Selma Alispahić, evropska glumica godine: Gluma nije život u oblacima

Selma Alispahić je prvakinja drame SARTR-a i glumica koja je u karijeri imala vrhunska glumačka ostvarenja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bosanskohercegovačka glumica Selma Alispahić proglašena je glumicom Europe za ovu godinu u izboru Umjetničkog odbora Međunarodnog kazališnog festivala “Actor of Europe”. Festival se svake godine održava na obalama Prespanskog jezera, a utemeljitel i direktor mu je Jordan Plevnes.

Prestižna nagrada utemeljena je 2003. godine i dodjeljuje se za individualna umjetnička ostvarenja i kreativni doprinos zajedničkom sjećanju na europsku civilizaciju.

Do sada su nagradu, među ostalim, dobili i Ljuba Tadić (Srbija), Rade Šerbedžija (Hrvatska), Anastas Pop Dimitrov (Bugarska), Marcel Bozonnet (Francuska), Bruce Mayers (Velika Britanija), Milena Zupančič (Slovenija), Ion Caramitru (Rumunjska) itd.

Selma Alispahić je prvakinja drame Sarajevskog ratnog teatra, glumica koja je od početka karijere imala vrhunska glumačka ostvarenja za što je dobivala ozbiljne nagrade. Osim na scenama bh. kazališta, glumila je i u prestižnom Nacionalnom kraljevskom teatru u Londonu.

Iako je nagrada za glumicu doista vrlo prestižna, Selma Alispahić za Al Jazeeru kaže da „ne može mjeriti nagrade jer joj je svaka najveća i svaka podjednako draga“.

Bogata karijera, ali i brojne nagrade i priznanja

Selma Alispahić je za svoje uloge dobila brojne nagrada i priznanja.

Rođena je u Tuzli, a najboljom studenticom u klasi profesora Bore Stjepanovića proglašena je 1990. godine. Uslijedio je angažman u Narodnom pozorištu Sarajevo, a potom i odlazak u London te izlazak na scenu Royal National Theatera. Surađivala je s velikim glumcima poput Jane Birkin, Rosemary Harris, Faith Brook, Rupert Frazer, Radetom Šerbedžijom i mnogim drugim, kao i velikim redateljima kao što su Simon McBurney, Tim Supple, Annie Castledine, David Freeman…

Po povratku u Bosnu i Hercegovinu odigrala je vodeće i značajne uloge u dramama u Narodnom pozorištu u Sarajevu, Narodnom pozorištu u Tuzli i Kamernom teatru 55. Od 1998. postaje stalna članica Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).

Osim na engleskom, glumila je i na talijanskom te na turskom jeziku.

Radila je i kao vanredna profesorica glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, a trenutno predaje na Sarajevo Film Academy. Redovito čita knjige u knjižnici za slijepe i slabovidne osobe.

Selma Alispahić uvrštena je i u knjigu Stvaranje u kojoj su intervjui sa svjetski poznatim umjetnicima kao što su: Robert Willson, Tadashi Suzuki, Alec Baldwin, Christopher Plummer, Robert LePage, Anne Bogart, Ben Gazzara, Edward Albee, Carol Burnett, Eve Ensler, Tony Randall itd.

Završila je poslijediplomske studije na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a potom i postala doktorica znanosti komparativne književnosti.

– Ovo je lijepa evropska, dakle međunarodna nagrada, ali isto tako su mi drage nagrade koje sam dobila u BiH koje su za mene isto tako prestižne kao i svaka druga. Lagala bih kad bih rekla da mi nagrade ništa ne znače. Naravno da mi znače, ali ima Krležina rečenica: „nagrade su lijepe da ih proslavimo sa dragim ljudima, da se podsjetimo da vrijedimo i sutra opet krenemo od nule“. Objektivno gledano, to jeste najveća nagrada zato što je stvarno priznanje za cjelokupni rad. Dosadašnje nagrade bila su nagrade za određenu ulogu ili predstavu, a ovo je nagrada za umjetnički život i doprinos teatru. Zbog toga je možda najveća jer je sveobuhvatna i podrazumijeva cjelinu mog dosadašnjeg rada.

  • Nagradu su prije Vas ponijeli i mnogi velikani glumišta, među ostalima Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Milena Zupančič… Koliko je to dodatni motiv, jer ste s nekima od njih i glumili?

– To je velika stvar jer kad se čovjek nađe među takvim imenima onda može samo da kaže – hvala Bogu, divno je što će i moje ime biti tu upisano. Posebno mi je drago što sam ljude koje ste nabrojali i lično upoznala, sa nekima sam čak i igrala. Sa Šerbedžijom sam igrala i nosim najljepše uspomene iz tog iskustva. Ljuba Tadić je bio prvi glumac koji je došao da nas pogleda kada smo, kao SARTR, izašli prvi put iz Sarajeva i otišli u Beograd da igramo predstavu Ay, Carmela. Milenu Zupančič sam od djetinjstva gledala i bila mi je idol. I da upoređujem svoj život i karijeru s njihovima, već je previše.

  • Odigrali ste jako puno predstava i glumili u mnogim filmovima. Igrali ste u mnogim kazalištima, čak i svjetski prestižnim. No, kakav je osjećaj kad zaigrate na sceni sa Šerbedžijom ili Vas iz publike promatra Ljuba Tadić?

– Veliki ljudi, a to sam se uvjerila i kad sam igrala s Jane Birkin, Jamesom Foxom, Rosemary Harris, kad sam radila sa Simonom McBurneyem, ustvari su veliki po svojoj jednostavnosti. I onog trenutka kad sam imala strah, oni su ga razbili. Svjesna sam da, ako me gleda Ljuba Tadić da je došao da me gleda sa mnogo dobre namjere. To su oni veliki ljudi koji vole svoj posao, koji uživaju u kvalitetu drugih kolega, bez sujete, bez zavisti, bez ljubomore, to su ljudi koji šire tu pozitivnu misao i pozitivan stav prema svemu. I onda čovjek, ako zna da ima nešto da ponudi, oslobodi se straha jer vas ti veliki ljudi uvijek oslobode svojom jednostavnošću, znanjem i iskustvom.

  • Osim glume, a na sceni ste profesionalno 28 godina i prije toga još i duže…

– Počela sam, zapravo, prije 40 godina i prije nego što sam diplomirala.

  • Ulagali ste, ne samo u svoje glumačke potencijale, nego i u svoje obrazovanje, ali i društveni angažman. Među ostalim, redovito čitate knjige u knjižnici za slijepe i slabovidne osobe. Doktorirali ste na komparativnoj književnosti i društveno ste angažirani. Koliko su sve te, dakle životne uloge, podjednako bitne?

– Nisam nikad živjela ni u kakvim oblacima kad je gluma u pitanju. Upravo zato što sam strašno rano krenula u taj svijet. Vrlo rano sam vidjela sve šta valja i šta ne valja u poslu koji sam odabrala. Često se sjetim onoga što je moj profesor Boro Stjepanović, a nikad tog čovjeka ne preskačem da spomenem jer smatram da je jedan od najvećih glumačkih pedagoga kojeg su ova regija, Evropa i svijet imali, a ja sam imala čast da učim od tog čovjeka, govorio da je gluma – krv, znoj i suze. Nema nikakvih oblaka. Onaj ko krene da hoda po oblacima vrlo brzo će pasti i shvatiti da to nema nikakve veze.

  • Može li se, zapravo, živjeti od glume?

– Glumački poziv, pogotovo za ženu, u neko doba jednostavno nije dovoljan. Kao primjer navodim veliku glumicu Nadu Đurevsku, koja jedina u historiji bh. glumišta ima dvije Zlatne arene u Puli. Nada je otišla, a priča o njoj je trajala možda dan i po. Svjesna sam koliko je glumački život trenutan i prolazan, a mi živimo od trenutaka. Nema tu nikakve vječnosti. Svjesna sam da je jako dobro u tom poslu imati jedan otklon i paralelni svijet, a ne govorim samo o porodici. Čovjek treba da ima druga interesovanja, treba da ga zanima život, nešto što je van tog svijeta jer ako padne u tu zamku i zatvori se u balon onda nema ni kontakta sa stvarnim svijetom. Uvijek sam nastojala da imam kontakt sa stvarnim svijetom, a ostvaren je kad sam se vratila u studentske klupe i uživala s ljudima koji su 20 godina mlađi od mene, da nosim indeks i stičem nova znanja. Da ne upotrebljavam teške riječi, ali smisao života jeste to znanje. Kad imate znanje o poslu ili bilo čemu drugom, neprikosnoveni ste i nema tu priča. To je kapital koji vam ne mogu oduzeti, dakle životni kapital. Nisam mogla bolju odluku napraviti nego da nastavim školovanje.

  • Činjenica jeste da učenje čovjeka čini mladim, kao što je to davno rekao Henry Ford.

– Apsolutno.

  • Spomenuli ste profesora Boru Stjepanovića. Šaljete li slične poruke i prenosite li ta znanja, dopunjena Vašim iskustvima, svojim studentima?

– Svoje studente sam naučila da je gluma divan i sjajan posao, ali sam ih naučila da se ne stide da žive od svog posla čak i ako se taj posao ne zove gluma. Smatram da se sreća ne dobiva, nego se sreća i osvaja, da nije sve u tuđim rukama, nego je mnogo toga u našim rukama. Studente sam naučila i na to sam najviše ponosna da moraju imati kontrolu nad svojim životom i da se ne stide da dostojanstveno žive od svog posla bilo koji posao da je u pitanju.

Svjesni smo da ima sve manje radnih mjesta za glumce, a u Evropi i svijetu glumci uopšte nemaju posla, i da smo vrlo mala sredina koja ima hiperprodukciju diplomiranih glumaca. Najviše sam ponosna na činjenicu da svi moji studenti rade – neki rade u glumačkom poslu, a neki ne. Imam divnu studenticu koju upoređujem s Nadom Đurevskom po kvalitetu i koja je stjuardesa, ali to ne znači da nije glumica. Dva studenta rade na radiju, pa zašto da ne rade? Ni ja se nisam stidila raditi razne poslove. Sve sam to prošla. Kad je priča o maženju prema životu nisam dobra osoba s kojom treba razgovarati, jer imam potpuno drugačije viđenja toga.

Moj posao nije važniji od posla gospođe koja prodaje novine u trafici. Ona isto taj posao radi dostojanstveno, ona od njega živi, od tog posla hrani porodicu, isto kao što ja to radim od glume. I ne mislim da mene treba dizati u oblake, a tu ženu smatrati nevažnom u ovom svijetu. Svi smo važni. I zbog toga je moj društveni angažman, jer smatra da je to život, a ne mogu se ni baviti glumom ako ne poznajem život.

Izvor: Al Jazeera