Sejranović: Volim Balkan zbog šarolikosti

Nesuđeni mornar upravo privodi kraju prevod vlastitog romana - rukopisa sa “našeg” jezika na norveški (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Oni koji ga znaju, osmjehnu se kada ih priupitaju za njegovu adresu. U tom osmijehu nema sjete, ali ima dosta simpatije i naklonosti. Jer njegova je priča počela 1972. godine u Brčkom, nastavila se u Rijeci gdje je bio na pomorskoj akademiji i kasnije kroatistici. A onda se našao u situaciji gdje je sjeo preko puta neke osobe i ispričao šta mu se dogodilo. Nakon toga čuo je: “Ne brinite, sve će biti uredu.”

Bilo je to prije dvadeset godina, koliko Bekim Sejranović, književnik, živi u Norveškoj. Srećući se sa pogledima ljudi zemlje domaćina, tražio je tračak topline u osmijehu i naznake prihvatanja, ali i učio norveški jezik. Tada je počelo njegovo propitivanje – ko sam (koje čitamo u njegovoj književnosti), ali i potraga za domom, čije djeliće ovaj duhoviti književnik pronalazi svuda.

Nesuđeni mornar upravo privodi kraju prevod vlastitog romana – rukopisa sa “našeg” jezika na norveški.

• ‘Tvoj sin, Huckleberry Finn’ radni je naslov novog romana koji očekujemo na Balkanu, a istovremeno će biti objavljen i u Norveškoj . To je priča o balkanskom Huckleberryju Finnu.

– Pa, recimo tako. To je priča o jednom liku koji je nešto poput odraslog Huckleberryja Finna, samo umjesto Mississippija plovi Savom i Dunavom, a tu su i njegov otac, jedan crnac, Japanac, Norvežanin, dva cuke, jedna velika ljubav i mnogo pustolovina.

Mark Twain je, ispisujući stranice svog “Hucka Finna”, htio da to bude roman o odrastanju, dok je knjiga o “Tomu Sawyeru” bila knjiga o djetinjstvu. No, već u samom startu naišao je na poteškoće, jer što bi bilo da “Huck” uistinu poraste? “Huck” jednostavno ne može odrasti, a da istovremeno ostane “Huck”, slobodan i sretan. To je roman koji govori o nemogućnosti da se postane i što je bitnije, ostane slobodan.

Možeš biti slobodan i sretan za jedan moment, kad si dijete, kad si zaljubljen, u ženu ili rijeku, ili pijan i drogiran. Ili kad upecaš velikog soma. To su ti rijetki trenuci zbog kojih i vrijedi živjeti. Ostalo je manje-više, patnja. Zato je Mark Twain i morao obustaviti pisanje romana i ta je pauza potrajala nekoliko dugih godina. Tako da je na neki način promašio prvobitnu metu, iako je stvorio jedan od najvećih romana u američkoj kniževnosti. I svjetskoj naravno.

Hemingway će ustvrditi da je to najveći roman američke književnosti, reći će doslovce: “Prije toga nismo imali ništa, a poslije nikad ništa tako veliko”. Naravno, ima taj roman i svojih mana, kako kažu neki kritičari. Uglavnom se to tiče samog svršetka gdje se u priču opet upliće Tom Sawyer. Donekle se slažem s time, ali osobno volim nesavršenosti.

Uglavnom, ja sam pokušao napisati priču o odraslom Hucku Finnu. I taj moj roman-rukopis bio se mogao zvati i “Smrt Hucklberryja Finna”, ali bilo bi to malo premorbidno, jer uz svu ozbiljonost, u romanu ima dosta humora, doduše crnog, ali taj je najbolji.         

• Moram Vas upitati na kojem je jeziku pisan?

– Na “našem”, ali upravo ga pišem i na norveškom. Namjerno kažem “pišem”, jer uistinu nije tako da ga samo prevodim, nego ga prepisujem, adaptiram, dopisujem na norveškom. Naravno pratim rukopis pisan na našem, to jest bosanskom/hrvatskom/srpskom (meni je to jedan jezik, s tri standarda). Također, u romanu pripovjedač priča nekad malo hrvatski, nekad malo više baca na bosanski, a mnogi likovi pričaju ono što bi mnogi nazvali srpski. U sve te tri varijante se dobro snalazim i koristim ih kao kameleon, prilagođavam stil i jezik situaciji kako me volja. Zato kažem da pišem na našem. Želim napomenuti da roman nije još sasvim gotov, rukopis na našem je gotov, ali sad dok pišem norvešku verziju romana, tako se pomalo mijenja i ta prvobitna verzija na našem. E, sad koja od tih verzija će biti prava, to jest originalna, to je dobro pitanje.

• Je li piscu jezik dom?

– Pa, možda ne dom, ali u svakom slučaju jest identitet, jedan veliki dio identiteta. Toga čovjek postane izuzetno svjestan tek kada se nađe u sredini, zemlji gdje se priča drugim jezikom, ili čak dijalektom, jer i dijalekti su varijante jezika. Ja se drugačije osjećam, ponašam, pričam, šalim, udvaram, svađam, psujem na različitim jezicima, jer sam na neki način postajem drugačija osoba na različitim jezicima ili dijalektima, slengovima. To je i bogastvo i teret. Zavisi od toga kakvog sam raspoloženja, i kakva je situacija, na kraju krajeva. Recimo, vicevi su najbolji na bosanskom. No, to je možda što sam Bosanac, pa kontam (smijeh).

• Kako ste se osjećali kada ste kroz književnost zakoračili u drugi jezik?

– Pa, hajdemo reći da sam to na neki način učinio već onda kada sam počeo prevoditi knjige s norveškog na naš. Istina radi se o prevodu, ali vi ipak imate osjećaj da pišete novu knjigu, morate pronaći taj glas pripovjedača na drugom jeziku, morate imati osjećaj, nije dovoljno samo poznavati jezik, morate poznavati mnoge kulturne i subkulturne aspekte, historiju,  ali i imati nekakvog dara za pisanje.

A sad kada sam počeo svoj tekst pisati ili  poluprevoditi na norveški, u početku mi je bilo jako teško, mučio sam se da pronađem tog pripovjedača, njegov glas na norveškom, ali mislim da sam u tome na kraju prilično uspio. No, vidjećemo što će biti na kraju.

Struktura norveškog jezika je takva da zahtijeva kratke rečenice, jer norveški nema padeža. Da vas ne gnjavim sad s lingvistikom, ali pisati poput Krleže je skoro neshvatljivo i nemoguće na norveškom. No, ja sam se tu malo “zaigrao” pa sam čak pokušao nešto u tom smjeru, bar na nekim mjestima u tekstu, no nisam ni sam siguran hoće li to funkcionirati.

• Živite uglavom u Norveškoj, mada na Balkanu vas svi pomalo prisvajaju – ovisno gdje ili ko vam objavi roman. Ne smeta vam to prisvajanje. Šta naše volite i šta Vas živcira i obrnuto? Jer očito je da svugdje ima ponešto što je djelić Vas, ali nedovoljno da „tu“ bude vaš dom.

– Pa ne smeta, tko me čita, njegov sam, odnosno tko mi kupi knjigu, prodan sam. Šalim se, ali ne smeta mi. Danas više nije neobično imati nekoliko identiteta, svijet se globalizirao, ljudi migriraju, putuju, sele se, imate jako mnogo dvojezičnih ljudi, čitavih naroda i država. Tako je to zapravo bilo oduvijek, ta neki “mono-identitet” zapravo je ideja proiznikla iz nacionalizma, kao ideologije.

Jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedna religija, to je kao neki ideal, ali to ne postoji, na sreću, jer bi ljudi bili poput jadnika u današnjoj Sjevernoj Koreji. Zato volim Balkan, zbog svojih “multi-kulti” identiteta, raznolikosti, šarolikosti, to trebamo cijeniti, a ne odbacivati. Kod nas mi smeta nacionalizam, odnosno šovinizam. Nažalost kod nas je to tako danas, ali bilo je i bit će opet drugačije, nadam se.

Norveška je, pak, osim Osla, prilično monolitna, jednolična, monotona, ali državni aparat funkcionira tako dobro da se prestrašiš. Skoro bezdušno racionalno, to je ono što me smeta u Norveškoj. Ali Oslo je već dobrano multi-kulti grad i to je dobro.  

• Nomad je čest epitet za Vas zbog potrage i pitanja koje uvijek iznova postavljate – ‘ko sam?!’ Jeste li nomad, ili ste zapravo postali stranac? Kako se postaje stranac?

– I jedno i drugo. I nomad i stranac sam postao igrom sudbine, još od malih nogu, pisao sam o tome već, jednostavno se tako desilo. Svi moji prijatelji i rodbina su oduvijek bili razasuti unakolo, pa sam se i ja razvukao posvuda. A kad si posvuda, ponekad ti se čini kao da nisi nigdje, niotkuda.  Ukratko, kad se osjećam dobro, onda kažem da sam nomad, a kad sam loše onda sam stranac. E sad, zašto se čovjek nekad osjeća dobro, a nekad loše, pitate se: – zato što je čovjek, a ne mašina. Iako nas danas dresiraju da budemo poput mašina. Pogledajte ponovo Chaplinov film ”Moderna vremena”, odlično je predskazao budućnost.

• Da li je pitanje identiteta, tj. potraga za istim zajedničko za generaciju „pomorskih kapetana“ koja je tadašnju zemlju trebala nastaviti graditi, ali i o njoj sanjati?

– Eh, kapetan, oficir ili čak i običan mornar prekooceanske plovidbe je nekada bio jako zanimljiv posao. U lukama se ostajalo po nekoliko tjedana, čovjek je imao priliku raspiskati teško zarađenu plaću na “žene i rum” u lučkim krčmama. Ali, današnji napredak tehnologije uništio je svu romantiku plovidbe. Sad je to samo ukrcaj- plovidba- iskrcaj, automatika, nema ruma, a ni žena. Na brodu od dvjesto metara: kapetan i pet moranara Filipinaca. Uskoro će brodovi ploviti bez posada, neće više biti kapetana.

• Može li se biti kapetan na kopnu? Čitajući Vas,  stekla sam dojam da ste Vi stalno na pučini i da tražite neku Ameriku, te da niste nomad već ”Kapetan Pisac”.

– Ha-ha… Pa, iako nisam završio kao kapetan prekooceanskog broda (na svu sreću) imam jedan mali brodić, brodicu na Savi u rodnom Brčkom i ljeta uglavnom provodim ploveći, tako da sam na tom brodiću uistinu kapetan. A kad se obogatim, kupit ću veći brod pa ću pozvati i vas da zaplovite sa mnom niz Savu i Dunav. 

Svi smo mi kapetani svojih “životnih brodova”. Život je kao neka rijeka, i ti ploviš, malo kormilariš lijevo- desno, izbjegavaš plićake, brzake i opasne virove, dakle malo je i do tebe, ali rijeka je te ipak nosi, ona je glavna i sama bira svoj tok. Na tebi je da se održiš na površini. I upecaš koju dobru “ribu” usput.

 • Negdje ste izjavili da su kompjuteri promijenili književnost. Kako?

– Kao prvo, postalo je mnogo lakše pisati, ispravljati, korigirati, rezati. Ranije su pisci prepisivali tekstove po nekoliko puta i tako bi nastajale mnoge različite verzije romana, priča, pjesama. Svaki put kada bi se promijenila tehnika stvaranja teksta, morao se promijeniti i način pisanja.

Kad su ljudi morali klesati u kamenu, bili su prilično “škrti na riječima”. Zatim su morali štedjeti na pergamentu, ovčijim kožama, pa papiru, pa se moralo prepisivati ručno, pa je onda došlo do otkrića tehnike tiskanja koji je jedno od najvećih događaja u povijesti. I tako do današnjih dana, kada ti kompjuter ispravlja pogreške, gramatičke, pravopisne, čak predlaže sinonime… Ali, mašina ipak ne može napisati roman. Bar ne dobar roman. Za sada. 

Izvor: Al Jazeera