Šestorka na ispitu dosljednosti

U javnosti je, najviše zbog nedovoljne pažnje, gotovo nezapaženo prošlo reagiranje utjecajnih asocijacija (Srna)

Piše: Enes Ratkušić

Događanja u BiH u posljednjih godinu-dvije dana na političkoj razini djelovanja političkih stranaka, više nego evidentno pokazuju svu karikaturalnost poimanja politike u njenom izvornom značenju – kao vještine upravljanja državom. Podastirati dokaze u tom smislu čini se više nego suvišnim, s obzirom na to da je u domenu prekompozicija i instaliranja vlasti bilo toliko akrobatike kakvom se čitav poslijeratni period u zemlji nije mogao “pohvaliti”.

Naravno, navedene ocjene tiču se, prije svega, odnosa i ponašanja pobjednika općih izbora, odnosno Socijaldemokratske partije BiH, stranke koja je dobila najveće povjerenje glasača spram dugih sudionika političke utakmice. Krajnji smisao politike SDP-a, koja je, pored neočekivanog pakta sa SDA-om, prošla put od rezolutnog odbijanja i same pomisli na saradnju sa dva HDZ-a do uspostavljanja saradnje kakvu je malo ko očekivao, ostao je krajnje “zagonetan”. Tim prije s obzirom na odsustvo čvršće argumentacije, koja bi javnost mogla uvjeriti u razložnost navedenih pretumbacija.

Rezultat rašomonijade

Krajnji rezultat cijele rašomonijade, međutim, jeste kriza u zemlji, koja se više ne može nazvati samo političkom, s obzirom na to da postojeći sukobi, pogotovo u domenu upornih iznalaženja modusa za rekonstrukcijom federalne Vlade, imaju svoje refleksije u svim drugim domenima društvenog života. Političke konfrontacije koje usporavaju sve procese u zemlji suštinski su postale jedina realnost. Naravno, uz optužbe da je za sve kriva “druga strana”. 
Ono što je u cijelom slučaju izostalo, a što je analitičare okretalo u pravcu zaključaka da nagle obrate u izboru političkih partnera doživljavaju i kontekstualiziraju u svijetlu ličnih i grupnih interesa, a ne želje za stabiliziranjem prilika u zemlji i dinamikom evropskih integracija, jeste odsustvo racionalnih pojašnjenja takvih zaokreta iznenađenoj političkoj javnosti. Ona je, naravno, reagirala na svoj način, a koliko je vjerovala objašnjenjima  i “dobrim namjerama” najilustrativnije su potvrdili lokalni izbori.

S druge strane u javnosti je, najviše zbog nedovoljne pažnje bolje rečeno neprimjerenih “svrstavanja” medija na jednu ili drugu stranu, gotovo nezapaženo prošlo reagiranje utjecajnih asocijacija „Transparency International BiH“, „Centri civilnih inicijativa“, „Fond otvoreno društvo BiH“, UG „Zašto ne“, „Helsinški odbor za ljudska prava RS“, „Centar za promociju civilnog društva“ i „Evropski istraživački centar“, na set izmijenjenih zakona koji je vladajuća „šestorka“ uputila Vijeću ministara BiH. S druge strane u samom SDP-u, nenavikli na kritike, svaki medijski osvrt koji implicira njihovu krivicu predstavljaju kao „plaćenički atak“ iza kojeg stoji SDA.

Krajnji smisao politike SDP-a, koja je, pored neočekivanog pakta sa SDA-om, prošla put od rezolutnog odbijanja i same pomisli na saradnju sa dva HDZ-a, do uspostavljanja saradnje kakvu je malo ko očekivao, ostao je krajnje “zagonetan”. Tim prije s obzirom na odsustvo čvršće argumentacije, koja bi javnost mogla uvjeriti u razložnost navedenih pretumbacija.

Primjera, međutim, koji svjedoče o promjeni raspoloženja spram SDP-a, odnosno nove koalicije, u pogledu njihovih stvarnih namjera i razloga uspostavljene saradnje, moglo bi se nabrajati u nedogled. No, SDP odnosno njen neprikosnoveni lider Zlatko Lagumdžija ne posustaje u ignoriranjima takvih kvalifikacija, kao neutemeljenih, proizvoljnih i neargumentiranih.

Naravno, ništa bitnije se na praktično-političkom planu do 11. januara nije dogodilo da bi se njegovo ponašanje moglo okvalificirati onakvim kako to čini SDA, koja se od raskida koalicije odnosno odstranjenja iz vlasti na državnoj i nekim kantonalnim razinama obilato trudi da politiku dojučerašnjih partnera identificira kao antidržavnu, politiku po mjeri Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Argumenti za raskid

Izmjena zakona o radiotelevizijskom sistemu BiH odnosno izglasavanje prolaza odluci uspostavljanja televizijskog kanala na hrvatskom jeziku, čiji je predlagač predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda osobno, zasigurno će, sa stanovišta praktičnih implikacija, biti istinski test za Zlatka Lagumdžiju kao selektora svih dosadašnjih reprezentativnih sastava vlasti. Naravno, i za njegovu “zlatnu rezervu” odnosno Stranku za bolju budućnost Fahrudina Radončića.

Ako se odluka vrha SDP-a BiH početkom juna, nakon protivljenja SDA-ovih zastupnika u državnom Parlamentu o prijedlogu budžeta državnih institucija, mogla nazvati “principijelnim stavom”, koji je uzrokovao raskid jedne koalicije, mada u analitičkim krugovima u takvu kvalifikaciju baš niko nije povjerovao, najnoviji nesporazum u Vijeću ministara otvara pitanja koja će dokinuti sve moguće sumnje u samo postojanje bilo kakvih koalicija, ali i samu smislenost bilo kakvih inicijativa u pogledu daljih aktivnosti u vezi sa rekonstrukcijom vlasti.

Primjera, međutim, koji svjedoče o promjeni raspoloženja spram SDP-a odnosno nove koalicije, u pogledu njihovih stvarnih namjera i razloga uspostavljene saradnje, moglo bi se nabrajati u nedogled. No, SDP odnosno njen neprikosnoveni lider Zlatko Lagumdžija, ne posustaje u ignoriranjima takvih kvalifikacija kao neutemeljenih, proizvoljnih i neargumentiranih.

Ako je pravo na “drugačije mišljenje”, iskazano od strane SDA po pitanju budžeta, za nekadašnjeg koalicionog partnera u SDP-u ocijenjeno neoprostivim luksuzom, dovoljno jakim argumentom za raskid svakog oblika političke saradnje, zbog čega jedna očita podjela u Vijeću ministara u pogledu cijepanja Javnog servisa, koji je i ranije oštro postavljan, ali i oštro odbijan, ne bi bila dovoljan razlog za pucanje novouspostavljene koalicije.

Sam čin glasanja pokazao je potpuno neslaganje između koalicionih partnera, ali i neke druge detalje, koje javnosti neizostavno treba predočiti. Prije svega zbog činjenice što samo neslaganje u vezi s jednom ovakvom odlukom može implicirati “sumnjivu pozadinu”?! Ne zbog tvrdnji iz SDA da je takva odluka samo rezultat sporazuma između Lagumdžije i Čovića, nego, prije svega, što se doima više nego nemogućim da su ministri iz SDP-a i SBB-a bili toliko naivni te nisu naslućivali sam rezultat glasanja. Biti protiv takve odluke nije dovoljno, jer glasanje u ovakvom slučaju može biti i maska?!

Ako su već znali da će takva odluka proći, a da su znali to je neupitno, cijeli problem su mogli elegantno zaobići načinom glasanja za dnevni red. Podsjećanja radi, glasanje o dnevnom redu vrši se po nacionalnom ključu, što znači da bez glasova ministara iz reda bošnjačkog naroda dnevni red ne može biti ni usvojen, dok se glasanje o izmjenama i dopunama bilo kojeg zakona vrši na principu proste većine, dakle, uz mogućnost da ministri iz reda bilo kojeg naroda mogu biti preglasani.

Analitički krugovi

Bevandin prijedlog je, da su ministri iz reda SDP-a i SBB-a uopće uočili problem, mogao biti uklonjen iz rasprave, dok se takva inicijativa detaljnije ne pretrese, s obzirom na to da čin realizacije takvog projekta implicira dalje podjele, klasični kamen temeljac za trećeentitetsku građevinu, a ne “evropsku praksu”, kako je to u Mostaru pojasnio sam predlagač Vjekoslav Bevanda, izbjegavajući to isto reći u Sarajevu na konferenciji za novinare.

Ne proizvede li jedan ovako očigledan raskol između SDP-a i SBB-a s jedne i dva HDZ-a, SNSD-a i SDS-a s druge strane, sličnu situaciju, koja se dogodila nakon SDA-ove “neposlušnosti” povodom glasanja za državni budžet, onda će uistinu biti više nego uzaludno, gotovo nemoguće pojasniti da su upozorenja iz SDA bila isključivo plod želje za ostankom na vlasti. Da je SDA u takvim kvalifikacijama usamljena, možda bi takva objašnjenja i “pila vode”. Ali. kako takvo mišljenje dijele i analitički krugovi, kao i sve veći broj značajnih asocijacija, čija je sklonost ka promjenama i preferiranju SDP-a u tom smislu ranijih godina bila opći trend, teško je vjerovati da će javnost povjerovati u bilo kakva pojašnjenja koja bi vodila legalizaciji spomenute odluke o “Trećem TV-kanalu na hrvatskom jeziku”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera