Sekularni despoti – uskoro dolaze u arapsku državu blizu vas

The Economist je egipatskog predsjednika Abdel Fattah al-Sisija i Šeika Mohammeda bin Zayeda, prijestolonasljednika Abu Dhabija nazvao 'novim arapskim kosmopolitama' (Reuters)

Iz novog članka u moćnom i mudrom Economistu, saznajemo da nova vrsta „sekularnih“ arapskih despota iskorištava ono što nazivaju našim “zeitgeistom”. Oni napreduju sa snažnim planom sekularizacije koji će nadmudriti i zaobići njihovu islamističku opoziciju, umiriti bučne birače iz srednje klase, i u tom procesu, ojačati njihovu čeličnu pesnicu tiranije dok dozvoljavaju ženama bez marama da uživaju u nargili ili u takvim sličnim radosnim užicima u javnosti.

„Regionalni diktatori, koji su nekada pokušavali da sarađuju sa islamistima“, kako nam vele, „sada ih vide kao najveću prijetnju svojoj vladavini. Smanjujući utjecaj klerika, oni slabe i kontrolu nad vlastitom moći. Pa ipak, brojni arapski lideri izgledaju uistinu zainteresovani za izgradnju sekularnijih i tolerantnijih društva, čak i ako se njihove reforme ne protežu na političku sferu.“

Dobre vijesti koje The Economist donosi svojim čitateljima koji žele da iskoriste ekonomske prilike koje takav sekularni despotizam obećava isporučiti Evropi i ostalima, zvuče kao odjek jednako sretne vijesti koju je Guardian donio svojim čitateljima samo sedmicu ranije. Ovaj list je izvijestio da je „prestolonasljednik Saudijske Arabije Mohammed bin Salman, obećao da će vratiti domovinu na put ‘umjerenog islama’ i zatražio je globalnu podršku da preobrazi beskompromisno kraljevstvo u otvoreno društvo koje osnažuje svoje građane i privlači investitore.“

U duhu dobre bratske ljubavi među muslimanima, saudijski princ, naravno, krivi Iran za povratak zločestom, starom „radikalnom islamu“.

„To što se dogodilo u proteklih 30 godina nije Saudijska Arabija“, izjavio je princ, „To što se dogodilo u regiji u proteklih 30 godina nije Bliski istok. Nakon Iranske revolucije 1979, ljudi su željeli kopirati ovaj model u različitim državama, jedna od njih je Saudijska Arabija. Mi nismo znali kako da se nosimo s tim. A problem se proširio po cijelom svijetu. Sada je vrijeme da ga se riješimo.“

Ovo okrivljavanje Irana i Iranaca za sva svjetska zla je, naravno, stari kliše među mnogim arapskim prinčevima i emirima, pa čak i među nekim učenjacima. Postoje stručnjaci za rodna pitanja i seksualnost u islamu koji krive Irance za poligamiju, dok su neki mislioci okrivili Irance za porast homoseksualnosti među Arapima.

Prema ovoj ksenofobičnoj fantaziji Arapi bi, da su bili prepušteni sami sebi, bili sretno monogamni, heteroseksualni i iznad svega, svi umjereni muslimani, na granici da budu i „sekularni“, što je vrhunski izbor. Ovi zli stari „Perzijanci“ stara su kuga za ove puritanske prinčeve i njihove učene savjetnike.

‘Sekularni despoti’ i njihov ‘umjereni islam’

Kada se vratimo na Zemlju, među nas smrtnike, uviđamo vezu između onog što naš saudijski princ naziva „umjerenim islamom“ i „sekularnih tirana“ o kojima piše The Economist. Kako je nedavno napisao Madawi Al-Rasheed: „Prestolonasljednik umjereni islam shvata kao projekat u kojem su glasovi onih koji se protive utišani, aktivisti su stavljeni iza rešetaka, a kritičari natjerani da se pokore.“

Ono što se sada na sva zvona reklamira kao „umjereni islam“ ideologija je potčinjavanja preplavljujućoj dominaciji neoliberalne ekonomije bez ikakvog moralnog ili idejnoj otpora.

Prihvatanje cionisitčke pljačke Palestine i takmičenje da se uspostave otvoreni diplomatski odnosi sa Izraelom, sistematsko ugnjetavanje građanskih sloboda na domaćem terenu, mobilizacija transnacionalnih arapskih armija da bombarduju civilne mete u Jemenu, pretvaranje drevnih i historijskih gradova u mokre snove predatorskog kapitalizma, traćenje nacionalnih resursa na naprednu vojnu opremu samo su neki od prastarih doktrinarnih dimenzija ovog „umjerenog islama“ koji sada promoviraju ovi „sekularni despoti“.

Ali iza paravana ovih „sekularnih despota“ i sakriveni iza svog „umjerenog islama“ između izopačenih ideologija fanatizma i neznanja koji su doveli do uspona grupe Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) i plemenskog despotizma koji visoko kotira od jednog do drugog kraja arapskog i islamskog svijeta, ponosno stoje milioni ljudi čija drevna vjera i političko djelovanje ne zavise ni od milosti Abu Bakr al-Baghdadija i njegove bande ubica ni od generala Abdel Fattah al-Sisija koji zapovijeda reakcionarnom huntom koja je preokrenula tok egipatske revolucije.

Dobar primjer takve dobronamjerne diktature koju The Economist opisuje su Ujedinjeni Arapski Emirati čiji su lideri evidentno „predvodnici u labavljenju vjerskih i društvenih restrikcija. Dok je predvodio regionalnu kampanju protiv islamisličkih pokreta, Muhammad bin Zayed, prestolonasljednik Abu Dhabija i de facto lider Ujedinjenih Arapskih Emirata, finansirao je gradnju ogranaka zapadnjačkih univerziteta i umjetničkih galerija.“

Ono što ova vrsta zastarjelog orijentalizma izdaje je jednostavni prijedlog da što više svijet izgleda kao fikcionalna Evropa, što je više „sekularan“ i „umjeren“, to će se njima više vjerovati i bit će bolje prihvaćeni. Prepušteni svojim nezapadnjačkim metodama, ovi muslimani postaju bezobrazni, brutalni i fanatični. Ako oni sami ne mogu postati umjereni muslimani, onda (dovraga, zašto ne) neka to jedan tiranin uradi za njih.

Nacije koje negiraju svoje države

Sasvim izvan djelokruga takve banalne eurocentrične imaginacije, sudbina nacija u arapskom i muslimanskom svijetu određena je unutrašnjom logikom i retorikom jedne sasvim drugačije dinamike.

Prekrasne borbe Arapa i muslimana za pravdu i građanske slobode ne mogu se više dijeliti po lažnoj, pogrešnoj i prevaziđenoj liniji „sekularnog“ naspram „vjerskog“ ili „umjerenog“ naspram „radikalnog islama.  Ovo su mantre američkih i evropskih ekspertskih centara kategorički nevažne za unutrašnje funkcionisanje muslimanske moralne i historijske imaginacije, o kojoj ni The Economist ni saudijski princ nemaju pojma.

Evropski kolonijalizam i američki imperijalizam (sada udruženi u korijenu cionističke pljačke Palestine) koji čine okosnicu uspona i opstanka nativističke tiranije, glavni su katalizatori kritičkog mišljenja u arapskom i muslimanskom svijetu  i kao takvi iscrtavaju budućnosti kolektivnih nacionalnih sudbina ovog svijeta. Bez istovremenog obraćanja pažnje na ove historijske sile, bilo kakav nepouzdan koncept kao „sekularni despoti“ ili „umjereni islam“ arogantna je besmislica.

Naše je doba u jednakoj mjeri doba postislamizma, kako je to elegantno rekao Asef Bayat, kao što je i doba postsekularizma, kako je teoretisao Jurgen Habermas. Binarni koncept sekularnog naspram vjerskog, evropskog (kršćanskog) je porijekla i nema nikakve veze sa islamom, judaizmom ili bilo kojom drugom religijom. „Sekularizam“, kako je Gil Anidjar uvjerljivo tvrdio, bio je i ostao prerušeno zapadnjačko kršćanstvo.

Unutrašnja dinamika islama u njegovom susretu sa kolonijalnom modernošću Evropljana i dinamika muslimanskih zajednica u njihovim obnovljenim globalnim i kosmopolitskim kontekstima iscrtavaju obrise znatno drugačijeg svijeta od onog koji zamišlja saudijski princ ili prognostičari The Economista.

Plemenske monarhije, lažne republike, vojne hunte, sekularni tirani i militantni fanatizam koji su oni kreirali, brendirali i sada se protiv njega bore svi su izrađeni od istog materijala. Sudbina 1,6 milijardi ljudi koji se nazivaju i smatraju, na ovaj ili onaj način, ‘muslimanima’ nije i nikada neće biti određena nedoraslim iluzijama bilo kojeg arapskog princa ili „sekularnog tiranina“ – niti iluzijama njihovog zajedničkog neprijatelja u sablasnom liku ISIL-a i njemu sličnih.

„Ima više stvari na nebesima i na zemlji, Horacije, nego što se o njima sanja u vašoj filozofiji.“ Saudijski princ mora učiti na primjeru danskog princa, prestati slušati svoje američke i izraelske savjetnike i prestati trošiti resurse svoga naroda na beskorisne projekte vrijedne milijarde dolara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera