Šest decenija velikog malog ‘fiće’

Umjetnička metafora - 'fićo' protiv tenka (Getty Images)

“Fićo”, “fićek” ili “fića”, najpopularniji automobil druge polovine 20. vijeka u bivšoj Jugoslaviji i jedan od najistaknutijih simbola društvenog razvoja tog doba, počeo se proizvoditi ravno prije 60, a “utrnuo” je prije 30 godina.

Iako je prvi domaći “Fiat 600” proizveden 18. oktobra 1955. godine, a na isti datum se i prestao proizvoditi 1985. godine, nestrpljenje je natjeralo stotine njegovih fanova da redovnom godišnjem okupljanju u Kragujevcu daju dimenziju “okrugle” godišnjice četiri mjeseca prije vremena.

Na dvodnevnoj manifestaciji se okupio veliki broj oldtimera iz svih bivših republika, a također su učestvovale lokalne vlasti i turistička zajednica.

Na nizu internetskih foruma i društvenih mreža neprekidno se razmjenjuju informacije, radosti i rezervni dijelovi, poput anlasera, razvodnika, felgi, piksni, leptir-staklala i ostalih, pa se stiče dojam da “fićo” i dalje živi.

U tri decenije bivša fabrika oružja u Kragujevcu izbacila je 923.487 “fića” u svih devet modela. No, zajedno s matičnom zemljom Italijom te s Argentinom, Austrijom i Španijom, koje su također, kao i Jugoslavija, kupile licencu, proizvedeno je tri puta više “Fiata 600”, odnosno 2.695.197 primjeraka, preciziraju forumi. U to vrijeme bio je treći najprodavaniji auto u Evropi, iza Volkswagenove “bube” i Citroena 2CV (“Spaček”).

Privredni projekat kapitalizma i socijalizma

“Fićo” je uistinu bio masovna pojava i dio života miliona ljudi, ali historičari ističu da ga je, zapravo, cijeli njegov vijek pratila dvostruka sudbina. Kupovina licence od italijanskog Fiata bila je prvi komercijalni ugovor jedne zapadne kompanije i socijalističke zemlje nakon Drugog svjetskog rata.

“Fićo” je, tako, bio rezultat spoja napredne italijanske tehnologije i jugoslovenske samoupravne proizvodnje, čiji se jaz nikada nije uspio prevladati, ističe historičar Marko Miljković u hrvatskom naučnom časopisu Narodna umjetnost.

Kad je “fićo” prvi put izložen na međunarodnom sajmu  u Brnu 1961. godine, posjetitelji su ga otvoreno ismijavali zbog loše izrade, iako je bio vozilo koje je pratilo tehnološke trendove Zapadne Evrope.

Neprivlačna ciglasto-crvena boja bila je neujednačeno nanesena da ni višekratna poliranja na sajmu nisu pomogla. Desni far je bio tako loše montiran da se između njega i stakla mogao staviti prst, prenosi Miljković dio deprimirajućeg izvještaja jugoslovenskog delegata sa sajma u Brnu.

To je posljedica velikog jaza između općeg nivoa tehničkog znanja u tada dominantno poljoprivrednom društvu i potreba koju je savremena tehnologija tražila. Kada je Crvena zastava sustigla tehnologiju, krajem te decenije, originalni model “Fiata 600” je zastario i u Italiji se već prestao proizvoditi.

Društvena metafora

To vjerno oslikava probleme cjelokupne tadašnje jugoslovenske industrije, jer je na tom ugovoru automobilska industrija, kao jedna od najsavremenijih i najvećih industrijskih grana, bila naslonjena na brojne druge industrije, poput mašinske, metalurgije, hemijske, tekstilne i druge, zaključuje Miljković.

“Fićo” je imao motor male snage, a jednako je malo trošio goriva. Imao je najpovoljniju cijenu i lako se održavao. Prostor u kabini je bio skučen, pa su se oni na stražnjem sjedištu morali pogrbiti, zbog malog prtljažnika imati torbu u krilu i gotovo se redovno zbog buke nadvikivati.

Iako ne njemu gotovo nikada nije sve funkcioniralo, ostao je u sjećanju kao onaj koji nikada nije izdao.

Koristile su ga brojne službe, poput hitne pomoći, policije, vojske… Mnogi su s njim imali neposredno vozačko iskustvo kao sa svojim prvim automobilom, ili preko auto-škole.

Toliko je prirastao svima da je postao predmet nostalgije te rječita metafora umjetničkih radova, ali i narodne memorije. U regiji je jedna od najpoznatijih fotografija crvenog osječkog “fiće” koji se 1991. godine ispriječio tenku bivše Jugoslovenske narodne armije, kao David Golijatu.

Naš ‘fićo’ je premali

Upravo je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u toku izložba beogradskog umjetnika Mrđana Bajića, na kojoj je “fićo” simbol koji radničku klasu odvodi sa historijske scene, ili, kako je Darko Rundek godinu dana prije “fićine” “smrti” napisao: “Radnička klasa odlazi u raj.”

Taj se isti Rundek u drugoj pjesmi, koja govori o pripremama za odlazak na more, žali da “na kraju svašta fali, jer naš ‘fićo’ je premali…”

A je li to tačno, može svako zaključiti kad pročita pjesnikov podsjetnik šta je sve namjeravao ponijeti na put: drveni uglj, roštilj, tri ležaljke, suncobran, peraje, maske, naočale za sunce, karte, tenisice, termosicu, Tarzana, Karl Maya, šlauf, badmington, japanke, loptu, hranu, foto-aparat i veliki kanister s vinom.

Izvor: Agencije