Šesnaest heroja iz plavog kombija

Ispod podrinjskog neba, svega nekoliko kilometara od rijeke Drine, tek cvrkut ptica je narušavao tišinu u Liplju. U tišini jedna škola, a ispred škole plavi kombi. To je dobar znak. Mališani su u školi.

U Liplje dolazimo iz Tuzle, pa preko Crnog vrha i Snagova, noseći paketiće koje su i ove godine zvorničkim mališanima obezbijedili dobri Tuzlaci. Uz paketiće je stigla i bajram banka.

“Djeca će ove godine biti posebno radosna”, govori mi novinar Senad Pirić Čupo, neumorni Tuzlak, za kojeg mnogi, zbog privrženosti Podrinju i narodu ovog kraja, misle da je porijeklom iz ovih krajeva. Ali, nije. On, jednostavno, voli Podrinje.

Dok se krećemo dijelovima trase kojom svake godine prolaze učesnici Marša mira, zastajemo i fotografišemo prelijepe podrinjske krajolike. Primjećujemo da je voće na svakom mjestu dobro rodilo. Vožnja ovim putem prema Liplju, kroz netaknutu prirodu, hrana je za oči i dušu. Znaju to dobro učesnici Marša mira.

Miruju ljuljaške i klackalice ispred škole. Polako otvaramo vrata. Tišina je i u školi. Učenici, različitih razreda, smješteni u dvije učionice, zajedno sa učiteljicama Elvisom i Anelom, vrijedno rade i stiču nova znanja. Čekamo odmor. Tu je i Muharem Sinanović, poznatiji kao Šiško, legendarni Zvorničanin, heroj i u ratu i u miru. I on čeka završetak nastave. Kasnije će upaliti plavi kombi, te mališane voziti njihovim kućama.

Kraj nastave

Zvono je označilo kraj nastave posljednjeg dana škole u područnoj školi u Liplju, koja inače nosi naziv „Sveti Sava“. Čupo je provirio u učionice i to je bio dovoljan razlog za osmijeh i radost 16 učenika. Izgled njihovih ozarenih lica je neprocjenjiv. Znali su da su paketići stigli.

Na pauzi trče prema autu. Svoje poklone nose u učionicu. Nestrpljivi su i radosni. Čekaju da otvore paketiće i da se zahvale dobrim ljudima iz Tuzle.

Pažnju nam privlači djevojčica Fatima Zehra Hajdarević. Ima sedam godina i uvijek je spremna za priču. Ona pohađa drugi razred zajedno sa još pet učenika. U Liplju živi sa majkom, ocem i sestrom. Iznenađuje nas na početku razgovora.

“U školi najviše volim matematiku. Volim da računam. Imam sve petice”, govori nam ova simpatična djevojčica, navodeći kako je mislila da će imati četvorku iz bosanskog jezika, ali, ipak, na kraju je u dnevniku zaključena petica.

Poslije škole, priča nam Fatima, voli da se igra sa svojim prijateljima. Ima i svoju najdražu igru.

“Kada poneseno naše sveske, onda se igramo učiteljica. To mi je sada omiljena igra”, iskrena je Fatima.

Kraj je školske godine, pa će učenici, saznajemo, ići i na izlet na lokalno izletište Velja glava.

Fatima je i tužna. Dječija iskrenost često ostavlja bez teksta. Žao joj je što se završava školska godina.

“Odlazim u Tuzlu da se školujem. Neću više biti ovdje. Zato mi je malo žao”, iskrena je ova djevojčica.

Dok zajedno sa drugarima otvara paketiće, ispred škole razgovaramo sa Šiškom. Veli nam da 16 učenika koji pohađaju ovu školu dolazi iz još četiri naselja – Novog Sela, Samara, Sultanovića i Jošanice.

Sami rješavaju javne probleme

“Oni imaju liniju od 16 kilometara i prevoze se jednim kombijem od osam sjedišta. Firma koja se bavi prevozom ne želi da prevozi djecu i mi smo se samoorganizovali i prevozimo djecu ovim kombijem”, priča nam Muharem.

Navodi da su stanovnici ovog naselja zapostavljeni, te da svoje probleme uglavnom rješavaju sami i uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi.

“Ovdje nemamo ni sportsku salu. Ali, nekako se organizujemo da djeci školovanje i djetinjstvo bude što bolje. Organizujemo se i prikupimo sredstva da odu na izlete i ekskurzije. Pokušavamo da napravimo da imaju sve kao i druga djeca. Koliko uspijevamo, to je sad teško govoriti”, govori nam ovaj roditelj, čije dijete pohađa ovu školu.

Kada su u pitanju institucije, priča nam Šiško, podršku imaju od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, te od humanitaraca iz svih krajeva svijeta. U naseljima iz kojih djeca dolaze u školu trenutno se nalazi oko 350 domaćinstava. Prije rata, govori nam Šiško, u školi su bile tri smjene, a u svakom razredu po tri odjeljenja.

Imalo bi se o Liplju još mnogo toga reći. I o borbi djece i njihovih roditelja za bosanski jezik, i o logoru u Liplju u kojem su silovane žene i ubijani stanovnici ovog kraja…No, o tome ćemo drugom prilikom. Kraj je školske godine. Neka se djeca raduju.

Uskoro će i Marš mira. Učesnici ovog memorijalnog pohoda će noćiti u Liplju. Mnogi će spavati i pored škole. Kada stignu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i svijeta, neka se sjete da u ovom mjestu i okolnim selima živi 16 malih heroja iz plavog kombija.

Šesnaest maksuma, koji uprkos nepravdi u ovom entitetu, vrijedno uče, stiču nova znanja, igraju se i raduju. Ovi mališani, jednostavno, nameću se i kao obaveza šire zajednice i pojedinaca velikih srca. Želja im je, kažu, da kraj idućeg polugodišta ili školske godine, umjesto na Veljoj glavi, dočekaju na nekoj bh. planini, Travniku, Sarajevu, Mostaru, Jajcu, Banjaluci… Oni to zaslužuju.

Paketići su raspakovani, bajramluci su u džepovima, a knjige u torbama. Vrijeme je za igru napolju. Dječaci šutaju loptu, maštajući da krenu stopama njihovih Podrinjaca, koji su ispisivali najsretnije dane u državnoj reprezentaciji. Djevojčice su na ljuljaškama ili vježbaju uz hulahop.

Ispod podrinjskog neba, svega nekoliko kilometara od rijeke Drine, dječija graja je narušavala tišinu u Liplju. U retrovizoru gledamo mališane kako sjedaju u plavi kombi, nadajući se njihovim sretnim i radosnim godinama u ovim krajevima. I da budu odlični đaci.  

Izvor: Al Jazeera