hladnog rata, Opću deklaraciju usvojilo je 10. decembra 1948. godine u Parizu 58 tadašnjih članica Generalne skupštine UN-a, osim tadašnjeg Sovjetskog saveza, istočnoevropskih zemalja, uključujući tadašnju Jugoslaviju, Saudijske Arabije i Južnoafričke Republike, koje su bile suzdržane.
Sovjetski savez i njegovi sateliti insistirali su, prije svega, na ekonomski i socijalnim “realnim pravima”, suprotno građanskim i kulturnim pravima “buržoazije” zapadnih demokratije.
One su se opirale ideji da se tekst pretvori u obavezujući pravni instrument, bojeći se da bi mogao biti korišten protiv njih.
Tek je 1966. godine UN usvojio dva obavezujuća teksta, koji, zajedno s Općom deklaracijom, čine UN-ovu Povelju o pravima čovjeka.
Prvi proglas organiziranog društva
Tekst iz 1948. godine ostaje, kaže francuski pravnik Rene Cassin, koji je sudjelovao u njegovoj izradi, “prvi proglas koji je usvojilo organizirano društvo”.
Opća deklaracija potaknula je poslijeratne međunarodne sporazume i općenito je priznata kao osnov međunarodnog prava kada se radi o pravima čovjeka.
Iz Deklaracije o ljudskim pravima proizlaze brojne međunarodne konvencije – ona iz 1979. godine protiv diskriminacije žena; iz 1984. godine protiv mučenja; iz 1990. godine o pravima djeteta; osnivanje Međunarodnog krivičnog suda – ICC 1998. godine.
UDHR želi razjasniti prava svake osobe, živjela ona u demokratskoj zemlji, monarhiji ili vojnoj diktaturi.
Iako je tekst želio uspostaviti vrijednosti koje ne poznaju granice, države i dalje odlučuju o njenoj provedbi, rekao je Conor Gearty, profesor na londonskom ekonomskom fakultetu.
Sjedinjene Američke Države postale su vrlo važne nakon ulaska u Drugi svjetski rat, ali aktuelni predsjednik Donald Trump, koji napada multilateralizam i zalupio je vrata Vijeću za ljudska prava UN-a, stavio je tačku na to razdoblje.
Gearty smatra da Opća deklaracija treba imati supersilu koja će je promovirati, a Evropa je jedini vjerodostojni kandidat koji u tome može naslijediti Washington.
‘Relevantna kao i prije 70 godina’
Michelle Bachelet, bivša predsjednica Čilea, koja je u septembru postala dužnosnica za prava čovjeka UN-a, ne slaže se s njim.
Ona smatra da će tekst trajati, jer su njegovi propisi toliko fundamentalni da se mogu primijeniti “na svaku novu dilemu”, uključujući klimatske promjene ili umjetnu inteligenciju.
Opća deklaracija o ljudskim pravima “oduprla se izazovima tokom godina”, kazala je ona.
“Ona je, čvrsto vjerujem, tako relevantna danas kao što je bila i pri usvajanju prije 70 godina”, naglasila je Bachelet.
Izvor: Agencije